Neven Budak

Habsburzi i Hrvati

Zalaganjem našega uglednoga publicista, glavnoga tajnika Hrvatske enciklopedije Darka Stupari�a, Kolo je prvo u prigodi prezentirati jedinstven kulturni sadržaj, tematsku cjelinu o Habsburzima i Hrvatima, koju je uz pomo� Željka Krušelja i Marija Streche, priredio i napisao Neven Budak. Profesor Budak u pristupnoj bilješci upu�uje kako »rijetko je koji rod u hrvatskoj povijesti odigrao tako dugotrajnu i važnu ulogu, kao što ju je imala dinastija Habsburga. Nijedna druga dinastija nije toliko stolje�a vladala Hrvatima, a rijetki su bili i doma�i plemi�ki rodovi, koji su, poput Šubi�a Bribirskih i Zrinskih ili Frankopana, više od �etiri stotine godina presudno utjecali na sudbinu hrvatskog naroda. O�ekivali bismo zbog toga da je povijest habsburške dinastije, kao i sudbina njezinih veza s Hrvatima, hrvatskom �itateljstvu dobro znana, a u hrvatskoj povijesnoj znanosti iscrpno obra�ena. Me�utim, nije tako. U trenutku kada je hrvatska historiografija zapo�ela svoj znanstveni razvoj, u drugoj polovici prošlog stolje�a, odnosi Hrvata i njihove vladarske dinastije bili su optere�eni dnevnopoliti�kim nesuglasicama. Slom Austro-Ugarske Monarhije pružio je, doduše, priliku da se prvi put objektivno i smireno prou�i povijest hrvatsko-habsburških veza, ali su se tada isprije�ile politi�ke prepreke druge vrste«, što se proteglo sve do kraja stolje�a. »Zbog slabog poznavanja habsburške povijesti u Hrvatskoj, pregled donosi i prikaz uspona Habsburga prije dolaska na hrvatsko prijestolje, pa �ak i prije prvih dodira dinastije s Hrvatima. Jednako tako, mnoge su stranice posve�ene zbivanjima koja s Hrvatima i Hrvatskom nisu bila u izravnoj vezi, ali bez kojih se ne može razumjeti povijest samih Habsburga«. Sro�ena na temelju znanstvene obrade, ali pisana popularno, ova cjelina o Habsburzima i Hrvatima približava i interpretira mnoge važne �injenice nacionalne povijesti koje nisu tako jasne kako se ponekad na prvi pogled �ini, pa se nadamo da �e uskoro postati dostupna i kao monografija.

Habsburzi prije kona�nog preuzimanja ugarsko-hrvatskog prijestolja

Podrijetlo Habsburga

Habsburzi su se na politi�koj pozornici Europe pojavili nekoliko stolje�a prije no što su stupili u dodir s Hrvatima. Po�eci povijesti njihova roda obavijeni su velom tajne, pa su ve� u srednjem vijeku nastale mnoge legende što su pretke Habsburgovaca tražile �ak u davnoj rimskoj starini.

Jedna je od njih pripovijedala da im je ro�ak bio sam Gaj Julije Cezar, vladar koji je postavio temelje Rimskom Carstvu; druga im je pripisivala srodstvo s rimskim rodom Pierleonija, od kojega su potjecali papa Grgur I. Veliki i sv. Benedikt, osniva� benediktinskog reda; tre�a je njihovo podrijetlo vezala uz Franke i njihovu vladarsku ku�u Karolinga, �iji je najslavniji predstavnik bio Karlo Veliki, obnovitelj Rimskog Carstva u Zapadnoj Europi.

Sve te legende imale su iste ciljeve: dokazati veliku starost habsburškog roda i povezati ga s istaknutim osobama koje su se proslavile ne samo velikim politi�kim uspjesima, nego i svojom svetoš�u i zaslugama za razvoj krš�anstva i Katoli�ke crkve. Sli�nim su se legendama u srednjem vijeku i u vrijeme renesanse služili i mnogi drugi velikaški rodovi diljem Europe, pa tako nisu bile strane ni hrvatskim plemi�ima koji nisu bili zadovoljni svojim »obi�nim doma�im« podrijetlom. Kr�ki su knezovi, primjerice, tridesetih godina XV. stolje�a od pape Martina V. dobili odobrenje da se koriste imenom i grbom rimskog roda Frangipanija, te su u Hrvatskoj postali poznati kao Frankopani, a gori�ki i vodi�ki knezovi Baboni�i di�ili su se tobožnjim srodstvom s rimskim Orsinijima.

Habsburzi su legende o svojem podrijetlu koristili i u sasvim konkretnim situacijama, kada je trebalo osnažiti neko pravo ili uvjeriti javnost u ispravnost nekih odluka. Kada je u XVIII. stolje�u Karlo VI., posljednji muški potomak roda, uvidio da dinastiju može spasiti jedino tako da nasljedno pravo prenese na svoju k�er Mariju Tereziju, udanu za Franju Stjepana Lotarinškog, iskoristio je legendu po kojoj su Habsburzi potjecali od davnih vojvoda od Alsacea, od kojih je

potjecala i Lotarinška dinastija. To je zapravo zna�ilo da udajom Marija Terezija nije ušla u neki novi rod, ve� da su se samo spojile dvije sro�ene, ali davno razdvojene dinastije.

Tako dugo dok su Habsburzi vladali na svojim prijestoljima, ra�ale su i zaboravljale se takve legende. Tek kada je dinastija sišla s vlasti, po�eli su povjesni�ari znanstveno prou�avati njihove po�etke, bez optere�enja politi�kih zahtjeva i predrasuda. No, tada se moralo priznati da se zbog nedostatka povijesnih dokumenata iz razdoblja ranoga srednjeg vijeka ne može baš to�no objasniti najstarija habsburška povijest.

�ini se da je praotac roda bio Gontran Bogati (# oko 950), vojvoda Donjeg Alsacea, koji je u X. stolje�u držao posjed Habichtsburg u burgundskom kraljevstvu. Ime je posjeda dalo kasnijim kra�enjem i ime rodu: Hab(icht)sburg. Posjed se nalazio u kantonu Aargau, u njema�kom dijelu današnje Švicarske, a utvrda je na njemu bila izgra�ena 1020. godine. Uz njezin je nastanak vezana lijepa legenda, tipi�na za kasniji odnos Habsburga prema svojim podanicima: posjed je u svojim rukama držao Radbot (# prije 1045), kojega je njegov ro�ak Werner, biskup Strassbourga, nagovorio da utvrdi dvor u kojemu je stanovao, jer su ga ina�e mogli lako ugroziti neprijatelji. Kada je drugoga dana biskup posjetio Radbota, oko dvora su, umjesto zidova i kula, bili postavljeni oklopljeni ratnici. Biskup je pohvalio Radbota i rekao mu da se svaki mudri gospodar oslanja ponajprije na svoje podanike. Doista, Habsburzi su kroz �itavo razdoblje svoje vladavine, a pogotovo u XIX. stolje�u, jedinstvo svojih zemalja održavali kroz odanost i privrženost svojih podanika vladaru, a ne, kao što su to �inile druge vlasti, stvaranjem jedinstvene nacionalne države. Kada je te odanosti nestalo, raspala se i njihova monarhija.

U tom ranom razdoblju do izražaja je došla još jedna kasnija zna�ajka Habsburga: svoje su posjede i vlast širili manje ratovima, a više mudrim ženidbenim vezama sa susjednim velikaškim i vladarskim rodovima. Mirazima i ugovorima o nasljedstvu, kojima su stjecali imanja izumrlih obitelji, postupno su i sigurno širili svoje posjede u Alsaceu, južnoj Njema�koj i današnjoj Švicarskoj.

Prvi Habsburzi

Otto (# 1111), unuk onoga Radbota koji je sagradio Habichtsburg, uzeo je 1090. naslov grofa od Habsburga. Kako je sudjelovao u ratu cara Henrika V. protiv ugarskog i hrvatskog kralja Kolomana, mogli bismo re�i da je on prvi od Habsburga koji je došao u dodir s Hrvatima, premda nam je o njegovoj djelatnosti iz tog rata poznat samo potpis na nekoj ispravi izdanoj u Požunu (Bratislavi), gradu u kojemu �e se mnogo stolje�a poslije njegovi potomci kruniti za ugarsko-hrvatske kraljeve.

Habsburzi su bili vjerni službenici svojih vladara, careva od roda Hohenstaufovaca, što im je omogu�ilo brzo napredovanje i znatnu ulogu na dvoru. Po�etkom XIII. stolje�a Rudolf II. Stari (# 1232) vladao je velikom kneževinom (zapravo državinom) i imao nemale prihode od carina, maltarina i poreza, a car Fridriech II. pristao je biti kumom njegovom unuku i budu�em njema�kom kralju Rudolfu Utemeljitelju (1218-1291).

Rudolf Utemeljitelj popeo se na njema�ko prijestolje nakon dugotrajnog razdoblja bezvla�a i sukoba me�u razli�itim kandidatima za njema�ku kraljevsku �ast. Izborni knezovi, koji su odlu�ivali o tome tko �e biti vladar, nisu se preko dvadeset godina mogli dogovoriti i posti�i jedinstveni izbor, sve dok se nekima od njih nije u�inilo da bi Rudolf mogao biti dobar vladar. On sam je uložio dosta diplomatske vještine i novaca u pregovore sa svih sedam knezova, dok ih nije uvjerio da je s jedne strane sposoban i mudar, a s druge da ipak nije dovoljno bogat i mo�an, a da bi ugrozio njihove gotovo neovisne vladarske položaje. To mu je bilo tim lakše što je njegov glavni protivnik, �eški kralj Otokar II. P#emysl, bio upravo takav: prebogat i previše mo�an. Uza sve to, i papi Grguru X. u�inilo se da bi Rudolf mogao napokon uvesti red i mir ne samo u Njema�koj, nego i u Italiji, pa ga je i on podržao.

Tako je napokon 1273. Rudolf izabran za njema�kog kralja i okrunjen u katedrali u Aachenu, tamo gdje su se krunili njegovi prethodnici još od vremena Karla Velikog.

Rudolf Utemeljitelj uzdigao je Habsburge na pozornicu europske politike i od roda koji, ma kako ugledan bio, nije bio važan izvan lokalnih okvira svojih posjeda, stvorio jednu od najvažnijih europskih dinastija.

Osim toga, on je unio i dalekosežnu promjenu i u politiku njema�kih vladara: nezainteresiran za prilike u Italiji, o koju su svi njegovi prethodnici lomili zube s uglavnom malim uspjehom, nikada nije otišao u Rim po carsku krunu, ve� je svoju djelatnost usmjerio prema istoku. Tako je svoj rod, ali i Njema�ku kojom je vladao, �vrš�e vezao uz Podunavlje i austrijske zemlje s kojima �e Habsburzi ubudu�e biti nedjeljivo vezani.

Taj je prvi veliki uspon Habsburga bio ozna�en i jednim oružanim sukobom, kojega Rudolf nije želio. Ve� spomenuti �eški kralj Otokar II. ženidbenim je vezama došao u posjed austrijskih zemalja i postao jednim od najmo�nijih europskih vladara. Njegovi su ljudi imali utjecaja i u Slavoniji, pa su tako primjerice podigli samoborsku utvrdu. Otokaru se �inilo da Rudolf nije dostojan njema�ke krune, jer nije bio ni približno tako jak kao �eški kralj, koji se tako�er natjecao za njema�ko kraljevstvo. Zbog toga je došao u sukob s Rudolfom, pa ga je njema�ki sabor, podržavaju�i zakonitog vladara, proglasio izdajnikom i naložio da mu se oduzmu svi posjedi, uklju�uju�i i samu �ešku, tada dio njema�kog carstva.

Rudolf je trebao izvršiti ovu presudu uz pomo� velike vojske što ju je sakupio u južnoj Njema�koj. Tri tisu�e vitezova krenulo je prema Austriji, a stalno su im se pridruživali novi, jer je Otokar ionako imao mnogo neprijatelja, koji su jedva �ekali da mu sre�a okrene le�a, pa da se i oni pridruže protivni�kom savezu. Rudolf je i opet imao potporu Crkve, a i ugarski je kralj Ladislav IV. stao na njegovu stranu. Otokar je, nakon što je Rudolf opsjeo Be�, bio prisiljen potpisati primirje kojim se odrekao austrijskih zemalja. No, zapravo mu nije bilo ni na kraj pameti, držati se dogovorenoga. Sakupivši novu vojsku, zapo�eo je pohod protiv Rudolfa, u nadi da �e ga izbaciti iz Austrije.

Tako je 26. kolovoza 1278. došlo do odlu�ne bitke kod Dürnkruta, na mjestu gdje �eška rijeka Morava utje�e u dunavsku ravnicu. Viteške su se vojske hrabro borile, sve dok Otokara nije ubio njegov vlastiti peharnik, koji je jedva �ekao da osveti svoje roditelje, osu�ene na smrt zbog suprotstavljanja �eškom kralju. Time je okon�an sukob koji je Rudolfu Utemeljitelju omogu�io da pod svoju vlast podvrgne austrijske zemlje (osim Tirola), �ime je Habsburge iz dalekog Alsacea doveo u Podunavlje i Srednju Europu.

Rudolfa su suvremenici opisivali kao visokog muškarca, dugih nogu i nježne konstitucije, umjerena u hrani i pi�u. Zanimljivo je da su ondašnji kroni�ari zapazili kao jednu od njegovih zna�ajki dugi nos, obilježje koje �e pratiti Habsburge kroz �itavu njihovu povijest. Njegove moralne vrline odgovarale su viteškom idealu srednjega vijeka: bio je pobožan, hrabar, velikodušan i skroman. Ukratko, u Rudolfu Utemeljitelju Habsburzi su dobili osniva�a dinastije kakvog je tradicija njihova roda mogla samo poželjeti. Mnogi od njegovih nasljednika težili su oživotvoriti sve njegove vrline, ali svima to nije polazilo za rukom. Uostalom, ve� se neposredni nasljednici njegova sina, koji je bio dorastao ocu, nisu pokazali jednako sposobnima, pa nisu bili �ak niti u stanju održati ono što je Rudolf postigao.

Iako je njegov sin Albert I. (1255-1308) nau�io od oca kako treba voditi politiku, okolnosti mu nisu išle na ruku. Knezovi izbornici pobojali su se da bi ovoga puta Habsburzi na njema�kom prijestolju mogli biti prejaki i premo�ni, pa su radije za kralja izabrali Adolfa od Nassaua. Albert je bio dovoljno mudar da ne izaziva nevolje, te da se pomiri s tim izborom i posveti sre�ivanju posjeda što ih je stekao njegov otac Rudolf.

To nije bilo nimalo lako, jer su se na sve strane stali pojavljivati novi i opasni protivnici. Tri švicarska kantona udružila su se 1291 (Uri, Schwyz i Unterwalden) u Vje�ni savez, prete�u

suvremene Švicarske, koji nije bio usmjeren upravo protiv ekspanzije Habsburga, ali je svakako stao na put daljnjem širenju njihovih posjeda. U austrijskim zemljama pobunilo se doma�e plemstvo protiv novih gospodara, a pridružili su im se i pripadnici gradskog patricijata. Jedni i drugi vidjeli su u Habsburzima strance, a uz to Albert nije bio tako darežljiv u dijeljenju povlastica kao što je to bio Rudolf. No, Albert je postupio odlu�no i djelotvorno: u tri je godine slomio dvije uzastopne pobune, a potom sklopio i savez s ugarsko-hrvatskim kraljem Andrijom III, te je tako osigurao svoje isto�ne posjede.

Sada se mogao okrenuti i protiv kralja Adolfa od Nassaua, što mu je bilo olakšano time što je ovaj u me�uvremenu izgubio naklonost knezova izbornika. U bici protiv Alberta Adolf je poginuo, a Habsburgovac se dokopao njema�ke krune. Tek se sada pokazala njegova gotovo neograni�ena ambicija: po�eo je stvarati planove kako da ženidbenim vezama do�e do �eške, te kako da svoje vlastite posjede proširi na Nizozemsku i Tiringiju. Da nije pao kao žrtva atentata svog ne�aka Ivana i nekolicine švicarskih plemi�a, možda bi za Habsburge i Njema�ku postigao još i mnogo više od svog oca. Ovako, habsburška se mo� po�ela osipati, a knezovi izbornici, zabrinuti unutrašnjim sukobima u njihovoj obitelji, odlu�ili su je zamijeniti pouzdanijom dinastijom, pa su na njema�ko prijestolje doveli Henrika Luksemburškog, velikaša koji je u svoju korist riješio i pitanje nasljedstva �eškog prijestolja.

