Osnove rutiranja: Prvo što treba objasniti je pojam rutiranja. Rutiranje je prenošenje paketa informacija sa jednog mrežnog segmenta na drugi. Rutiranje se često zna upoređivati sa terminom bridging (premošćivanje) koji koristi uređaje zvane mostovi ili bridge. Bridge je uređaj koji ispituje hardversku odredišnu adresu paketa i na osnovu tabela hardverskih adresa prosleđuje ili odbacuje paket. Bridgevi se koriste da povežu mreže kojima se upravlja lokalno. Ruter je inteligentniji uređaj, može donositi dodatne odluke, poput odabiranja najbolje rute ka odredištu. Ovime se rute mogu mijenjati i uslučaju da jedna ne funkcioniše, može se prebaciti na drugu i osigurati uspješan prijem podataka. Ruterima se mogu povezati i lokalne i remote mreže.             Ruteri koriste metriku radi utvrđivanja najbolje rute ka odredištu. Metrika može biti cijena ili vrijednost dodjeljena kao osobina za mrežni link. Metrika ima više parametara, od kojih su uobičajeni:

Broj hopova: Ovo je najčešća metrika koja se primjenjuje. Jednostavno gledano, jedan hop je jedan ruter, tj. broj hopova je broj rutera kroz koje paket prolazi na putu ka odredištu.

Propusna moć: pokazuje kapacitet mrežnog linka ili veze. Izražava se u bps.

Cijena komunikacije: nekad je osnovni cilj smanjeni troškovi slanja. Ponekad je jeftinije podatke slati preko privatnih linija nego kroz javne komunikacione mreže.             Postoje dve vrste rutiranja, kada govorimo o sistemu konfiguracije rutiranja na mreži: statičko i dinamičko rutiranje. Statičko se radi u manjim mrežama na kojima rijetko dolazi do promjene u konfiguraciji mreže. Ukoliko neki dio mreže otkaže ili se izvrši promjena u konfiguraciji, mreža se mora ručno konfigurisati.Kod dinamičkog rutiranja postoji automatsko kretanje ruting tabela koje opisuju konfiguraciju mreže. Ukoliko dođe do neke promjene u rasporedu rutera ili u mreži, to se zapisuje u ruting tabelu. Ona putuje mrežom i prenosi informaciju o promjeni do svakog rutera koju će on iskoristiti idući put pri proračunavanju rute.              Ruting tabele postoje na svakom ruteru. Na njima su zapisi o adresama hostova i drugih rutera. Kada paket stigne do rutera, on gleda odredišnu adresu. Ako je odredišni host na istoj mreži, on paket šalje direktno njemu. Ako ne, on gleda prvi dio odredišne IP adrese i iz toga, na osnovu informacija koje ima u svojoj ruting tabeli, proračunava koji je dodtupni ruter najbliži traženom hostu i prosleđuje paket njemu. Kada se paket šalje hostu direktno, ruting je direktan. Kada se prosleđuje drugom ruteru, u pitanju je indirektni ruting.Ruteri: U okruženjima koja se sastoje od više mrežnih segmenata sa različitim protokolima, habovi, mostovi ili svičevi  ne mogu obezbijediti brzu komunikaciju, pa se u takvim mrežama koriste uređaji koji poznaju adrese svih segmenata i koji pronalaze najbolju putanju za protok podataka. Takvi uređaji se nazivaju ruteri.

Ruteri mogu da komutiraju i usmjere pakete preko više mreža, a to rade razmjenom informacija o protokolima između odvojenih mreža. Ruteri imaju funkcije mostova kao što su filtriranje i izolovanje saobraćaja kao i povezivanje mrežnih segmenata.

Ruteri se inače koriste u kompleksnijim mrežama zato što pružaju pouzdanije upravljanje protokom podataka i međusobno dijele podatke o usmjeravanju čime zaobilaze spore veze i veze koje ne rade najbolje.

Rad rutera je zasnovan na "ruterskim tabelama" koje sadrže mrežne adrese i koje ustanovljavaju odredišnu adresu ulaznih podataka. Tabela sadrži:

         sve poznate mrežne adrese

         način povezivanja sa mrežnim adresama

         moguće putanje između rutera

         efikasnost svake od putanja mjereno brojem usputnih rutera.

 

Na slici predstavljena je mreža od sedam segmenata. Za njihovo povezivanje koristi se pet rutera. Svaki ruter bira najbolju moguću putanju do bilo kojeg segmenta koristeći rutersku tabelu. Pri tome se uzima u obzir brzina prenosa, propusni opseg pa i ciena koštanja linije. Svi ti faktori zajedno određuju takozvanu "metriku". Na tabeli ispod pokazaćemo kakva je metrika za ruter 1 iz predhodnog primjera.Kada ruteri prime pakete koji su namjenjeni nekoj udaljenoj mreži, šalju ih ruteru koji upravlja odredišnom mrežom. Ruteri su dosta slični mostovima, ali njihov rad je sporiji, jer izvršavaju složene funkcije na svakom paketu.

Ruteri imaju moć filtriranja, tako da oštećenim i zalutalim podacima neće dozvoliti prolaz u mrežu jer čitaju samo adresirane podatke. Time smanjuju i opterećenost mreže.

Kao što smo već spomenuli, ruter može da "osluškuje" mrežu i prepozna koji su segmenti najzauzetiji, na osnovu toga on određuje kojom putanjom da šalje podatke. Ako je neka putanja zauzeta on pronalazi alternativnu putanju kojom će poslati te podatke.

Postoje protokoli koji mogu da rade sa ruterima i oni koji ne mogu. Oni koji to mogu su DECnet, IP, IPX, OSI, XNS, DDP (AppleTalk) a oni koji ne mogu LAT i NetBEUI.

Postoje dvije vrste rutera:

Statički, kod kojih administrator ručno mora da podešava i konfiguriše rutersku tabelu usmjeravanja kako bi zadao svaku putanju što je dosta komplikovano.

·         Dinamički, koji automatski otkrivaju putanje i ispituju podatke sa drugih rutera. Oni ujedno za svaki paket pojedinačno odlučuju kako će slati paket preko mreže.

Primer: Da bi se lakše razumio rad rutera zamislimo lanac hotela. Kada gost iz hotela "A" zove gosta u hotelu "B" operator hotela "A" zna najbolji put da spoji poziv, na primjer preko gradske centrale. Ako poziv ne uspije preko gradske centrale, operator automatski traži najbolji mogući put, npr. preko centrale nekog drugog hotela u tom gradu.