Kako nevolje rijetko dolaze same, gubitak je krune bio popra�en i otvorenim ratom s nezadovoljnim slobodarskim švicarskim kantonima. U želji da se kona�no riješe feudalnih gospodara koji su sputavali njihove slobode i unosnu trgovinu preko netom otvorenog alpskog prijevoja Sv. Gotthard, švicarski su se seljaci 1315. kod Morgartena oduprli viteškoj vojsci habsburških vazala i zahvaljuju�i prikladno odabranom zemljištu odnijeli sjajnu pobjedu, kojom je ozna�en po�etak kraja habsburške vlasti u Švicarskoj. Sljede�i je udarac došao sedam godina poslije: u bici kod Mühldorfa Ludvig Bavarski, iz konkurentske bavarske dinastije Wittelsbacha, porazio je Friedricha I. (1289-1330), jednog od Albertovih sinova, i time za neko vrijeme izbacio Habsburge iz natjecanja za kraljevsku krunu. Albertova smrt i dva uzastopna poraza na zapadu potisnula su Habsburge u Austriju i presudno vezali njihovu sudbinu uz isto�ne dijelove Svetog Rimskog Carstva. U vrijeme Friedricha I. spominje se 1326. prvi put za Habsburge i naziv »ku�a Austrija« (latinski: domus Austriae), ime koje �e obilježavati rod u idu�im stolje�ima, pa �ak i one grane, poput španjolske, koje s Austrijom više ne�e biti u izravnoj vezi. U Hrvatskoj se taj naziv ne�e udoma�iti.

Albert II. Mudri (1298-1358) zaslužio je svoj nadimak mirotvornom politikom, koja je Austriju za duže vrijeme poštedila ratnih razaranja. Ona je dijelom bila odre�ena i �injenicom da je vojvoda bio paraliziran, što je bila možebitna posljedica pokušaja ubojstva trovanjem.

Albert se napose istaknuo zaštitom svojih židovskih podanika. Nakon niza upravo nevjerojatnih katastrofa, kojima su njegove zemlje bile izložene u desetlje�u 1338-1348 (najezda skakavaca, loša žetva, poplave, potres i napokon velika epidemija kuge u kojoj je 1348/1349. stradalo i do jedne �etvrtine zapadnoeuropskog stanovništva), izbila je me�u Albertovim podanicima, sli�no kao i drugdje na Zapadu, antižidovska histerija. Židovi su bili optuženi da su upravo oni izazvali dugotrajne neda�e, te su krš�ani priredili pogrome u kojima su bile uništene �itave židovske zajednice. Dok su neki zapadni vladari podržavali nasilja, drugi su, bilo zbog humanosti, bilo zbog materijalne koristi koju su imali od židovske trgovine i nov�arstva, spre�avali progone Židova i pružali im zaštitu. Jedan je od njih bio i Albert Mudri, a politika pomaganja Izraeli�ana postat �e jednom od karakteristika habsburške politike i u kasnijim stolje�ima.

Albert je prije svoje smrti odredio da ga naslijede ravnopravno sva �etiri njegova sina, te da se o�evina Habsburga ne smije dijeliti. Time je zapo�eo još jednu praksu tipi�nu za habsburšku politiku: oca nije naslije�ivao samo najstariji sin, niti je on vodio odlu�uju�u rije� u obitelji. Uistinu, Alberta je isprva naslijedio samo najstariji sin Rudolf, jer su ostala trojica još bili maloljetni.

Rudolf IV. (1339-1365), koji je, kao i njegov pradjed, nosio nadimak Utemeljitelj, zaoštrio je sukob svog roda s Luksemburgovcima. Bio je izazvan odlukom cara Karla IV. Luksemburga, koji je

Zlatnom bulom odredio da se broj knezova izbornika ima ograni�iti na sedam, a da austrijski vojvoda ne�e biti jedan od njih. Time je nastojao onemogu�iti svoje takmace Habsburge da utje�u na biranje njema�kih kraljeva i eventualno oduzmu titulu njegovoj dinastiji. Kao protumjeru Rudolf je dao sastaviti niz falsifikata, ne prežu�i od toga da se u njima pozove �ak na tobožnje privilegije što su ih Julije Cezar i Neron dali Austriji. Krivotvorine nisu bile baš vješto napravljene, pa ih je ubrzo razotkrio sam slavni pjesnik Francesco Petrarca, ali je Rudolfova kancelarija imala više uspjeha s tzv. Velikim privilegijem. To je bio falsifikat sastavljen na temelju stvarnih povlastica cara Friedricha Barbarosse (zbog toga nazvanih Manjim privilegijem), a kojim se austrijskom vojvodi tobože daju neka prava kakva nisu uživali drugi svjetovni i crkveni velikaši u carstvu. Izme�u ostalog, austrijski je vojvoda bio, doduše, vazal njema�kog cara, ali je ovaj morao do�i u Austriju, kako bi od svog vazala primio prisegu vjernosti. Svi plemi�i u Austriji bili bi po toj krivotvorini vazali vojvode, a ovaj za svoje postupke nije odgovarao nikome, pa �ak ni carskom sudu. U slu�aju da do�e na sabor, Rudolf je predvidio da mu pripada mjesto desno od cara, odmah uz knezove izbornike. Svim tim, a i drugim izmišljenim pravima, Rudolf je želio naglasiti samostalnost Austrije unutar carstva, a i pokazati da je Austrija o�evina Habsburga. Štoviše, �ak je dao izraditi i pe�at austrijske kancelarije na kojemu je bio prikazan s kraljevskom krunom na glavi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovalo se u vjerodostojnost ovog privilegija, a da se radilo o krivotvorenoj ispravi, dokazali su povjesni�ari tek u XIX. stolje�u.

Uništenje pe�ata austrijske kancelarije bila je jedna od prvih protumjera što ih je Karlo IV. poduzeo protiv svog preuzetnog vazala i zeta. Uz to, oduzeo mu je razne titule kojima ga je svojedobno nadario. Otada pa nadalje podržavao je sve one velikaše koji su bili u bilo kakvom sukobu s Habsburzima.

No, Rudolf je bio isuviše poduzetan i sposoban, a da bi ga takav udarac mogao ozbiljnije ugroziti. Tirol stekao je 1363. i time ovladao �itavom južnom granicom carstva prema Italiji, što mu je omogu�ilo da svoju politi�ku djelatnost usmjeri prema sjeveru Apeninskog poluotoka, a u ratu je s akvilejskim patrijarhom osvojio i Furlaniju. Daljnje je širenje prema jugu, prvi put i na krajeve naseljene Hrvatima, ostvareno mirnim putem, ugovorom o me�usobnom naslje�ivanju s gori�kim grofovima. Ugovor �e dati rezultata tek 1374, kada �e Rudolf ve� davno biti pokojan: Habsburzi �e po njemu naslijediti Goricu, Pazinsku grofoviju s izlazom na Kvarnerski zaljev i neke manje posjede u Koruškoj.

Svoju je djelatnost Rudolf usmjerio i na rješavanje drugih problema. Proveo je fiskalnu reformu, kojom je napunio blagajne i stvorio financijske preduvjete za daljnji uspon svog roda. Dijeljenjem povlastica podržavao je razvoj gradova u kojima je vidio ne samo privredne partnere, nego i suparnike buntovnih plemi�a. Pretvaraju�i Be� u glavni grad svojih provincija, utemeljio je u njemu 1365. sveu�ilište. Ono �e u sljede�im stolje�ima odigrati važnu ulogu upravo u obrazovanju hrvatske intelektualne elite, a kroz to �e utjecati na cjelokupni razvoj znanosti i kulture u Hrvata. Zanimljivo je da je me�u uzvanicima koji su bili nazo�ni sve�anom �inu osnivanja sveu�ilišta bio i zagreba�ki biskup Stjepan, jedini biskup pozvan iz inozemstva. Koji su bili motivi tog poziva, odnosno je li se biskup Stjepan slu�ajno tih dana zatekao u Be�u, za sada ne znamo. Bilo kako bilo, taj doga�aj pokazuje da su se veze Habsburga i hrvatskih krajeva, pogotovo Slavonije, kojoj je Zagreb tada bio glavnim središtem, po�ele razvijati ve� u XIV. stolje�u, nekoliko desetlje�a prije no što je prvi Habsburg zasjeo na ugarsko-hrvatsko prijestolje.

Napokon, Rudolf IV. ostavio je za sobom jedan od najljepših spomenika svog roda, ali i austrijske povijesti uop�e: be�ku katedralu sv. Stjepana, crkvu namijenjenu novoosnovanoj biskupiji i jedno od naljepših goti�kih zdanja Srednje Europe. Gradnjom katedrale i zgrade sveu�ilišta htio je Be� u�initi ravnopravnim Pragu, ali je za to trebalo još vremena i sredstava.

Rudolf je umro u Milanu, u vrijeme dok je s mo�nim milanskim gospodarima Viscontijima dogovarao sklapanje saveza zasnovanog na braku njihove djece.

Njegovi su sinovi Albert III. (1350-1395) i Leopold III. (1351-1386) zauvijek zaštitili Tirol od pretenzija bavarskih Wittelsbacha, a kada je Venecija zavladala Trstom, zatražio je ovaj jadranski

grad zaštitu Habsburga, pa je Leopold III. 1382. ovladao i izlaskom na more, oja�anim nedavno ste�enim istarskim posjedom Pazinske grofovije. Bra�a su me�u sobom podijelila habsburški patrimonij, pa se rod razdijelio na dvije grane. Albertinska je grana vladala Donjom Austrijom, a Leopoldinska Štajerskom, Kranjskom (to zna�i i dijelom Istre), Koruškom i Tirolom. Leopoldinska se grana 1411. podijelila na dvije, od kojih je jedna zavladala Tirolom, a druga Središnjom Austrijom.

Leopold III. je 1386. poginuo u još jednom nesretnom sukobu Habsburga sa Švicarcima, što je dodatno oslabilo njihove pozicije u krajevima u kojima su se nalazili njihovi prvotni posjedi. Aargau je kona�no bio izgubljen u vrijeme Leopoldovog mla�eg sina Friedricha IV. Tirolskog (1383-1439), zvanog Friedrich od Prazne Kese. Kako se našao na strani koja se na koncilu u Constanzu usprotivila caru Žigmundu Luksemburškom, ovaj je u�inio sve da ga uništi. Friedrich je proveo nekoliko godina u tamnici i progonstvu, a kada se napokon vratio u Tirol, od njegovih posjeda u Švicarskoj i Alsaceu nije ostalo gotovo ništa.

Oslabljeni i ugroženi sa svih strana od Švicaraca, �eha i nove sile s Istoka, Turaka, Habsburgovci u to vrijeme doista nisu odavali ništa od svoje budu�e veli�ine i važnosti. Njihova je borba nalikovala prije borbi za opstanak, no težnji ka kraljevskoj i carskoj kruni.

Albert V. (1397-1439) — prvi dolazak Habsburga na hrvatsko prijestolje

Prvi od Habsburga koji je izravno došao u dodir s Hrvatima, pa makar i za kratko, bio je Albert V. Kao muž Elizabete, k�eri ugarsko-hrvatskog kralja i njema�kog cara Žigmunda Luksemburškog, koji je umro 9. prosinca 1437. ne ostavivši muškog nasljednika, imao je najve�e izglede da naslijedi svog tasta. Ugarski i hrvatski velikaši složili su se s posljednjom voljom umiru�eg kralja, koji je tražio krunu za svoju k�er i njezinog muža, pa su ih na saboru u Požunu, devet dana nakon careve smrti, izabrali za kralja i kraljicu. Tako je prvi Habsburgovac postao i hrvatskim vladarom.

Idu�e je godine Albert izabran i za njema�kog kralja, jer je slabost Habsburgovaca, podijeljenih u više grana, ponovno knezovima izbornicima bila važan argument pri izboru vladara. Od tog trenutka, pa sve dok Napoleon nije ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njema�ke Narodnosti, Habsburgovci su držali carsku krunu u svojim rukama (osim za kratka prekida 1740-1745). No, knezovi su se izbornici prevarili, ako su mislili izabrati slaba vladara: tri mjeseca kasnije u Albertovim je rukama bila i �eška kruna, jer su ga katoli�ki �eški velikaši izabrali kao kandidata svoje strane, dok su se husiti priklonili poljskom kralju Kazimiru IV. Jagelovi�u. Za vrijeme Albertova boravka u Pragu radi krunidbe, došlo je do njega poslanstvo grada Dubrovnika, s molbom da kralj potvrdi stare povlastice, što je ovaj i u�inio. Uop�e je njegov odnos prema Dubrovniku bio vrlo dobar. Kralj je grad uzeo u zaštitu kada mu je zaprijetila opasnost od vojvode Stjepana Vuk�i�a, te je naložio bra�i Talovcima, uz Frankopane tada najja�im hrvatskim velikašima, da, bude li potrebno, sakupe vojsku i udare na vojvodu Vuk�i�a.

Albertov je dolazak na vlast protekao u znaku obra�una s mo�nom velikaškom dinastijom knezova Celjskih, koji su imali velike posjede ne samo u austrijskim zemljama nego i u Slavoniji, te su tijekom �itave prve polovice XV. stolje�a igrali važnu ulogu u hrvatskoj i ugarskoj povijesti. Oni su Habsburzima bili izravni suparnici u borbi za najviše �asti i položaje u carstvu i Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a nakon Žigmundove su smrti nastojali nametnuti Barbaru Celjsku, njegovu udovicu, za nasljednicu krune. Albert je, me�utim, Barbaru zatvorio, a njegov pristaša, slavonski ban Matko Talovac, otišao je nakon požunskog izbora odmah u Slavoniju, kako bi se mogao djelotvorno oduprijeti Celjskima. Matkov je brat Petar postao kraljevim osloncem u Hrvatskoj nakon što je kralj oduzeo banstvo Stjepanu Frankopanu. Frankopani su, naime, u vrijeme Žigmunda postali toliko mo�ni, da su gotovo samostalno vladali Hrvatskom, pa ih je kralj svakako morao obuzdati, ako je želio i u tom kraljevstvu uspostaviti svoju vlast. Zbog velikih zasluga Talovaca, potvrdio im je Albert posjede, me�u ostalima �ur�evac te Srebrnik i Br�ko u Usori.

Dok se s jedne strane Albert uz pomo� svojih pristaša koliko-toliko stao u�vrš�ivati u hrvatskim zemljama, s druge je strane naišao na žestok otpor plemstva u Ugarskoj. Nakon povratka iz �eške, sazvao je u svibnju 1439. sabor na kojemu je namjeravao s plemstvom dogovoriti sve poslove važne za obranu zemlje od Turaka. Plemstvo, a pogotovo ono visoko, imalo je, me�utim, druk�ije planove. Nezadovoljni na�inom na koji je pokojni Žigmund vodio kraljevstvo, a sje�aju�i se valjda i prethodne nesretne vladavine njegove supruge Marije i njezine majke Elizabete, obilježene dugotrajnim gra�anskim ratom, odlu�ili su na svaki na�in izboriti se za zakon kojime bi kraljevska vlast bila ograni�ena, a vladar došao u ve�u ovisnost o volji sabora. Pred udruženim je plemstvom Albert bio nemo�an, pa je morao pristati na izdavanje dekreta, kojim je predao u ruke sabora pravo odlu�ivanja ne samo o državnim i vojnim, nego i o obiteljskim poslovima same dinastije (primjerice pri udaji kraljevih k�eri). Mo� palatina, najviše državne �asti u Ugarskoj, znatno je uve�ana, pa je kao sudac mogao nastupati u sporovima izme�u kralja i njegovih podanika. Kralj je trebao skrbiti o obrani zemlje i pla�ati vojnike, ali su mu prihodi smanjeni ukidanjem nekih poreza. Ugarsko se plemstvo tako�er pobrinulo da kralju, Nijemcu, oduzme pravo dovo�enja stranaca u kraljevstvo, a naro�ito njihovo namještanje na važne politi�ke i privredne položaje.

Albertov je dekret ozna�io važnu prekretnicu u odnosu ugarsko-hrvatskog vladara i plemstva. Od tog �e vremena, s izuzetkom vladavine Matije Korvina, kraljevska vlast sve više slabiti, što �e, povezano sa stalnim turskim nadiranjem, dovesti do rasapa ugarskog, ali i hrvatskog kraljevstva i prelaska njihovih ostataka u ruke habsburške dinastije.

Do sli�nog je razvoja došlo i u Slavoniji. Na Saboru u Križevcima, održanom u ožujku 1439, zahtijevali su plemi�i da im se vrati staro pravo biranja protonotara, oduzeto u vrijeme kralja Žigmunda. Protonotar je bio �uvar banskog pe�ata i predstavnik plemstva, pa je Saboru bilo stalo da sam odlu�uje o osobi protonotara, umjesto da ga, kako se to uobi�ajilo u Žigmundovo vrijeme, postavlja ban. Matko Talovac, slavonski ban, naglašavaju�i da odluku donosi u ime kralja Alberta, vratio je plemstvu staro pravo biranja protonotara.

Pored pritiska ugarskog plemstva, sre�ivanja prilika u Hrvatskoj i rata protiv �eških i poljskih protivnika, Albertu je najve�a briga bila rastu�a turska opasnost. Sultan se pripremao za rat s ciljem da zauzme Smederevo, veliku i važnu utvrdu iz koje su i ugarski vladari eventualno mogli zapo�eti vojnu protiv Turaka. Pad Smedereva u turske ruke omogu�io bi pak sultanu ugrožavanje južnih krajeva Ugarske i prodor prema središtu kraljevstva. Zbog toga je Albert sazvao vojsku u Szegedu, ali se ugarsko plemstvo, koje se još nedavno tako žestoko opiralo sudjelovanju stranaca �ak i u obrani od Turaka, sada slabo odazvalo na kraljev poziv, pa je vojska pristizala sporo i u nedovoljnom broju. Dok je Albert tako �ekao da prikupi dovoljno �eta, stigla je u tabor vijest da je Smederevo palo. Ugre je uhvatila panika, dobar se dio vojske razbježao, a kralj se s ostatkom zaputio prema jugu kako bi suzbio turske �ete koje su odmah po padu Smedereva provalile preko Dunava. Albert je postigao cilj i protjerao neprijatelja, ali je tijekom vojne obolio od dizenterije i umro na putu prema Be�u, kamo se prije smrti htio vratiti. Vladao je nepune dvije godine, a iza sebe je ostavio dvije k�eri i trudnu udovicu, koja �e mu roditi sina Ladislava, zvanog Posmr�e.

Albertova vladavina ozna�ava po�etak ne samo bližih dodira Hrvata s Habsburzima, nego i nastojanja albertinske, a potom i leopoldinske loze da se trajno ustoli�i na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Bila je to predigra gotovo �etiristoljetne, neprekinute vladavine što �e Hrvatsku trajno vezati uz sudbinu Srednje Europe.

Ladislav Posmr�e (1440-1457) i Friedrich III. (1415-1493) — borba Habsburga za albertinsku baštinu

Kraljica Elizabeta odlu�ila je vladati sama, jer se ionako smatrala nasljednicom svog oca Žigmunda. Oslanjala se na svoje ro�ake knezove Celjske, kao i na druge velikaše s kojima njezin pokojni suprug nije bio u dobrim odnosima, u prvom redu na Frankopane. Razumljivo je da je takva politika privilegiranja ro�aka, od kojih neki, poput Celjskih, nisu bili obljubljeni u kraljevstvu,

morala dovesti do nezadovoljstva drugih velikaša. Jedan dio nezadovoljnika podupirao je despota �ur�a Brankovi�a, koji je nakon gubitka Smedereva živio u Srijemu i Zagrebu, ali su se ti planovi izjalovili.

Na nagovor velikaša, pristala je Elizabeta udati se za poljskog kraljevi�a Vladislava I. Jagelovi�a, iako nije bila tim izborom oduševljena. Poslanstvo koje je Vladislavu trebalo iznijeti prijedlog vodio je ban Matko Talovac, a pored ostalih velikaša bio je s njime i bivši senjski biskup Ivan de Dominis. No, kraljica je nadmudrila svoje protivnike i, pobjegavši prema Požunu, ukrala iz Budima uz pomo� jedne dvorske dame krunu sv. Stjepana, bez koje je pravovaljana krunidba ugarsko-hrvatskih kraljeva bila nezamisliva. Krunu je, dakako, namijenila svom budu�em sinu, kojega je rodila na putu. Prema želji njezinog pokojnog supruga, Ladislav je bio stavljen u zaštitu svog habsburškog ro�aka vojvode Friedricha V. Štajerskog, koji je u velja�i 1440. bio izabran za njema�kog kralja kao Friedrich III.

U novim je okolnostima Elizabeta odlu�ila povu�i ponudu danu Vladislavu I, ali je ovaj, nagovoren od ugarsko-hrvatskog poslanstva, ipak primio krunu i pritom se obvezao da �e nakon godinu dana, koliko joj je bilo potrebno za oplakivanje supruga, oženiti kraljicu Elizabetu i priznati njezinog sina za zakonitog nasljednika ukoliko sam ne bude imao muških potomaka.

Elizabeta nije namjeravala prihvatiti ni takav sporazum, pa je, podržana od svojih pristaša, grofova Celjskih, Frankopana, Nikole Ilo�kog i drugih okrunila u Stolnom Biogradu malog Ladislava za kralja. Nato provali Vladislav s vojskom u Ugarsku i za nekoliko dana u�e u Budim. Ugarski sabor, sastavljen od Elizabetinih protivnika, odlu�i okruniti ga za kralja, a kako se prava kruna nalazila u kralji�inim rukama, izvadili su u tu svrhu krunu iz grobnice Stjepana I, prvog ugarskog kralja.

Uslijedio je dugotrajni i teški gra�anski rat u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj. Elizabeta je predala sina na �uvanje Friedrichu III., ali se ovaj nije previše trudio pomo�i joj. Štoviše, kasnije joj je odbio vratiti i sina i krunu sv. Stjepana, koriste�i se njima za ostvarenje vlastitih politi�kih ciljeva. Elizabeta je oko sebe prikupila niz odli�nih velikaša, no oni su, kao i Vladislavovi privrženici, ponekad pristajali na sporazume s protivnikom, a ponekad �ak i mijenjali strane. �as su jedni, a �as drugi odnosili važne pobjede, kao primjerice u bici kod Samobora 1. ožujka 1441, kada je �eh Ivan Vitovec, vojvoda grofova Celjskih, pobijedio vojsku Stjepana Bannfyja od Lendave. U Hrvatskoj se na strani poljskoga kralja borio ban Matko Talovac, a uz Elizabetu su pristajali Frankopani i bosanski vojvoda Stjepan Vuk�i�. Sukob je u Slavoniji zamro kada je Vladislav napokon sklopio sporazum s grofovima Celjskim.

Kako je turska opasnost bivala sve ve�om (1440. Ivan Talovac, kapetan Beograda, jedva je obranio grad od napada sultana Murata II.), pokušao je papa Eugen IV. preko svog kardinala Julija Cesarinija izmiriti stranke i organizirati križarski rat, za što se zalagao i sam Vladislav I. Osnovu sporazuma donio je ugarski sabor održan u kolovozu 1442, a na kojemu su prvi put bila i �etvorica predstavnika Slavonije (ali ne i Hrvatske i Dalmacije). Malo potom utana�en je mir izme�u Elizabete i Vladislava, a ubrzo je i izme�u Vladislava i Friedricha III. sklopljeno primirje na dvije godine. Tako je Vladislavu I. omogu�eno da zavlada sam i zapo�ne rat protiv Turaka, a Habsburzi su zadržali nasljedno pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje, imaju�i u svojim rukama i dalje krunu sv. Stjepana. Friedrich se, doduše, primirja nije u potpunosti pridržavao, pa je na nepoznat na�in osvojio grad Gjör, te ga založio nekim hrvatskim knezovima, najvjerojatnije Frankopanima, jer je još 1445. Bartol Frankopan bio upravitelj gjörske biskupije.

Vladislav I. vladao je vrlo kratko. Nakon nekoliko sjajnih pobjeda njegova vojskovo�e Ivana Hunjadija nad Turcima, prekršio je, na nagovor kardinala Cesarinija, ve� dogovoreno primirje i 1444. napao Tursku preko Bugarske. U bitki kod Varne krš�anska je vojska doživjela težak poraz, a mladi je kralj poginuo zajedno s kardinalom.

Vijest o njegovoj smrti nije odmah došla u Ugarsku, što je omogu�ilo širenje glasina da je ne samo preživio, nego i odnio sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Te su izmišljotine prepri�avali

protivnici mladog Habsburga Ladislava Posmr�eta, koji su na prijestolje radije htjeli dovesti nekog drugog kandidata. U igri su bili burgundski vojvoda Karlo i aragonski i napuljski kralj Alfons. Politi�ke igre oko ugarsko-hrvatskog kralja bile su dijelom zamršenih odnosa i spletki u kojima su znatnu ulogu imale završnica stogodišnjeg englesko-francuskog rata, njema�ko-francuski savez protiv Burgundije, sukobi Friedricha III. s austrijskim staležima, odnosi srednjoeuropskih kraljevstava te, napokon, konkurencija me�u ugarskim i slavonskim velikašima kao i strah nižeg plemstva i gra�ana od bezvla�a i samovolje mo�nih knezova. Tek kada je postalo o�ito da je Vladislav I. ipak poginuo, krenulo je u Be� poslanstvo u kojemu su se, pored ostalih velikaša, nalazili Nikola Ilo�ki i Grgur Kurjakovi� Krbavski i koje je od Friedricha III. zatražilo da im preda petogodišnjeg dje�aka i krunu sv. Stjepana, kojom �e još jednom biti okrunjen po svim pravilima dvorskog ceremonijala. No, Friedrich je zauzvrat tražio da mu Ugri predaju grad Požun (Bratislavu), te da mu po krunidbi dje�aka vrate, jer je on, kao posljednji muški potomak albertinske loze, ujedno i gospodar Austrije, a i nasljednik �eškog prijestolja. Pod takvim su uvjetima pregovori bili nemogu�i, pa se poslanstvo vratilo neobavljena posla.

Ugarski je sabor uto imenovao Ivana Hunjadija upraviteljem kraljevstva u ime odsutnog i malodobnog Ladislava. Povezavši se sa saveznicima u Austriji, krenuo je Hunjadi u napad na Be�, kako bi Friedricha napokon prisilio da mu izru�i kralja. Taj pokušaj, kao ni neki kasniji, nije imao uspjeha. Napokon je Hunjadi 1450. sklopio s Friedrichom tajni ugovor po kojemu je pristao da Friedrich zadrži Ladislava do njegove punoljetnosti, koja �e nastupiti 1458, a Friedrich �e zauzvrat podržavati Hunjadija u njegovu položaju upravitelja kraljevstva.

Friedrich se 1452. uputio u Rim da bi se okrunio za cara. On je bio posljednji car koji �e se kruniti u Rimu. Prije ceremonije krunidbe vjen�ao se u vje�nom gradu portugalskom princezom Eleonorom i tako uspostavio veze Habsburga s Pirinejskim poluotokom i kraljevstvom koje je po�injalo izgra�ivati svoje velike prekomorske posjede. Kao car, odmah je potvrdio tobožnji Veliki privilegij što ga je dao sastaviti Rudolf IV. i time definitivno osigurao poseban položaj Habsburga unutar carstva. Jedino �e glavari austrijske ku�e otada smjeti nositi titulu nadvojvode, po �emu �e se razlikovati od svekolikog plemstva na Zapadu.

Iako je nakon dogovora Hunjadija s Friedrichom, kao i sli�nog izme�u njema�kog kralja i �eškog upravitelja Jurja Podjebradskog, izgledalo da je Ladislavova sudbina za sljede�ih nekoliko godina riješena, caru su ra�une pomutili naoko najslabiji, ali i najbliži Ladislavovi podanici — Austrijanci. Nezadovoljni Friedrichovom upravom u svom vojvodstvu i njegovim upornim odbijanjem da im preda Ladislava, udružili su se u Mailberšku ligu i u Be�u sazvali sabor svih Ladislavovih pristaša. Dok su saboru bili nazo�ni slavonski banovi i kraljevi ro�aci Celjski, iz Hrvatske nije došao nitko, pa je sabor u Hrvatsku uputio pismo u kojemu obavještava sve plemi�e i druge o svojim namjerama, te traži da se Hrvati stave na njegovu stranu i podrže svog zakonitog gospodara. Tražilo se tako�er da se ovo pismo umnoži i pro�ita u svim hrvatskim županijama. �ini se da su Hrvati ve� u to vrijeme po�eli pokazivati sklonost prema Friedrichu i Habsburzima, što �e tijekom druge polovice XV. stolje�a dolaziti sve više do izražaja.

Kako car ponovno nije pristajao pregovorima ispuniti zahtjeve nezadovoljnika, napali su ga ovi u Be�kom Novom Mjestu, njegovoj glavnoj rezidenciji, te ga natjerali da napokon oslobodi Ladislava. Mladi� je slavodobitno ispra�en u Be� i uskoro okrunjen za �eškog kralja. Glavnu je rije� imao pri tom njegov ro�ak Ulrik Celjski.

Ostatak je života Ladislav proveo pokušavaju�i se koliko-toliko osloboditi tutorstva što mu se pretvorilo u, �inilo se, doživotnu sudbinu. Prilike nisu bile lagane, jer je nekoliko najutjecajnijih ljudi Ugarske, �eške i Austrije željelo imati mladi�a u svojim rukama. Ladislav se pokazao vrlo vještim, unato� dje�a�koj dobi, izigravanju jednih velikaša protiv drugih. Uz to se 1455. upleo u manji rat protiv svog ro�aka i bivšeg skrbnika Friedricha III. U Budim, svoju glavnu prijestolnicu, uspio je u�i tek 1456, ponovno u pratnji Ulrika Celjskog, kojeg je za nagradu imenovao banom Hrvatske i Dalmacije.

Te je godine došlo i do znamenite bitke kod Beograda, u kojoj su krš�anski vojnici pod vodstvom Ivana Hunjadija pobijedili daleko nadmo�niju tursku vojsku, kojom je zapovijedao sam Mehmed II., osvaja� Carigrada. Nakon bitke došlo je do obra�una velikaša, u kojemu je Ladislav Hunjadi, Ivanov sin, ubio Ulrika Celjskog i tako zape�atio sudbinu mo�nog roda, jer hrvatski ban nije imao muških potomaka.

Nakon slavnog uspjeha dogovorena je i kraljeva ženidba s Magdalenom Valois, k�erkom francuskog kralja Karla VII. Vjen�anje se trebalo održati u Pragu, ali je Ladislav 23. studenog 1457, u tijeku priprema za slavlje, iznenada umro. Kako je imao tek sedamnaest godina, držali su mnogi da je bio otrovan, ali su danas takve pretpostavke odba�ene. Vjerojatnije je da je umro od kuge koja se proširila Europom nakon bitke kod Beograda, a od koje je stradao i Ivan Hunjadi. Njegovom smr�u prekinuta je personalna unija, koja je privremeno pod habsburškim žezlom vezala Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, �ešku i Austriju, te je na neki na�in bila prete�a kasnije habsburške monarhije. Osim toga, Ladislav je bio posljednji potomak albertinske loze Habsburga, pa se njezinim utrnu�em otvorilo pitanje naslje�ivanja i same Austrije.

Friedrichu se sada otvorila mogu�nost da preuzme ne samo albertinske posjede u Austriji, nego da se uklju�i i u borbu za naslije�e Celjskih. No, njegove su ambicije bile oduvijek velike, pa se nije namjeravao odre�i niti ugarske krune na koju je, kao Habsburgovac, polagao odre�eno pravo, tim više što se sama kruna sv. Stjepana još uvijek nalazila u njegovim rukama. I doista, na saboru održanom 1458. u dvorcu Güssing u današnjem austrijskom Gradiš�u, neki su zapadnougarski plemi�i izabrali Friedricha za ugarsko-hrvatskog kralja, odbivši prihvatiti izbor ve�ine plemstva, koje se opredijelilo za Matiju Korvina, mla�eg sina Ivana Hunjadija. Uz Friedricha su bili i neki hrvatski velikaši, ponajprije neki od Frankopana koji su imali žene iz habsburških zemalja. Podržavao ga je i bosanski velikaš Stjepan Vuk�i�, kojemu je car ve� prije dodijelio titulu hercega, po �emu je i njegova zemlja prozvana Hercegovinom.

U ratu oko ugarsko-hrvatske krune, vo�enom tijekom sljede�e �etiri godine, hrvatski i slavonski velikaši stali su ili ve�inom uz Friedricha, ili se ne spominju kao otvoreni Matijini pristaše. Jedan od najistaknutijih Matijinih protivnika bio je knez Nikola Ilo�ki, slavonski ban. On se �ak neko vrijeme nazivao prefektom Hrvatske, što bi moglo zna�iti da mu je Friedrich namijenio �ast upravitelja hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva.

Rat je završen 1463, kada je Friedrich sklopio ugovor s Matijom Korvinom, prema kojemu je ovome vratio krunu sv. Stjepana, ali se nije odrekao vlastite titule ugarsko-hrvatskog kralja, obe�avši ipak da ne�e pokušati ništa, kako bi svoja prava doista i ostvario. Dvojica su vladara uz to sklopili ugovor o me�usobnom naslje�ivanju, te su Habsburzi ostali i nadalje me�u najistaknutijim pretendentima na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Sam ugovor ipak nije bio dovoljno jamstvo da �e ikada do�i do tog prijestolja, jer je funkcija ugarsko-hrvatskog kralja bila izborna, a ne naslijedna. Friedrich je me�u svojim grbovima ipak zadržao i onaj Dalmacije (kao simbol Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije), što se može vidjeti, primjerice, i na jednoj, nešto mla�oj freski u pala�i Welsera u Augsburgu.

Friedrich III. bio je vladar koji nije volio važna pitanja rješavati ratovima. Bio je oprezan i uvijek je, kad je to mogao, pretpostavljao diplomaciju oružju. Prilike su ga, me�utim, �esto tjerale na upotrebu sile, te se tako upleo u rat i s gori�kim grofovima oko baštine izumrlih Celjskih, ali je i sudbinu naslije�a albertinske loze morao rješavati u sukobu sa svojim mla�im bratom Albertom VI. (1418-1463). Protiv gori�kih je grofova odnio sjajnu pobjedu, prisilivši ih ne samo na prepuštanje celjskih zemalja, ve� i na to da mu predaju dio vlastite baštine u Koruškoj. Mo� Habsburga time je bila znatno uve�ana, a kada su Albertovom smr�u napokon prestala stalna pustošenja austrijskih zemalja, izazvana sukobom bra�e, Friedrich je u svom posjedu imao i zemlje albertinske loze.

Znatan korak u povezivanju Habsburga s hrvatskim zemljama zbio se 1471, kada je Friedrich od gospode od Wallseea kupio Rijeku ili grad sv. Vida (koji se tada njema�ki nazivao St. Veit an der Pflaum), �ime je stekao još jedan važan izlaz na more. Nekoliko godina kasnije, u ratu protiv

Matije Korvina, Friedrich �e osvojiti i Trsat. Sedamdesete su godine uop�e postale važne za sudbonosno vezivanje Hrvata uz Austriju, jer su iz Bosne u�estale turske provale ne samo u Hrvatsku, nego i kroz Kranjsku u Korušku. Postajalo je sve o�itije da je obrana od Turaka zajedni�ki interes Hrvata i Habsburga, no djelotvorna protuturska politika Matije Korvina odgodila je za neko vrijeme potrebu ostvarenja njihovog saveza.

Sam Friedrich se u to vrijeme okrenuo k zapadu. Tradicionalna ženidbena politika, po kojoj �e Austrija u kasnijim stolje�ima postati slavna (»Neka drugi ratuju, a ti se, sretna Austrijo, ženi!«), donijela je 1477. svoj dotad najznatniji plod. Car je uspio dogovoriti zaruke svog sina Maksimilijana i Marije, k�eri burgundskog vojvode Karla Smjelog. Burgundija je tada bila vjerojatno najbogatija europska zemlja, koja je u svom sjevernom dijelu obuhva�ala Nizozemsku i Flandriju s njihovim visoko razvijenim trgova�kim i industrijskim gradovima, poput Genta, Bruxellesa i drugih. Karlo Smjeli nije imao druge djece osim Marije, pa je Maksimilijan ubrzo naslijedio Burgundiju i ustanovio habsburško-burgundsku dinastiju.

Važnost burgundskih zemalja po Habsburgovce bila je tolika da su se Maksimilijanovi nasljednici, pa �ak i njegovi unuci Karlo V. i budu�i ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. smatrali Nizozemcima. No, burgundska je baština, za koju su bili zainteresirani i francuski kraljevi, uplela Habsburge u trostoljetni sukob s Francuskom, �ime �e biti presudno obilježena daljnja sudbina Europe.

Friedrichu i njegovim ro�acima nije ipak sve teklo tako glatko, kako je to dotad izgledalo. Izložen raznim pritiscima, Sigismund Tirolski morao se 1474. napokon ugovorom u Konstanci odre�i svih pretenzija prema švicarskoj konfederaciji. Njegova loza ionako nije imala pred sobom sjajnu budu�nost: 1490. Maksimilijan ga je nagovorio da za odre�enu svotu novaca, kojeg je Sigismund uvijek imao premalo, odstupi i prepusti njemu svoje zemlje.

Najgori se udarac ipak dogodio 1485, kada je nepobjedivi Matija Korvin osvojio Be�, a dvije godine potom i Be�ko Novo Mjesto, te tako Friedrichu oduzeo dvije najvažnije rezidencije.

U vrijeme dok je živio u svojevrsnom izgnanstvu u Linzu, Friedrich je uspio posti�i iznimno važan uspjeh, kojim je donekle ublažio posljedice poraza u ratu s Ugrima. Knezovi izbornici odlu�ili su se 1486. izabrati Maksimilijana za njema�kog kralja, �ime su Habsburzi ponovno potvrdili nasljedstvo u toj �asti.

Friedrich III. umro je 1493, ostavivši sinu Maksimilijanu u nasljedstvo mnogo više no što je sam dobio. Unato� mnogobrojnim poniženjima i porazima u Austriji i izvan njezinih granica, pokazao se napokon vrlo uspješnim politi�arem i vladarom. Upornoš�u i mirno�om postigao je ono što nijedan Habsburg prije njega nije uspio posti�i, te s njime po�inje razdoblje u kojem �e njegov rod voditi ne samo europsku, nego i svjetsku politiku. Friedrich je bio tvorac gesla što je sažeto i jasno izražavalo njegovu životnu ambiciju: AEIOU — Austriae est imperare orbi universo (Austriji je vladati �itavim svijetom). Njegov �e sin u�initi sljede�i korak u oživotvorenju te želje.

Maksimilijan I. (1459-1519) — stvaranje temelja habsburške

svjetske mo�i

Maksimilijan, car-vitez (prozvan tako, jer je slijedio ideale viteške kulture), zapo�eo je svoj uspon još za o�eva života. Burgundska mu je baština osigurala sredstva za ratobornu politiku, iako ni tako bogata pokrajina poput Nizozemske nije mogla namiriti sve potrebe vladara sklonog ne samo ratu, nego i umjetnosti i raskoši.

U ugarske i hrvatske poslove po�eo se Maksimilijan odlu�nije uplitati nakon smrti Matije Korvina. Kada se ugarsko plemstvo sastalo u lipnju 1490. na Rakoškom polju blizu Pešte, kako bi izabralo novoga kralja, uputili su na sabor svoje poslanike i Friedrich i Maksimilijan, traže�i da se kruna prema ugovoru o naslje�ivanju, sklopljenom 1463, preda njima. Kako se plemstvo odlu�ilo za

�eškog kralja Vladislava Jagelovi�a, po�eo je Maksimilijan rat u kojem je ubrzo oslobodio austrijske posjede što ih je svojedobno osvojio Matija Korvin, me�u njima i Be�, te Be�ko Novo Mjesto. Odmah se pokazalo da je Maksimilijan posebno zainteresiran za prilike u Hrvatskoj. Iako je ve� njegov otac imao veza s hrvatskim plemstvom, pogotovo Frankopanima, tek se Maksimilijan stao ozbiljnije zauzimati za habsburške interese u krajevima južno od Kupe. Tamo je naime uputio svog dvorjanika Hanža (Ivana) Deši�a, da u njegovo ime sakuplja privrženike. U Slavoniji je pak uz njega stao Lovro Ilo�ki, a pridružili su mu se u hrvatskim krajevima uz neke Frankopane i Berislavi�i, Talovci, Blagajski i zagreba�ki Gradec.

Nakon po�etnih uspjeha, Maksimilijanova je stranka bila natjerana na povla�enje. U Zagrebu, u biskupskoj utvrdi, ostalo je 600 njema�kih vojnika, koje je 1491. opsjeo Ivaniš Korvin, hrvatski herceg. Ivaniš je prvo razbio vojsku što ju je njema�ki kralj poslao u pomo� opsjednutoj posadi, a potom je osvojio i biskupski grad. Ratovanje je tako završilo mirom u Požunu 7. studenog 1491, a prema sklopljenom ugovoru Vladislav i Maksimilijan priznali su me�usobno pravo naslje�ivanja, dok su hrvatski knezovi, koji su pristali uz njema�kog vladara, bili pomilovani, te su i nadalje mogli služiti Maksimilijana ukoliko bi prethodno položili prisegu vjernosti i Vladislavu. Tako su Hrvati prvi put na odre�eni formalni na�in stupili u vezu s Habsburzima.

Zanimljivo je da su plemi�i Hrvatske i Slavonije ovaj sporazum prihvatili izdavši zasebnu povelju, �iji sadržaj glasi:

»Mi, (...) baruni, velikaši i plemi�i Kraljevina Hrvatske i Slavonije priznajemo i glasom ovoga dajemo na znanje svima da pošto su ovih nedavno minulih dana sve one borbe, razmirice, nesporazumi i neprijateljstva — koja su se odavna porodila me�u prejasnim i preuzvišenim vladarima i gospodom, carem Fridrikom i Maksimilijanom rimskim kraljem itd. s jedne strane, a prejasnim pokojnim Matijom kraljem ugarskim, �eškim, dalmatinskim, hrvatskim itd., gospodarom našim premilostivim, kao i ovim slavnim Ugarskim Kraljevstvom s druge strane, te su do ovih vremena potrajala, na temelju stanovitih ugovora, koje su njihova veli�anstva po svojim poslanicima pod stanovitim uvjetima sklopila — utaložena i posve ugasla; a da bude me�u istim trima veli�anstvima i njihovim kraljevinama, gospoštijama, vladama i podanicima vje�iti mir i savez utana�en, utvr�eno i zaklju�eno bi u Požunu u ponedjeljak nakon blagdana sv. Leonarda Ispovjednika, godine Gospodnje minule 1491, me�u ostalim ovo: Ako bi se dogodilo da spomenuti prejasni gospodin Vladislav, kralj i gospodar naš milostivi, umre bez zakonitih sinova ili ako takve ostavi, a oni umru bez potomaka, u takvom slu�aju obvezani su izabrati i priznati gospoda crkveni dostojanstvenici, baruni, grofovi, velikaši, plemi�i, gradovi i ostali stanovnici ove Kraljevine Ugarske, �itavo ovo kraljevstvo i ostale kraljevine i pokrajine k ovomu spadaju�e, za svoga zakonitog i nesumnjivog kralja i gospodara spomenutoga prejasnog gospodina Maksimilijana, kralja rimskoga i ugarskoga, dalmatinskoga, hrvatskoga itd., ili ako ovaj ne bi živio, jednoga od njegovih sinova, ili ako ovi ne bi živjeli, onda jednoga od njegovih zakonitih muških potomaka po izravnoj lozi. I tako smo mi radi toga što se zna da re�ene Kraljevine Hrvatska i Slavonija, i mi svi kao i ostali tako�er stanovnici ovih kraljevina pripadamo i spadamo od starine pod krunu Kraljevine Ugarske i k istoj Kraljevini Ugarskoj, i da se pod istom krunom i kraljevstvom nalazimo — poput gospode crkvenih dostojanstvenika, baruna, grofova, velikaša i plemi�a iste Kraljevine Ugarske, na ovom sastanku u Budimu javno i sve�ano prihvatili i prihva�amo ugovor takva utana�ena mira i sloge, te smo u nazo�nosti poglavite i velemožne gospode Eitela Fridrika, grofa od Zollerna i kapetana na Hohenbergu itd., Henrika Prueschinkha, slobodnoga gospodina i baruna na Stettenbergu, Bernharda od Scherffenberga i Ivana Fuchsmagena, doktora itd. re�enomu prejasnomu gospodinu rimskomu kralju svaki posebice pruženom rukom i javno prisegnuli i obe�ali, prisežemo i obe�ajemo da �emo taj ugovor u svima to�kama obdržavati, te u spomenutom ve� slu�aju prejasnoga gospodina kralja Maksimilijana, ili ako on ne bi živio, jednoga od njegovih sinova ili unuka i zakonitih mu po izravnoj lozi potomaka, po na�inu, glasu i sadržaju spomenutim u sklopljenom glede toga ugovoru, zajedno s re�enom gospodom, crkvenim dostojanstvenicima, grofovima i plemi�ima Kraljevine Ugarske izabrati i primiti za svoga gospodara i kralja. Po svjedo�anstvu i kreposti ovoga pisma našega, na kojemu vise naši obi�ajni pe�ati. Dano u Budimu, na spomenutom saboru, na dan Pepelnice, ljeta Gospodnjega tisu�u �etiri stotine devedeset i druge.«

Iako je u ispravi naglašena podre�enost Hrvatske i Slavonije Ugarskoj, ipak je �injenica da je plemstvo tih dviju kraljevina zasebno prisegnulo na dogovor s Maksimilijanom izvjestan, ne bezna�ajni dokaz njihove autonomije, koji se vrlo dobro uklapa u sklonost hrvatskog plemstva da prema Habsburzima vodi politiku neovisnu od Ugarske. Uskoro �e ta težnja Hrvata do�i do punog izražaja u izboru Ferdinanda, Maksimilijanova unuka, za hrvatskog kralja.

Maksimilijanov je interes za Hrvatsku ovisio u prvom redu o protuturskoj obrani. Zbog toga je 1493. odredio da se na poziv Hrvatskog sabora njegovi kapetani moraju odazvati sa svojim �etama i pomo�i u ratu protiv zajedni�kog neprijatelja. No, kada su Turci sljede�e godine doista provalili u Hrvatsku, njema�ki su se kapetani oglušili o poziv sabora, što je bila najava hrvatske sudbine tijekom sljede�ih dvjestotinjak godina protuturskih ratova.

Veza Hrvata s Maksimilijanom došla je do izražaja na još jedan zanimljiv na�in. Dva najstarija prikaza hrvatskog grba potje�u iz careve prijestolnice Innsbrucka, a još jedan dio je vitraža na tzv. Carevom prozoru u crkvi sv. Sebalda u Nürnbergu. Možemo se s pravom zapitati, nije li hrvatski grb nastao upravo u krugu Maksimilijanova dvora, �ime se htjela naglasiti važnost hrvatskog kraljevstva u carevim politi�kim planovima?

Maksimilijan je bio ne samo hrabar ratnik, �ije je osobno sudjelovanje presudilo u ponekoj bici, nego je bio i vješt politi�ar, nastavljaju�i, poput oca, širiti habsburške zemlje ženidbenim vezama. Oženio je 1496. sina Filipa I. Lijepog (1478-1506) španjolskom princezom Ivanom (kasnije zbog bolesti prozvane Ludom). Tim je brakom Filip trebao ste�i španjolsku krunu, ali je umro prije krunidbe, pa je bilo odlu�eno da ga naslijedi stariji sin Karlo, a da mu do njegove punoljetnosti skrbnik bude Ferdinand Aragonski.

Manji, ali nikako nevažan uspjeh, bio je i ugovor o naslje�ivanju, po kojemu je Maksimilijan 1500. stekao baštinu grofova Gori�kih, �ime je osigurao vezu s Trstom i Pazinsku grofoviju. Povrh toga je 1504. proširio i tirolske posjede.

Nakon što je kralj Vladislav II. 1506. obolio, a da još nije imao djece, sklopio je Maksimilijan i s njime ugovor. Zaklju�eno je da njegov unuk Ferdinand uzme za ženu Vladislavovu k�er Anu, a da �e se Maksimilijanova unuka Marija (1505-1558) udati za Vladislavljeva sina, ako ga ovaj bude dobio. Maksimilijan se nadao da �e na taj na�in osigurati ugarsko-hrvatsko prijestolje, pa je �ak pisao ugarskim staležima da je on po svom podrijetlu i osje�ajima pravi Ugrin, iako je ina�e, u obra�anju svojim njema�kim podanicima, uvijek isticao svoje njema�ke osje�aje. Kako time nije uvjerio ugarsko plemstvo, koje nije željelo niti �uti o njema�kom vladaru, provalio je Maksimilijan i opet s vojskom u Ugarsku. Ponovno su na njegovu stranu stali neki hrvatski velikaši, poput Anža Frankopana Brinjskog i Ivana Karlovi�a Krbavskog, ali je rat okon�an kada se Vladislavu rodio sin, pa je problem nasljedstva bio privremeno otklonjen.

Maksimilijan se sada mogao posvetiti drugim poslovima. Kako se nakon smrti svog oca još uvijek nije okrunio za cara, odlu�io je oti�i u Rim i tamo obaviti krunidbu. Njegovu je zamisao sprije�ila Venecija, koja nije htjela dopustiti kralju i njegovoj velikoj vojni�koj pratnji prolaz preko svog podru�ja. Tako se Maksimilijan odlu�io proglasiti za »izabranog rimskog cara«, isklju�ivši time prvi put papu iz ceremonije krunidbe cara. Od tada �e se Habsburzi, s izuzetkom Maksimilijanova unuka Karla, odmah nakon izbora za njema�ke kraljeve nazivati carevima, bez obavljene posebne ceremonije krunidbe carskom krunom.

Svoje je uspjehe Maksimilijan okrunio 1515, novim ugovorom s Vladislavom II. Nakon sjajnog susreta dvojice vladara u Be�u, a na kojemu je potrošeno 200 000 zlatnih florena (daleko više no što je iznosio Vladislavljev godišnji prihod), sklopljena su u stolnoj crkvi sv. Stjepana dva braka. Prvi je bio izme�u Vladislavljevog devetogodišnjeg sina Ludovika i Maksimilijanove unuke Marije, a drugi izme�u samog cara, koji je prije nekoliko godina postao udovac, i Vladislavljeve trinaestogodišnje k�eri Ane. Bilo je predvi�eno da ovaj drugi brak bude sklopljen privremeno, na godinu dana, ukoliko se neki od Maksimilijanovih unuka odlu�i uzeti Anu za svoju ženu. Brakovi se neko vrijeme ne�e konzumirati, dok supružnici, koji su bili još djeca, ne odrastu. Kako se 1516.

carev unuk Ferdinand doista vjen�ao s Anom, ugarska je kruna Habsburgovcima bila gotovo osigurana.

Povratak Habsburga na ugarsko-hrvatsko prijestolje

Karlo V. (1500-1558) i Ferdinand I. (1503-1564)

Posljednja je Maksimilijanova briga bila izbor njegovog starijeg unuka Karla za njema�kog kralja. Dje�ak je u to vrijeme ve� vladao Španjolskom i Nizozemskom. Maksimilijanova je smrt 1519. donijela privremene teško�e mladom vladaru, jer se u igri oko njema�kog prijestolja pojavilo više kandidata od kojih je najopasniji bio francuski kralj Franjo I. Knezovi izbornici ponovno su se, kao mnogo puta u proteklim stolje�ima, uplašili prejakih Habsburga, ali je tada na strani dinastije nastupio važan saveznik, koji je odnio prevagu. Prebogata njema�ka bankarska ku�a Fuggera uložila je ogromna sredstva u kupovanje elektorskih glasova, a novac su dali i drugi njema�ki i talijanski bankari. Sakupljeno je ukupno milijun zlatnih florena, što je bio jednogodišnji prihod Austrije. Na strani Karla bila je i jaka vojska Švapskog saveza, tako�er kupljena posu�enim novcem, kao i protufrancusko raspoloženje Nijemaca. Tako je Karlo V. 1519. ipak izabran za cara Svetog Rimskog Carstva.

Po maj�inoj je strani naslijedio i aragonsku baštinu u Italiji, pa je tako vladao Burgundijom, Španjolskom, Napuljskim kraljevstvom u južnoj Italiji i na Siciliji, austrijskim zemljama i Würtembergom, a španjolske kolonije, koje su se tada nalazile u sjevernoj Africi i na Antilima, upravo su se stale širiti na Meksiko.

Karlo je odrastao u Flandriji, a njegov mla�i brat Ferdinand u Španjolskoj. Zbog toga je postojala ozbiljna opasnost za Karla da Ferdinand preuzme ne samo španjolsku krunu, nego i Njema�ko Carstvo. Da bi se izbjegli sukobi me�u bra�om, izvršena je dogovorna raspodjela vlasti, prvi put 1521. na saboru u Wormsu, a potom idu�e godine u Bruxellesu. Prema sporazumu, Ferdinand je dobio austrijske zemlje i Würtemberg, a sve ostalo pripalo je Karlu. Od tog vremena uspostavljene su dvije loze ku�e Habsburg: španjolsko-nizozemska i austrijsko-njema�ka. Premda je u trenutku raspodjele me�u bra�om španjolska linija bila daleko mo�nija, budu�nost je zapravo pripadala Ferdinandovim potomcima.

Oba su se brata u svojim zemljama uskoro srela s nizom teško�a. Karlo se upleo u žestoki rat s francuskim kraljem Franjom I. oko Italije. Nakon velike careve pobjede kod Pavie 1525, te po zlu znamenite plja�ke Rima njegovih pla�enika 1527, okrunio se u Bologni carskom krunom. Bilo je to posljednje krunjenje u kojemu je sudjelovao papa, jer �e se kasniji carevi prikloniti Maksimilijanovoj odluci o isklju�enju pape iz �ina krunidbe. Karlo V. bio je osim toga i posljednji car srednjovjekovnog tipa, koji je vjerovao u ostvarivost ideje o jedinstvenom krš�anskom carstvu, s obzirom na podre�ene mu kolonije �ak svjetskom carstvu, kojemu bi on, kao katoli�ki vladar, stajao na �elu. Uistinu, ostvarenju te ideje stajalo je na putu previše teško�a. Osim talijanskog rata i borbi s Turcima, što ih je vodio samostalno ili pomažu�i brata Ferdinanda novcem i vojskom, Karlo se od 1517. našao zate�en problemima prouzro�enima Lutherovom reformacijom, a onda i njema�kim selja�kim ratom. Ove posljednje dvije tegobe pogodile su i Ferdinanda, koji je

izbor za �eškog kralja do�ekao dovršavaju�i borbe protiv posljednjih selja�kih vo�a u svojim zemljama, dok �e suzbijanje reformacije, uz turske ratove, još dugo biti njegova glavna briga.

Karlova španjolska grana bila je daleko od hrvatskih krajeva, ali je ipak uspostavila vrlo tijesne i prisne odnose s Dubrova�kom Republikom, kojoj je Karlo tijekom �itave svoje vladavine bio istinski zaštitnik. Ve� 1518. potvrdio je Dubrov�anima sve njihove povlastice, što je ovima bilo izuzetno važno ponajprije zbog trgovine s Napuljskim Kraljevstvom. Dubrova�ki je utjecaj u južnoj Italiji bio ponovno osnažen 1534. Karlovom potvrdom ranije dobivenih povlastica.

Od tridesetih su godina dubrova�ki brodovi sudjelovali u španjolsko-genoveškim flotama što su ratovale protiv Turaka, tako primjerice i pri osvajanju Tunisa 1535. ili neuspjeloj ekspediciji protiv Alžira 1541. S obzirom na vazalni položaj Dubrovnika prema Turskoj, savezništvo je sa Španjolskom za Dubrov�ane, ma koliko drago, moglo biti pogubno, pa je vješta dubrova�ka diplomacija ishodila od Karla V. odluku da više ne poziva njihove brodove u svoju ratnu službu. Republika, me�utim, nije nikada mogla imati punu kontrolu nad brodovima pod njezinom zastavom, jer su neki kapetani sudjelovali sa svojim la�ama u privatnim aranžmanima sa Španjolcima, a ne kao dio republi�ke mornarice. Takvo je ponašanje Dubrov�ana bilo olakšano �injenicom da su mnogi trgova�ki brodovi ve� bili u španjolskoj službi, što im je otvaralo pristup ogromnim tržištima pod habsburškom vlaš�u, a trgova�ke je brodove bilo razmjerno lako pretvarati u ratne. Istini za volju, ponekad su španjolski admirali, kao slavni Genovežanin Andrea Doria, dubrova�ke brodove i silom uklju�ivali u svoje flote. S druge strane, Karlo je Dubrovnik uzimao u zaštitu u vrlo teškim vremenima, kada su za mleta�ko-turskog rata 1538-1540 (u kojemu su Karlo, Ferdinand i njegovi uskoci zajedno s papom i Venecijom stvorili Svetu ligu) Mle�ani namjeravali osvojiti Republiku.

Iako su Karlo i Ferdinand bili katolici, nipošto nisu bili fanati�ni zastupnici papinske politike i potpunog uništenja reformacije, ve� su i te kako bili spremni na izvjestan kompromis sa svojim protestantskim podanicima. Kada se, me�utim, pokazalo da �e popuštanje, zbog slabosti katoli�ke strane, oti�i predaleko, odnosno da �e mu zemlje biti kona�no podijeljene na vjerskoj osnovi, Karlo se odrekao prijestolja i povukao u jedan samostan u Španjolskoj. Želio je da kruna pripadne njegovom sinu Filipu II, ali su se knezovi izbornici radije priklonili Ferdinandu, jer je Filip za njih bio stranac, dok su austrijskog nadvojvodu i �eškog kralja prihva�ali kao jednoga od svojih. Tako je 1556. Ferdinand mogao svojim titulama pripisati i onu izabranoga cara Rimskog (Njema�kog) Carstva.

Ferdinand je 1555. supotpisao Augsburški mir, kojim se pokušalo smiriti vjerske sukobe u Njema�koj, a kojega je toliko, zbog toga što su protestanti odustali od nekih svojih na�ela, napadao znameniti hrvatski protestantski teolog Matija Vla�i� Ilirik, od tada vo�a radikalnih Lutherovih sljedbenika. Glavna je odredba Augsburškog mira bio �uveni princip »Koga je vlast, njegova je vjera« (Cuius regio, eius religio), po kojoj su podanici morali prihvatiti vjeru zemaljskih gospodara, ili napustiti njihove zemlje. Njema�ka je time podijeljena na svoj pretežno protestantski sjever i pretežno katoli�ki jug. Jedino u Austriji taj princip nije odmah prihva�en, jer je pod katoli�kim Ferdinandom živio veliki broj protestanata. Ferdinand �e i nakon Augsburškog mira raditi na izmirenju dviju strana, pa je 1562. uputio na Tridentinski koncil svog osobnog izaslanika, pe�ujskog i kasnije zagreba�kog biskupa Jurja Draškovi�a, koji je svojim umjerenim stavovima, nažalost bez uspjeha, nastojao približiti katolike i protestante.

Protestantizam �e imati velikog uspjeha i u Ugarskoj, pa �e u budu�nosti i to biti jednom od opreka izme�u ugarskog plemstva i katoli�kih Habsburga. U Hrvatskoj i Slavoniji pojedini �e plemi�i, poput Zrinskih, a i dio gra�anstva, pristati uz novu vjeru, ali �e opasnost od Turaka ve�inu Hrvata zadržati u vjeri njihovih katoli�kih vladara, tako da �e sredinom XVII. stolje�a protestantizam gotovo sasvim nestati u hrvatskim stranama. Dulje �e se zadržati samo u Me�imurju, koje je, doduše, u crkvenom pogledu potpadalo pod zagreba�ku biskupiju, ali je politi�ki pripadalo Ugarskoj, pa su tamošnji protestanti uživali potporu ugarskog sabora. Osim toga znatniji je broj protestanata bio i me�u njema�kim vojnicima i �asnicima, koje su Habsburzi dovodili u pograni�ne utvrde i gradove na Vojnoj krajini.

Cetingradski izbor

U Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, desetlje�ima izloženom turskim napadima, stanje se naglo pogoršalo 1521, kada je Sulejman II. Veli�anstveni napokon uspio osvojiti Beograd, posljednju ugarsku utvrdu na Dunavu. Mladi Ludovik II. nije pokazivao gotovo nikakvog zanimanja za obranu kraljevstva, a i sredstva kojima je raspolagao bila su tako neznatna, da je �esto morao posu�ivati novac za ru�ak ili kakvo putovanje. Inozemni su poslanici na dvoru u svojim izvještajima opisivali zabave kojima je, neko� siromaštvu, bio sklon, zabrinuto upozoravaju�i da takvo kraljevstvo ne može dugo opstati.

Suo�eni s kraljevom nebrigom i neimaštinom, plemi�i su zaštitu pokušali prona�i na drugoj strani. Obra�ali su se uglavnom papi, Veneciji, caru i nadvojvodi Ferdinandu, dakle onima koji su i sami bili ugroženi od Turaka, ali pomo� nije bilo lako dobiti. Godinu dana po padu Beograda šibenski biskup Franjo Jožefi� i knez Bernardin Frankopan odlaze na njema�ki sabor u Nürnberg, kako bi od cara dobili novaca i vojnika. Bernardinov je sin Krsto, uostalom, ve� i bio u Ferdinandovoj službi, isti�u�i se svojim vojni�kim umije�em, a o vezi Frankopana s Habsburzima govori simboli�ki i �injenica da se Krstin brat, gospodar Ozlja, zvao Ferdinand.

Molbe hrvatskog plemstva upu�ene su u pravi �as. Godine 1522. zapo�eli su Turci veliku navalu duž cijele hrvatsko-turske bojišnice, osvojivši Knin i Skradin. Ban Ivan Karlovi� Krbavski suprotstavljao se koliko je mogao, ali se osim s Turcima, morao sukobljavati i s nekim Frankopanima, koji su htjeli iskoristiti nemirna vremena i proširiti svoje posjede. Isprva je Ferdinand opominjao svog šurjaka Ludovika II. da napokon poduzme mjere za obranu hrvatskog kraljevstva, ali je onda, vidjevši da od toga ne�a biti koristi, uputio vlastite �ete pod zapovjedništvom njema�kih kapetana u Biha� i drugdje po granici. Time je uspio zaustaviti turski nalet, koji je ovoga puta mogao biti doista koban po �itavu Hrvatsku.

Pou�en ovim iskustvom, Ferdinand je �ak tražio od Ludovika II. da mu preda Hrvatsku o kojoj ne�e ili ne može voditi ra�una, ali je to ovaj, dakako, odbio. Kako bi osigurao austrijske zemlje od iznenadnih turskih upada, odlu�io je Ferdinand u Hrvatskoj držati vojsku i ustrojiti razgranatu mrežu uhoda, nešto poput suvremene obavještajne službe, kojoj je na �elu stajao hrvatski plemi� Bernardin Ri�anin.

Kako je vrijeme odmicalo, prilike su u Hrvatskoj bivale sve teže i zamršenije. Nemaju�i sredstava ni za obranu vlastitih gradova, a kamoli �itave Hrvatske, hrabri se ban Ivan Karlovi� zahvalio na dužnosti što ju je obnašao. Kralj je tada imenovao novog bana Ivana Tahija, ali hrvatsko plemstvo nipošto nije željelo pristati na taj izbor, pa se obratilo Ferdinandu s molbom da on imenuje bana, ali ne iz redova hrvatskih velikaša, jer su oni s jedne strane preslabi braniti i sami sebe, a s druge strane stalno pokušavaju podjarmljivati manje plemi�e i pretvariti ih u svoje kmetove. Iz ovog je zahtjeva plemstva razvidno koliko je malo utjecaja na hrvatske prilike imao zakoniti kralj, te kako su se Hrvati ponašali gotovo sasvim samostalno ne samo u unutrašnjim poslovima, nego i u odnosu na susjedne vladare.

Ferdinand nije ispunio ovu molbu, jer mu se to �inilo kao preveliko zadiranje u kraljevstvo svoga šurjaka, ali je zato nastavio novcem pomagati neke hrvatske velikaše poput Frankopana, Ivana

Karlovi�a i Stjepana Blagajskog. Napokon, 22. listopada 1524. došlo je do sklapanja sporazuma, što �e svojim sadržajem postaviti na izvjestan na�in temelj stvaranju budu�e Vojne krajine, glavnog oslonca habsburške vlasti ne samo u Hrvatskoj, nego i u �itavoj njihovoj monarhiji. Tog je dana u Be� došao Nikola Zrinski i Ferdinandu ponudio Novigrad i Dobru Njivu, dva svoja grada na Uni, pod uvjetom da nadvojvoda u njih stavi svoju vojni�ku posadu i utvrde nakon dvije godine vrati Zrinskome. Uz to je Nikola primio godišnju pla�u za koju je trebao držati odred od pedeset konjanika. Ferdinand je Zrinskome ponudio i jednu zamjenu: za njegovu utvrdu i rudnik srebra u Gvozdanskome htio mu je dati Pazinsku grofoviju i Kastav. Tu je zamjenu Ludovik II. ipak sprije�io, jer su rudnici srebra donosili i njemu izravnu dobit.

Godinu dana kasnije hrvatski su plemi�i odbili do�i na hrvatski i slavonski sabor u Križevce, jer su se ve� sasvim povezali s Ferdinandom. Umjesto toga, uputili su nadvojvodi poslanstvo koje je i opet tražilo pomo� u pripremi obrane. Iako Ferdinand, suo�en s problemima u vlastitim zemljama, nije imao previše novaca, ipak je Ivanu Karlovi�u i Ivanu Kobasi�u dao 1000 florena za vo�enje obavještajne službe. Kobasi�u je uz to dao posjed u Kranjskoj, a Hrvatima novac za popravak utvrda i pla�anje vojnika.

Vrata su dolasku Habsburga na hrvatsko prijestolje bila ve� širom otvorena kada je 25. sije�nja 1526. sazvan slavonski i hrvatski sabor u Križevcima, na kojemu je pod vodstvom Krste Frankopana zaklju�eno da se odbije posluh kralju Ljudevitu, te da se potraži novi gospodar. Plemstvo je pri tome bilo podijeljeno na one sklone Ferdinandu i one, koji bi se radije podredili Veneciji. Mleta�ka je republika je tako�er bila zainteresirana zaštiti Hrvatsku od Turaka, jer je time na najbolji na�in mogla osigurati svoje posjede u Dalmaciji, ali i vlastito mati�no podru�je. Ve�ina se napokon priklonila Habsburgovcu, za kojega je jedan mleta�ki poslanik pisao da se zanima za Hrvatsku, ali i za stjecanje bosanske krune, budu�i da je Bosna dio Hrvatske.

Hrvatski su poslanici otišli potom Ferdinandu u Augsburg, ali je ovaj ponovno odbio primiti Hrvatsku u svoju vlast. Umjesto toga je poslao na granicu prema Turcima vojsku i platio njezino uzdržavanje za godinu dana, a na mjesto vrhovnog zapovjednika imenovao je Hrvata Nikolu Juriši�a, koji je ve� dulje vrijeme bio u njegovoj službi. Kako se tadašnji, od Ludovika imenovani hrvatski ban Franjo Batthjany (Ba�ani) nije ni usu�ivao do�i u Hrvatsku, nego se zadržavao u Budimu, bio je Juriši� neke vrsti banom i Ferdinandovim namjesnikom u Hrvatskoj, iako to službeno nitko nije priznavao.

Kada je napokon 29. kolovoza 1526. došlo do sudbonosnog boja s Turcima na Moha�kom polju, samo su pojedini Hrvati sudjelovali u ugarskoj vojsci. Krsto Frankopan bio je kasno pozvan, pa je sa svojim �etama bio tek na putu, kada su se Ludovikova i Sulejmanova vojska ve� sukobile. Ve�ina se Hrvata nije ni odazvala kraljevu pozivu, jer su u dogovoru s Ferdinandom odlu�ili ostati u Hrvatskoj i braniti vlastitu ugroženu domovinu. Ugarski su se poraz i pogibija dvadesetogodišnjeg Ludovika II. tako odigrali bez znatnijeg sudjelovanja hrvatskog plemstva i vojske.

Smrt mladoga kralja otvorila je pitanje izbora novog ugarsko-hrvatskog, ali i �eškog vladara. Samo su dva kandidata za krunu sv. Stjepana dolazila ozbiljno u obzir. Jedan je bio Ferdinand, a drugi ugarski velikaš Ivan Zapolja, koji je uživao potporu svih onih kojima nije bilo po volji da im vlada stranac, pogotovo ne Nijemac. Me�u Zapoljinim pristašama nalazio se velik broj uglednih Hrvata, poput njegova kancelara, pavlina Jurja Utišeni�a, �anadskog biskupa Antuna Vramca, srijemskog biskupa Stjepana Brodari�a, senjskog biskupa Franje Jožefi�a i budimskog prepošta Ivana Statilea-Statili�a.

Pitanje �eškog nasljedstva bilo je brzo riješeno, daju�i Ferdinandu dodatne adute i u borbi za ugarsko-hrvatsku krunu. Niti dva mjeseca nakon Ludovikove pogibije izabran je Ferdinand u Pragu za �eškog kralja.

Zapoljin je odgovor uslijedio vrlo brzo. Okupivši pristaše i preuzevši iz državne riznice krunu sv. Stjepana, okrunio se 11. studenog za kralja. Iako je Ferdinand postupio na sli�an na�in, sazvavši

u prosincu sabor svojih pobornika u Požunu, te se dao izabrati ugarskim kraljem, njegov je položaj bio zapravo lošiji. Zapolja je imao krunu, te je bio legitimni vladar, osim toga izabran od ve�ine plemstva, dok je Ferdinand mogao nastupiti samo kao protukralj. U takvoj je situaciji odlu�io poduzeti odlu�ne korake u Hrvatskoj.

Otkako je me�u dvojicom vladara došlo do sukoba oko krune, Krsto Frankopan, nekada u Ferdinandovoj službi, iznenada je stao uz Zapolju, nagovaraju�i slavonsko i hrvatsko plemstvo obe�anjima i prijetnjama da podrži ugarskog kandidata. U Slavoniji mu je to uspjelo, ali u Hrvatskoj, tradicionalno odanoj Habsburzima, nije postigao gotovo nikakav uspjeh. Za razliku od njega, Nikola Juriši�, Ferdinandov zastupnik u Hrvatskoj, mogao se podi�iti mnogo boljim rezultatima. Zajedno s još trojicom poslanika, sazvao je Hrvatski sabor u gradu Cetinu.

Plemi�i su se sastali 31. prosinca u franjeva�kom samostanu u cetinskom podgra�u. Osim Krste Frankopana bili su nazo�ni svi hrvatski velikaši, a �ak je i njegov otac Bernardin poslao svoje zastupnike, koji su se jedini usprotivili Ferdinandovu izboru. Nakon dva dana vije�anja o uvjetima pod kojima �e Hrvati priznati Ferdinanda za kralja, položili su sudionici sabora zakletvu vjernosti novome vladaru, te su o tome sastavili ispravu ovjerovljenu pe�atima velikaša i hrvatskim državnim pe�atom, tada prvi put upotrijebljenim. Sadržaj te isprave, jedne od najvažnijih u hrvatskoj povijesti, glasi:

»Mi, Andrija, Božjom i apostolske stolice miloš�u biskup kninski i opat topli�ki, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk bra�a i Juraj Frankopan Senjski, Kr�ki i Modruški, Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpi� Ze�evski, Ivan Kobasi� Brikovi�ki, Pavao Jankovi�, Gašpar Križani�, Toma �ip�i�, Mihajlo Skobli�, Nikola Babonoži�, Grgur Otmi�, plemi�ki sudac zagreba�ke županije, Antun Otmi�, Ivan Novakovi�, Pavao Iza�i�, Gašpar Gusi�, Stjepan Zimi� i svekoliki ostali plemi�i i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija, gradova i kotara kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vje�no znanje dajemo ovim listom svakomu! Pošto je prejasni i premogu�i princip i gospodin Ferdinand, Božjom miloš�u �eški i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtemberški itd., markgrof moravski, burgovski itd., grof tirolski, celjski, gori�ki itd., gospodar slovenske krajine, luke naonske i solila, Svetoga Rimskoga Carstva glavni namjesnik itd., vladar i gospodar naš premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veli�anstva i poslanike, �asnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Obersteina, Božjom miloš�u be�koga prepošta, umjetnosti, mudroslovja i obojeg prava doktora, Nikolu Juriši�a, vrhovnog vojvodu, vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veli�anstva, od kojega imaju dovoljnu punomo�, zamoliše da priznamo njegovo veli�anstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i gospodara, a prejasnu vladaricu i gospo�u Anu, ugarsku, �ešku i hrvatsku kraljicu, za našu premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva. Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s re�enom svojom suprugom, prejasnom gospo�om kraljicom, potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije ugarsku kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepoš�u više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pro�itali i prou�ili, i najposlije krepoš�u izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima kraljevine ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine, a u gradu Požunu, valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um tako�er tolike milosti, potpomo�i blagodati kojima, izme�u tolikih krš�anskih vladara, samo njegovo posve�eno kraljevsko veli�anstvo nas i kraljevinu Hrvatsku evo ve� više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države krš�anstva, te kako je isto kraljevsko veli�anstvo druga nebrojena dobro�instva nama podijelilo i osobitom svojom darežljivoš�u oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje gospode poslanika, te danas prije ru�ka i dok još bijasmo na tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri �as jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, u�inismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanog prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu

gospo�u kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, �inimo, ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo ova veli�anstva za naše, kako je re�eno, kralja i gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, na�inom, pravom, obi�ajem, sve�anoš�u koliko mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom. Podjedno pak prisegosmo s najve�im veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to tako�er javno, glasno i razgovjetno te digavši prste i ruke uvis, kao što nam je re�eni �asni gospodin be�ki prepošt svojim glasom prednja�io. Evo rije� po rije� te zakletve: Prisižemo i obe�avamo da �emo biti odsad ubudu�e uvijek vjerni i poslušni prejasnomu vladaru i gospodaru Ferdinandu, �eškomu kralju, i njegovoj supruzi, prejasnoj gospo�i Ani, ro�enoj kraljici ugarskoj i �eškoj itd., gospodarima našima preblagostivima i premilostivima kao pravim, zakonitim i naravnim nasljednicima, i kralju i kraljici kraljevine Hrvatske, kao što i njihovim nasljednicima, namjesnicima i upraviteljima; da �emo za njihovu korist i sre�u promišljati i po svojim je silama pomagati, a štetu i kvar po mogu�nosti našoj odvra�ati i prije�iti, pa i sve drugo �initi kako se pristoji i kako je dužnost i obveza dobrih podanika i vjernih sluga prema svomu gospodaru, niti �emo ikad više ubudu�e drugoga koga osim njihovih veli�anstva i njihovih nasljednika za svoga gospodara ili kralja primiti i priznati. Kad bismo pak svi zajedno ili posebice razabrali da tko ili više njih, bili duhovnoga ili svjetovnoga staleža ili reda, na štetu njihovih veli�anstva, a na korist drugoga ili drugih, rije�ju ili �inom uz drugoga pristati namjeravaju, to �emo, �im za takve ljude doznamo, odmah o tom naša veli�anstva ili poglavarstva od njih nam postavljena obavijestiti ili opomenuti, te pomo�i da se svi takvi neposlušnici k dužnomu posluhu dovedu, i to sve bez ikakve himbe i lukavštine, tako nam Bog pomogao i Sveto Evan�elje!« Zatim otpjevasmo sve�ano u crkvi Poho�enja sv. Marije ovdašnjega samostana male bra�e u �ast, slavu i hvalu svemogu�ega Boga pjesmu: »Tebe Boga hvalimo«, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog gospodina kralja i prejasne kraljice naše i njihovih budu�ih nasljednika, koji �e od njih proiste�i. Za sve ovo što rekosmo nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedo�anstvo sastavismo i izdasmo ovo pismo, i utvrdismo ga s ovim obi�nim pe�atima, dijelom vlastitima, a dijelom op�ima da vrijedi za sve vijeke. Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na prvi dan mjeseca sije�nja godine poslije ro�enja Spasitelja našega Isukrsta tisu�u pet sto dvadeset i sedme.«

Ferdinand je za uzvrat dao neka obe�anja Hrvatima, a na koja su u kraljevo ime pristali Nikola Juriši� i ostali austrijski poslanici. Obveze vladara, dane u krunidbenoj zavjernici (iako krunidbe, dakako, nije bilo, jer se hrvatskoj kruni ve� odavna zameo svaki trag) bile su tom prilikom tako�er zapisane:

»Obri�emo najprvo da �e prejasni naš kralj za obranu svoje Kraljevine Hrvatske držati u istoj kraljevini jednu tisu�u konjanika s mjese�nom pla�om od tri dukata za svakog konjanika i dvije stotine pješaka, i to tako da �e te pješake i dvije stotine konjanika slobodno voditi vrhovni kapetan njegova kraljevskog veli�anstva ili tko drugi, komu to njegovo veli�anstvo naloži, niti �e se tomu mo�i re�eni staleži i redovi ili tko drugi opirati; a ostalih osam sto konjanika podijelit �e se me�u re�ene staleže i redove prema �asnom i doli�nom stanju svakoga od njih. Ako pak njegovo veli�anstvo naredi da se ti konjanici izvedu izvan kraljevine, dužni �e biti samo prvi mjesec služiti tako�er za pla�u od tri dukata, a kad taj mjesec mine, dobivat �e onoliko pla�e koliko i drugi njima sli�ni konjanici. Drugo. Njegovo posve�eno veli�anstvo držat �e na me�i vojvodine Kranjske prema Hrvatskoj primjereni broj vojnika.

Tre�e. Njegovo �e Veli�anstvo dati gradove i tvr�ave u ovoj kraljevini pregledati te ih svim potrebnim opskrbiti.

�etvrto. Uvjeravamo iste staleže i redove da �e njegovo posve�eno kraljevsko veli�anstvo svekolike njihove privilegije, prava, sloboštine i zakone, Kraljevini Hrvatskoj i njezinim prebivaocima i žiteljima od prijašnjih prejasnih vladara nekad dane i podijeljene, zajedno s njihovim starim hvale vrijednim obi�ajima i navadama nepovrije�eno uzdržati, potvrditi i

obdržavati, niti �e za svog života iste staleže i redove bez obrane ostaviti, nego �e njih i slavnu tu kraljevinu uvijek, što bolje bude mogu�e, braniti i štititi, kako dolikuje najve�emu i najboljemu vladaru.«

Kada je polaganje prisege u franjeva�koj crkvi bilo dovršeno, a vijest o izboru razglašena ulicama malog cetinskog trgovišta, dogovorili su se plemi�i, koji su u me�uvremenu možda ipak ru�ali i nastavili raspravljati punih želudaca, kako �e me�u sobom podijeliti odobrene konjanike. Iz isprave o tom dogovoru vidi se da su s izborom bili suglasni i neki plemi�i koji se ne spominju u samoj izbornoj povelji, pa se može pretpostaviti da su ih njezini potpisnici predstavljali, kao uostalom i one najniže plemi�e koji pojedina�no i nisu dolazili na sabore. Pravo na korištenje Ferdinandovih konjanika stekli su još i Buda�ki, Draškovi�, Pata�i�, Ajti�, Tomaši�, Farkaši� i drugi.

Taj je doga�aj bio od izuzetne važnosti za ja�anje samostalnog položaja Hrvatske unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Prvi je put Hrvatski sabor, premda ne sasvim jedinstven, donio tako važnu odluku, suprotnu onoj Ugarskoga sabora. Time je plemstvo pokazalo da ideja o posebnosti Hrvatske unutar zemalja krune sv. Stjepana nije umrla, ve� da je preživjela više od �etiri stolje�a zajednice Hrvatske i Slavonije s Ugarskom. Štoviše, mogli bismo re�i da je, zahvaljuju�i podršci što su je Hrvati dobivali od Habsburgovaca, osje�aj posebnosti unutar Ugarske s vremenom oja�ao, pogotovo ako imamo u vidu onu ranije citiranu ispravu iz 1492. o dogovoru oko Maksimilijanova prava na nasljedstvo ugarske krune, a u kojemu je zasebni položaj Hrvatske i Slavonije bio tek nazna�en.

Sabor je osim toga pokazao da ga vodi razum, jer se opredijelio za vladara koji je u tom trenutku jedini imao razloga braniti hrvatske zemlje, a i raspolagao je zato potrebnim sredstvima.

Ferdinandu je pak taj izbor dobro došao, jer je znatno oja�ao njegov položaj u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, pošto je ovaj izbor, za razliku od onoga provedenoga u krnjem Ugarskom saboru, imao sav potrebni legitimitet.

Evo kako je taj doga�aj u upravo objavljenoj knjizi o povijesti habsburškoga carstva ocijenio francuski povjesni�ar Jean Bérenger:

»Ferdinand je bio dovoljno mudar da pridobije hrvatsko plemstvo za sebe: oni su bili presretni da mogu potvrditi svoju autonomiju i u�vrstiti svoje državno pravo izabiru�i ga za kralja Hrvatske i Slavonije u Cetinu 1. sije�nja 1527. To nije bila samo mala epizoda u stvaranju monarhije, jer je ozna�ila po�etak savezništva što �e trajati stolje�ima, ujedinjuju�i Hrvate s habsburškim kraljem u zajedni�kom otporu ugarskom plemstvu. Hrvati, koji su se bojali utjecaja ugarskih velikaša u Slavoniji, željeli su oja�ati svoj posebni položaj u ugarskoj državi. To je bio razlog zbog kojega su podržavali kraljevsku vlast, daju�i Habsburzima vjerne podanike i izvrsne vojnike; iz istog su razloga ostali katolici nasuprot ugarskim protestantima.«

Iako bi se ovoj tvrdnji mogla na�i poneka zamjerka, u osnovi ona dosta to�no prikazuje budu�i odnos Hrvata i njihovih novoizabranih vladara. No, kako znamo, odnos ne�e uvijek biti tako idealan, pa ne bi trebalo zaboraviti niti opomenu Krste Frankopana, koji je saboru poru�io da je u habsburškoj službi proveo niz godina i da dobro zna što je za nagradu dobio. Upravo �e njegov rod stolje�e i pol kasnije skupo platiti habsburško vladanje u Hrvatskoj i time pokazati nali�je hrvatsko-habsburških veza.

Pet dana nakon znamenitog sabora u Cetinu, sazvao je knez Krsto Frankopan sabor Zapoljinih privrženika u Dubravu, trgovište zagreba�kog biskupa nedaleko �azme. Na sabor se okupilo uglavnom slavonsko plemstvo i velikaši predvo�eni zagreba�kim biskupom Šimunom Erdödyjem i banovcem Emerikom Brada�em. Nakon trodnevnog vije�anja, i nakon što se Krsto pozvao na odluku Ugarskog sabora iz 1505, kojom je odlu�eno da se za kralja ne može izabrati stranac, složili su se slavonski plemi�i da za novog vladara izaberu Ivana Zapolju. Time su se hrvatske zemlje našle podijeljene u dva tabora. Slavonski je sabor doduše obvezao Krstu kao bana

Hrvatske, Dalmacije i Slavonije da se potrudi oko sklapanja mira izme�u dvojice suprotstavljenih vladara, ali je rat ipak bio neizbježan. Time je zapo�ela još jedna u nizu tragedija kojima je bilo obilježeno hrvatsko XVI. stolje�e.

Gra�anski rat

Prije no što je otvoreni rat uop�e izbio, dio Ferdinadovih pristaša u Ugarskoj i Slavoniji prešao je na Zapoljinu stranu, jer je propaganda protiv izbora stranca za kralja bila me�u plemstvom vrlo djelotvorna. Samo su Hrvati ve�inom ostali uz novoizabranog vladara, iako im nije slao onoliko pomo�i, koliko su njegovi predstavnici na Cetinskom saboru bili obe�ali, pa su Nikola Juriši� i Petar Kruži�, senjski kapetan, samo uz velike napore suzbijali �este turske provale. Slaba obrambena snaga Hrvatskog Kraljevstva, a napose pojedinih velikaša, dovela je u prolje�e 1527. do pada još dvije važne utvrde: Obrovca i Udbine. Ferdinand je sada pozvao hrvatske plemi�e da mu predaju sve svoje gradove, kako bi se on pobrinuo za njihovu obranu, ali od toga nije bilo ništa.

Umjesto toga žalili su se Hrvati opetovano na svoju tešku sudbinu i Ferdinandova neispunjena obe�anja. Zbog toga što su pristali uza nj, odvojila se Slavonija od Hrvatske, a Mle�ani su Hrvate odrezali od mora, pa u zemlji vlada glad. Plemstvo je tražilo ne samo ispunjenje obveza iz ugovora, nego i ispunjenje usmeno danog obe�anja da �e Ferdinand Hrvatsku sjediniti s njegovim nasljednim austrijskim zemljama i na taj je na�in izdvojiti iz Ugarskog Kraljevstva. Nadali su se na taj na�in dobiti od Austrije više pomo�i, a možda i ste�i nešto više samostalnosti. Svoj su dopis, odaslan sa Sabora u Cetinu niti �etiri mjeseca nakon izbora, završili rije�ima:

»Neka zna vaše veli�anstvo kako se ne može na�i da bi ikoji gospodin s pomo�u sile Hrvatskom zavladao. Jer po smrti našeg posljednjeg kralja, sretne uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni Kraljevstva Ugarske, a poslije toga sada vašem veli�anstvu.«

Ferdinad je odvratio da vojsku sada ne može poslati, jer mu treba za rat protiv ugarskih odmetnika, a da ni zahtjevu za sjedinjenjem Hrvatske i Austrije ne može zasada udovoljiti, ali da je zato naredio Nikoli Juriši�u da se pobrine za obranu Biha�a, nakon pada Knina klju�a i glavnog grada Hrvatske.

U drugoj su polovici godine stvari za Ferdinanda krenule nabolje. Pri opsadi Varaždina poginuo je Zapoljin najvažniji pristaša, knez Krsto Frankopan, a istoga su dana Zapoljine �ete potu�ene kod Tokaja. Sada su mnogi zapoljevci prišli Ferdinandovoj strani, a Habsburg je 3. studenog okrunjen valjanom krunom u Stolnom Biogradu, izjedna�ivši se u legitimitetu sa Zapoljom.

Ove prilike, u kojima su vladala dva kralja s jednakim pravima, navela su napokon Dubrova�ku Republiku da ne prizna nijednoga od njih, pa su Dubrov�ani, ocijenivši tko je stvarni gospodar zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, od 1527. priznavali suverenitet jedino turskog sultana.

Nesretna je godina završila još jednom katastrofom. Djelomi�no i zbog Ferdinandove nebrige, krajem su godine pali Jajce i Banjaluka, te je Turcima sada bila otvorena �itava Slavonija, a i put prema Štajerskoj bio je olakšan.

U me�uvremenu je Zapolja izbjegao u Poljsku, te je otamo radio na okupljanju svojih snaga, kojima bi mogao krenuti u protunapad. Nakon smrti Krste Frankopana, vodstvo njegovih privrženika u Slavoniji preuzeo je zagreba�ki biskup Šimun Erdödy, a Zapolja je našao još jednog saveznika dvojbene vrijednosti. U prili�no bezizglednoj se situaciji, naime, obratio za pomo� turskom sultanu Sulejmanu Veli�anstvenom, a ovaj mu je obe�ao vojnu potporu ukoliko ga Zapolja prihvati za vrhovnog gospodara. Ako je turska vojna pomo� bila u po�etku od velike važnosti, dugoro�no je bila štetna, jer ugarski i slavonski velikaši nisu uglavnom htjeli ni �uti da se makar i posredno podlože svom smrtnom neprijatelju, pa se Zapoljin tabor nastavio osipati.

Ferdinad se s druge strane spremao za rat dovode�i u pomo� 1500 španjolskih vojnika svoga brata Karla V. Uspomena je na njih u Slavoniji ostala vrlo loša, jer su plja�kali ne samo imanja protivnika, ve� i saveznika. Ina�e je novaca za podizanje vojske bilo dosta, jer su austrijski staleži bili spremni platiti rat protiv Zapolje, pošto je to, zahvaljuju�i Zapoljinu savezništvu sa Sulejmanom, ujedno bila i borba protiv Turaka.

Rat je u Slavoniji doživio vrhunac 1529. u borbama oko Zagreba. Zagreba�ki je biskup Erdödy opsjeo sa svojom vojskom Gradec u kojemu je bilo sedam stotina Španjolaca. No, ubrzo je ferdinandovcima stiglo poja�anje sastavljeno od dodatnih španjolskih i austrijskih �eta, pa su sada oni po�eli opsjedati biskupov Kaptol. Žestoke su borbe trajale skoro dva mjeseca, sve dok se nije pro�ulo da braniteljima Kaptola dolazi u pomo� turska vojska. Kada su nato branitelji na katedrali izvjesili neku staru zastavu, pomislili su napada�i da su Turci ve� potajno ušli u grad, pa su pobjegli. Tako je Gradec ostao u Ferdinandovim rukama, a Zagreb (Kaptol) u Zapoljinim.

Sultan je doista održao dano obe�anje i sa svojom vojskom osvojio Budim, te u gradu ustoli�io svog vazala Zapolju. Potom je opsjeo i Be�, u �ijoj je obrani sudjelovao i hrvatski plemi� Petar Keglevi�. Opsada nije imala uspjeha, ali je �itav pohod ipak znatno oja�ao Zapoljinu stranku. �injenica, pak, da su mu pomogli Turci izložila ga je neprijateljstvu zapadnih vladara, a papa je na njega bacio prokletstvo.

Idu�e je godine došlo do nove turske provale u Hrvatsku. Plemstvo je prijetilo Ferdinandu da �e na�i drugog vladara, ne u�ini li nešto za obranu. Kralj je na to pozvao poslanike na sabor u Augsburg, da tamo izlože svoja zahtijevanja, a za vrhovnog je zapovjednika u Hrvatskoj imenovao proslavljenog junaka Ivana Katzianera, koji je bio njegov poslanik i na izbornom saboru u Cetinu, a sudjelovao je i u obrani Be�a, kao i ratu protiv Zapolje. Dotadašnji zapovjednik Nikola Juriši� dobio je druge dužnosti, da bi se 1532. proslavio znamenitom obranom Kisega (Köszega) u zapadnoj Ugarskoj, �ime je sprije�io ponovnu opsadu slabo branjenog Be�a. Iako je hrvatski izaslanik Vuk Frankopan u Augsburgu održao lijep latinski govor, nije postigao mnogo.

Umjesto toga, Ferdinand je sljede�e godine, nakon smrti Ivana Karlovi�a, prekršio stare hrvatske zakone i umjesto bana imenovao banskog namjesnika, koju je dužnost povjerio kninskom biskupu Andriji Tuškani�u. Bilo je to prvo kršenje hrvatskog ustava, kakvih �e ubudu�e biti i više. Svakako je Ferdinand to u�inio u najboljoj namjeri, naime da pospješi obranu i stane na put sva�ama me�u velikašima, ali je ipak lošim presedanom nagovijestio na�in vladanja, kakav �e postati tipi�an za apsolutisti�ke vladare sljede�ih stolje�a.

Ratovima iscrpljeni Ferdinad ponudio je 1533. sultanu Sulejmanu mir, a kako je i ovaj bio upleten u ratove, me�u ostalim i s Karlom V, prihvatio je ponudu, pa su borbe prestale. Nastavile su se jedino u Hrvatskoj južno od Velebita, gdje se držalo posljednje Ferdinandovo uporište — Klis, kojim je zapovijedao Petar Kruži�. On se sa svojim uskocima nije pridržavao dogovorenog ugovora, nego je napadao turske zemlje kada god je mogao. Klis se nalazio u teškom položaju, jer je s jedne strane bio okružen turskim, a s druge mleta�kim posjedima. Opskrba hranom i streljivom, kao i doprema poja�anja, ovisile su isklju�ivo o milosti Venecije.

Nakon što je Hrvatski sabor održan u Topuskom 1535. ponovno zaprijetio Ferdinandu promjenom vladara, ako se ne zauzme ja�e za obranu Hrvatske, kralj je doista 1537. poslao 3000 vojnika, kojima se pridružilo i 700 papinskih, u pomo� Klisu. Bitka podno Klisa završila je potpunim porazom krš�anske vojske, na �ijem je �elu poginuo i proslavljeni Petar Kruži�. Tako je Ferdinand izgubio i posljednje uporište u Hrvatskoj južno od Velebita.

Turski se pritisak na hrvatske zemlje te godine toliko poja�ao, da je Ferdinand dopustio dvojici velikaša otvaranje posebnog prijelaza preko Mure, preko kojega �e prelaziti val izbjeglica iz Hrvatske i Slavonije u zapadnu Ugarsku i Austriju. Neke su izbjeglice jednostavno bježale, druge su organizirano s ugroženih imanja blizu granice preseljavali njihovi gospodari na svoje sigurnije posjede u unutrašnjosti. Tada naseljeni Hrvati u zapadnoj Ugarskoj, isto�noj Austriji i južnoj Moravskoj preci su današnjih gradiš�anskih Hrvata.

Ferdinand je napokon odlu�io poduzeti odlu�nije korake u suzbijanju turske opasnosti. Dobivši dovoljno novaca od staleža i brata Karla, sakupio je u taboru kod Koprivnice sjajnu vojsku od 24 000 konjanika i pješaka, kojoj je za zapovjednika postavio Ivana Katzianera. Vojska je krenula prema Osijeku, najvažnijem turskom uporištu u Slavoniji, ali je stradala zbog gladi i epidemije toliko, da nije mogla niti opsjedati grad. Pokušavaju�i se povu�i preko Gorjana, zapala je u mo�vare, pa je morala ostaviti topove i opremu. Katzianer je na to s dijelom vojske i ve�inom zapovjednika pobjegao, dok je grof Ludovik Lodon poveo ostatak u bitku protiv Turaka u kojoj je, hrabro se bore�i, doživio strašan poraz. Katastrofa kod Gorjana pokopala je svaku nadu u izbacivanje Turaka iz Slavonije. Štoviše, širom je otvorila vrata daljnjem turskom osvajanju Požeške županije. Ferdinand je krivce za poraz uhitio, a za vrhovnog zapovjednika u Hrvatskoj ponovno je imenovao Juriši�a. Katzianer je nakon nekog vremena pobjegao iz be�kog zatvora, pa se dvije godine skrivao na svom susedgradsko-stubi�kom vlastelinstvu ili u Gvozdanskom knezova Zrinskih, kuju�i zavjere protiv Ferdinanda. Htiju�i ste�i naklonost vladara, dali su ga Zrinski napokon pogubiti.

Kako je ve�ina Zapoljinih pristaša, razo�arana njegovim prijateljstvom s Turcima, stala uz Ferdinanda (me�u njima napokon i zagreba�ki biskup Šimun Erdödy), to su borbe dviju stranaka oslabile, pa su se stvorili uvjeti za dogovaranje mira. U Velikom Varadinu sklopljen je 1538. ugovor po kojemu �e Ferdinandu pripasti Hrvatska i Slavonija, a Zapolji Erdelj. Povrh toga, dvojica su se vladara sporazumjeli i o me�usobnom naslje�ivanju na ugarsko-hrvatskom prijestolju u slu�aju da jedna ili druga obitelj izumre. Dvije godine nakon sklapanja sporazuma, Zapolja je umro, ostavljaju�i za sobom udovicu i tek ro�enog sina Ivana Sigismunda. To što je imao nasljednika utjecat �e na sudbinu isto�nih ugarskih krajeva, koji �e još dugo biti odvojeni od onog dijela kraljevstva pod habsburškom vlaš�u, ali za prilike u hrvatskim zemljama ne�e biti od ve�e važnosti, jer Zapoljevci u njima više nisu imali nikakva utjecaja.

Hrvate su u to vrijeme mu�ile druge brige. Ionako slaba obrana od Turaka stavljena je pred dodatno iskušenje malim ratom izme�u bra�e Ivana i Nikole Zrinskog s jedne, i zagreba�kog biskupa Šimuna Erdödyja s druge strane, što svakako nije bio jedini takav sukob me�u velikašima u ona burna vremena. Iako je Nikola Zrinski kao ban kasnije u�inio što je mogao za obranu zemlje, jednako kao i senjski i potom vrhovni kapetan Ivan Lenkovi�, granica se neprekidno pomicala prema zapadu. Redom su pali Valpovo (1543), posljednja utvrda u isto�noj Slavoniji, Virovitica i �azma (1552), napokon i Kostajnica i Novigrad (1556), �ime je probijena obrambena linija na Uni. Jedini je uspjeh te godine postigao Marko Stan�i� Horvat, obranivši Siget.

Ferdinand je nakon izbora Ivana Sigismunda za kralja ponovno pokušao spor sa Zapoljevcima riješiti vojnim pohodom. Nakon neuspjeha u napadu na Budim, kojom je prilikom poginuo zapovjednik carske mornarice na Dunavu Jeronim Zadranin, grad su 1541. zauzele turske �ete, a potom i �itav kraj izme�u Tise i Blatnog jezera, podvrgavši novoosvojene zemlje izravno pod svoju, a ne Zapoljinu vlast. Dugogodišnje neuspješno ratovanje s Turcima završeno je privremeno mirom sklopljenim 1547, prema kojemu je Ferdinand Turcima trebao pla�ati veliki danak. Ferdinand je 1551. pokušao još jednom osvojiti Erdelj, tj. onaj dio Ugarske, što se nalazio u Zapoljinim rukama. Kada se ve� �inilo da �e uspjeti u naumu, upala je s juga turska vojska i osvojila Temišvar, a nepromišljeno ubojstvo hrvatskog pavlina Jurja Utišeni�a, nekadašnjeg vo�e zapoljevaca, koji je od 1542. potajno radio na predaji Zapoljinih zemalja Ferdinandu, izazvalo je protuhabsburško raspoloženje me�u Ugrima u Erdelju, pa je pothvat propao.

Pretkraj svoje vladavine bio je Ferdinand 1562. prisiljen preko svojih poslanika u Carigradu sklopiti još jedan ponižavaju�i mir uz pla�anje velikog danka.

Razdoblje Ferdinandove i Karlove vladavine doba je velikih promjena u Europi. Osim toliko spominjanih turskih prodora, koji su potpuno izmijenili zemljovide Jugoisto�ne i Srednje Europe, te vjerskih raskola i ratova pod �ijim se utjecajem europski sjever stao dijeliti od juga, još je jedna pojava bitno utjecala na sudbinu dvojice vladara, kao i na budu�nost europskih država.

Iako su nacionalni osje�aji u svojem rudimentarnom, srednjovjekovnom smislu postojali i ranije, upravo u XVI. st. postaju oni itekako važni u politi�kom životu što ga prvenstveno vodi plemstvo i bogatiji slojevi gra�anstva. Nacionalne je osje�aje iskazivalo napose srednje i niže plemstvo. Postalo je to vidljivo posvuda: u Njema�koj, u Francuskoj, u Italiji, ali je za Ferdinanda bilo od presudne važnosti upravo u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ugarsko je plemstvo zbog nacionalnih osje�aja odbacilo njegov izbor za kralja, dok je hrvatsko, možda baš zbog osje�aja posebnosti unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, prionulo gotovo jednodušno uz novu dinastiju. Što se Karla ti�e, u takvim je uvjetima postalo gotovo nezamislivo održati anakronisti�ko univerzalno Sveto Rimsko Carstvo, pa je podjela na austrijsko-njema�ki i španjolsko-talijanski dio bila zapravo neminovna, ukazuju�i na skoro stvaranje pravih nacionalnih država. Hrvatska se formalno nalazila izvan granica carstva, jer mu nije pripadala, kao ni Ugarska, ali je zajedni�kim vladarom bila ipak �vrsto vezana uz austrijsko-njema�ki dio habsburškog posjeda, a time i uz samo carstvo.

Uzme li se u obzir u kakvim je teškim i nepovoljnim vremenima dvadesetogodišnji Ferdinand stupio na prijestolje, mora se priznati da se pokazao odli�nim politi�arom i vladarom, svakako jednim od najistaknutijih Habsburga. Ubrzo po stjecanju kraljevskih naslova zapo�eo je i s nizom reformi, postavivši temelj upravi i sudstvu kakvo �e u habsburškim zemljama postojati s manjim promjenama sve do revolucije 1848. Iz njegova vremena potje�u Dvorsko vije�e, Tajno vije�e i Dvorsko ratno vije�e, središnje politi�ke, sudske i vojne ustanove austrijskih zemalja. Uredio je i financiranje obrane hrvatskih zemalja tako da su Štajerska i Koruška davale novac za granicu u Slavoniji, a Kranjska za onu u Hrvatskoj. Osim toga je vodio ra�una da vojskom na granici zapovijedaju iskusni kapetani, po mogu�nosti Hrvati, poput Juriši�a, Ri�anina ili Lenkovi�a. Za jedinstvo hrvatskih zemalja bilo je važno i to da je Ferdinand 1540. odlu�io da Hrvatskom i Slavonijom upravlja jedan ban. Uz to su se od 1558. Hrvatski i Slavonski sabor redovito sastajali zajedno, pretvorivši se u jedinstveno tijelo.

Pokušaj da reforme protegne i na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo propao je nakon nekoliko godina. Ipak, Ferdinand je osnovao Ugarsku komoru, zaduženu za upravljanje kraljevskim prihodima, pa tako i carinama i porezima od rudnika, me�u kojima se u Hrvatskoj, pored Gvozdanskog, isticao rudnik bakra u Rudama kraj Samobora. Tim je reformama zapo�eo i proces koji �e postupno voditi do apsolutizma karakteristi�nog za vladanje Habsburga od kraja XVII. stolje�a.

Iako su Hrvati njime �esto bili nezadovoljni, požalivši ve� nakon nekoliko mjeseci što su ga izabrali za kralja, teško je pretpostaviti da su mogli imati neki bolji izbor. Bez njegove vojne i financijske pomo�i, kako god ona Hrvatima izgledala mala i nedovoljna, a usprkos katastrofalnim gubicima što ih je Hrvatska u njegovo vrijeme doživjela, krajevi izme�u Drave i mora gotovo se zasigurno ne bi uspjeli održati pred neprestanim naletima turske ratni�ke sile. Zato i Ferdinandu, te austrijskome, njema�kome i �eškome novcu, a ne samo junaštvu i požrtvovnosti Hrvata, treba pripisati spas »ostatka ostataka nekad slavnog kraljevstva hrvatskoga«. Odluku Hrvatskog sabora u Cetinu valja nam ocjenjivati sa stajališta onodobnih prilika, a ne kasnijeg razvoja, o �emu plemi�i okupljeni na Novu godinu u cetinskom franjeva�kom samostanu nisu mogli znati baš ništa.

Habsburzi prije pojave apsolutizma

Maksimilijan II. (1527-1576)

Protivno uvriježenoj obiteljskoj praksi, Ferdinand je 1554. odlu�io podijeliti habsburške nasljedne zemlje me�u trojicom svojih sinova. Na takav su ga korak mogla navesti dva razloga. Njegov je najstariji sin Maksimilijan pokazivao velike sklonosti protestantizmu, pa se �ak vjerovalo da �e nakon o�eve smrti i javno pristupiti novoj vjeri, tako da je bio nepodoban naslijediti �itavu habsburšku baštinu. Ta se predvi�anja na kraju nisu ispunila, jer je Maksimilijan odbio otvoreno pristati uz bilo koju konfesiju. Jednom je prilikom rekao: »Ja nisam ni katolik, ni protestant, nego krš�anin.« Na takav je, za ono vrijeme neobi�an stav bio naveden i obzirima prema španjolskim ro�acima, ali i žestokim sukobom me�u samim Lutherovim sljedbenicima, što su ga tada vodili umjereni Filip Melanchton i radikalni Matija Vla�i�. Drugi je razlog Ferdinandovoj odluci o diobi

baštine bio u rastu�em otporu plemstva, što je bilo lakše suzbijati u manjim teritorijalnim cjelinama, negoli u cjelokupnim habsburškim posjedima.

Maksimilijanu, kao najstarijem sinu, Ferdinand je ipak namijenio austrijske podunavske zemlje, a uz njih �ešku i ugarsku krunu. Srednji je sin Ferdinand (1529-1595) dobio Tirol i zapadne posjede, dok je najmla�i, Karlo (1540-1590), dobio nutarnjoaustrijske zemlje: Korušku, Kranjsku, Štajersku i s njima jadranske posjede.

Ferdinand je još za života nastojao osigurati nasljedstvo sinu Maksimilijanu. Mladi je vladar ve� 1547. prihva�en za �eškoga kralja, a okrunjen 1562, iste godine kada je dobio i njema�ku kraljevsku krunu. Samo se u Ugarskoj Ferdinandovi planovi nisu lako ostvarivali. Kralj je bio uvjerenja da njegov sin ima nasljedno pravo na krunu, dok je ugarsko plemstvo ustrajalo na tvrdnji da je njihovo kraljevstvo izborno, te da isklju�ivo o njihovoj volji ovisi ho�e li Maksimilijana izabrati ili ne. Kako su Hrvati u Cetinu Habsburge izabrali za svoje vje�ne vladare, sli�no se pitanje u Hrvatskoj nije ni postavljalo. Ferdinand je tako dugo vršio pritisak na Ugre, dok napokon nisu popustili. Na saboru sazvanom 20. kolovoza 1563. u Požunu (taj je grad, nakon pada Budima i Stolnog Biograda u turske ruke, preuzeo funkciju glavnog ugarskog grada, mjesta održavanja ugarskog sabora i krunidbe ugarsko-hrvatskih kraljeva), Ferdinand je nametnuo svog sina za kralja bez ikakve mogu�nosti izbora ugarskih plemi�a. Krunidba je bila vrlo sve�ana, a prisustvovali su joj brojni hrvatski velikaši s pratnjom od 3000 konjanika, me�u kojima se opremom isticala �eta Nikole Zrinskog. Na sabor su došli tadašnji ban Petar Erdödy, Nikola Zrinski sa sinovima Jurjem i Krstom, Petar i Mato Keglevi�, Franjo Tahi sa sinovima, Stjepan Frankopan, Gašpar Draškovi� i Alapi�i. Hrvatski su velikaši pred kraljem, me�u ostalima, nosili zastave Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Bosne, a dan nakon krunidbe sudjelovali su u sve�anom turniru i viteškim igrama.

Malo vremena nakon Maksimilijanova dolaska na vlast, Zapoljin je sin Ivan Sigismund zapo�eo protiv njega rat u kojega su se uklju�ili i Turci. Najznamenitiji doga�aj tog ina�e neslavnog rata bila je bitka kod Sigeta. Bivši hrvatski ban i sigetski kapetan Nikola Zrinski sakupio je dosta veliku posadu, sastavljenu od ugarskih i hrvatskih plemi�a i vojnika. Odlu�io je svakako što dulje zadržati vojsku starog Sulejmana Veli�anstvenog, koji je i opet imao namjeru udariti na Be�. Dotle je Maksimilijan uz obilnu nov�anu pomo� svojih njema�kih podanika, ali i pape, prikupljao veliku vojsku. Nadvojvoda Karlo tako�er je prikupio svoje vojnike i poveo južnu vojsku u rat po Hrvatskoj i Slavoniji. Petar Erdödy i Herbart Auersperg su na �elu tih �eta odnijeli neke pobjede oko Une i prodrli do Požege, ali nisu mogli utjecati na sudbinu Sigeta. Nakon juna�ke obrane i slavnog juriša Zrinskog i njegovih ljudi, grad i utvrda pali su u turske ruke, a da se Maksimilijan nije usudio ništa poduzeti. Dvije godine kasnije sklopio je Antun Vran�i� u carevo ime mirovni ugovor, po kojemu je Maksimilijan i dalje trebao pla�ati danak Turcima, ali druge odredbe nisu bile nepovoljne. Za nagradu je car Vran�i�a u�inio ostrogonskim nadbiskupom i primatom Ugarske.

Istodobno je Maksimilijan prvi put prekršio stare hrvatske obi�aje, mijenjaju�i svojevoljno zaklju�ke sabora i traže�i time ve�i ratni porez. Žalba hrvatskog plemstva bila je usvojena tek kada ju je podržao Auersperg, ali je i to bila važna pobjeda sabora.

Maksimilijan je me�u Hrvatima imao mnogo vjernih podanika, ali se nad svima napose isticao zagreba�ki biskup i ban Juraj Draškovi�. Kada je 1569. Ivan Sigismund Zapolja pokušao u Ugarskoj skovati zavjeru protiv cara, a kojoj se u Slavoniji pridružio jedino zloglasni Franjo Tahi, Draškovi� je o tome obavijestio vladara i tako osujetio planove zavjerenika. Za nagradu je dobio utvrdu i posjed Trakoš�an, otada dugo vremena glavno sijelo Draškovi�a. Maksimilijan je neke urotnike uhitio, ali je prema njima bio blag i nakon nekog vremena ih je oslobodio, postigavši glavni cilj: zastrašio je ugarski sabor tako da je ovaj pristao na sve njegove zahtjeve glede pove�avanja ratne da�e. Tada je sabor zauzvrat zatražio da se formiraju komisije koje �e to�no odrediti granicu izme�u Ugarske i Slavonije s jedne, te Austrije, Štajerske, Moravske i Poljske s druge strane. Kralj je pristao, pa je tako �etvero�lana komisija, sastavljena od doma�ih slavonskih plemi�a, odredila granicu Slavonije i Štajerske, a koja se u glavnim crtama poklapa s današnjom granicom Hrvatske i Slovenije.

Teška vremena i stalne turske provale nastavljale su se i idu�ih godina. Hrvatska i Slavonija nalazile su se i dalje u nesigurnim prilikama, poja�anim promjenama u gospodarskoj situaciji. One su bile izazvane velikim porastom cijena kao posljedicom uvoza ogromnih koli�ina zlata i srebra iz habsburških kolonija u Americi, ali i cjelovitim preustrojavanjem europske privrede: zapad se specijalizirao za industrijsku proizvodnju, dok je Srednja i Isto�na Europa postala proizvo�a� hrane za velika zapadna središta. Položaj seljaka u Hrvatskoj time se sve više pogoršavao, jer su ih njihovi gospodari sve više iskorištavali. Plemi�kom su samovoljom uvedene mnoge nove mitnice na cestama, �ime je onemogu�avana ina�e razvijena selja�ka trgovina. Seljaci su jedini spas, iako neopravdano, vidjeli u pomo�i vladara. Jedino je on, po njihovu sudu, mogao obuzdati plemi�e i vratiti red kakav je po predaji postojao u vrijeme kralja Matije Korvina.

Kada je 1573. izbila velika selja�ka buna pod Ambrozom Gupcem, Ilijom Greguri�em i drugim selja�kim vo�ama, jedan je od ciljeva pobunjenika bila uspostava njihove vlade u Zagrebu, a koja bi bila izravno podre�ena jedino kralju Maksimilijanu, dok bi plemi�i izgubili svoj povlašteni položaj. Kolikogod je kralj bio zainteresiran da što je mogu�e više oslabi položaj plemstva i time skrši jedinu mogu�u oporbu svojoj vlasti, selja�ka su o�ekivanja ipak bila naivna. Bez pomo�i s kraljeve strane, štoviše izloženi napadu grani�arske vojske, seljaci su podlegli u nizu bitaka, okon�anom porazom kod Stubice.

Sljede�e je godine sabor donio odluku o uvo�enju staja�e vojske. Sastojala se od �ete pješaka, nazvanih haramijama i raspore�enih ne samo uz granicu, nego i u unutrašnjosti, u Zagorju. Je li možda i strah od nove selja�ke bune ponukao sabor na ovu odluku, ili se doista radilo samo o poboljšavanju protuturske obrane Haramije u svakom slu�aju nisu bili podvrgnuti vrhovnom kapetanu krajiške vojske, nego banu.

No, niti nova staja�a vojska, niti niz sjajnih banova (Petar Erdödy, Juraj Draškovi�, Franjo Frankopan Slunjski) nisu uspjeli kona�no zaustaviti turska osvajanja. Iako dugo vremena nijedan hrvatski grad nije bio osvojen, doživio je hrabri vrhovni kapetan Herbart Auersperg 1575. kod Buda�kog težak poraz, u kojemu je i sam izgubio život, te ga je na dužnosti naslijedio Ivan Auersperg. Sljede�e su godine Turci osvojili Bužin i Cazin, pa se obrambena crta, s izuzetkom Biha�a i biha�ke kapetanije, stala ustaljivati na Kupi.

Maksimilijan II. nije bio vojnik i nerado se upuštao u ratne sukobe. Nikada nije �ak niti stao na �elo svoje vojske, ve� je te poslove uvijek prepuštao drugima, što se �esto pokazivalo nesretnim rješenjem. Radije se priklanjao diplomaciji, kako u odnosima prema Turcima, tako i ina�e.

Ugarski sabor izabrao je 1572. Maksimilijanova sina Rudolfa za kralja. Okrunio ga je 25. rujna u sve�anoj ceremoniji ostrogonski nadbiskup Antun Vran�i�. Kako je Maksimilijan iz zahvalnosti iste godine Jurja Draškovi�a u�inio kalo�kim nadbiskupom (što je tada bio samo po�asni naslov, jer je �itava nadbiskupija bila u turskim rukama), držala su dva Hrvata dvije najzna�ajnije i najutjecajnije crkvene funkcije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Vran�i� je, dapa�e, postao i kraljevim namjesnikom u Ugarskoj.

Maksimilijan je kratko vrijeme prije smrti pokušao do�i i do poljske krune. Nakon izumr�a dinastije Jagelovi�a visoko je poljsko plemstvo s crkvenim velikodostojnicima htjelo izabrati Maksimilijana, no niže je plemstvo odlu�no pristalo uz Stjepana Báthoryja, erdeljskog vojvodu izabranog nakon smrti Ivana Sigismunda Zapolje 1571. Kako je poljsko niže plemstvo, šljahta, bilo ja�e od velikaša, propao je Maksimilijanov pokušaj da proširi vlast na još jedno kraljevstvo, iako je u pregovorima njegovu stranu zastupao vrlo vješti diplomat Hrvat Andrija Dudi�, bivši pe�ujski biskup, koji je u me�uvremenu postao protestant i oženio se Poljakinjom.

Maksimilijan je umro 1576, onako kako je živio. Odbivši primiti svete sakramente, ostao je dosljedan svojem vjerskom opredjeljenju: niti protestant, niti katolik, ve� samo krš�anin.

Karlo je kao nadvojvoda i gospodar nutarnjoaustrijskih zemalja, koje su neposredno grani�ile s Hrvatskom, pokazivao mnogo više zanimanja za njezinu obranu negoli Maksimilijan. Kako bi od

svojih staleža, me�u kojima su ve�inu �inili protestantski plemi�i, mogao namaknuti dovoljno novaca za pla�anje i opskrbu vojske, te održavanje utvrda, morao je prema novoj vjeri zauzeti mnogo pomirljiviji stav no što bi to, kao gorljivi katolik, ina�e u�inio. Ve� su za bratova života Karlove veze s Hrvatima bile intenzivne, te je u vrijeme odsutnosti kralja iz zemlje upravo njemu bila povjerena vrhovna vlast u Hrvatskoj. Tom je prilikom, a na prijedlog Jurja Draškovi�a, radio na otkupu Steni�njaka i Hrastovice, dviju izuzetno važnih utvrda na granici, što bi ve� u to vrijeme stvorilo �vrstu jezgru Vojne krajine, ali plan nije uspio. Po Maksimilijanovoj smrti nadvojvodine su veze s Hrvatima postale još intenzivnije.

Filip II. (1527-1598)

Premda je Filip II, kao i njegov otac, gajio ideju o univerzalnosti carstva kojemu bi na �elu stajao katoli�ki imperator, njegove su mogu�nosti da tu zamisao ostvari bile još manje od o�evih. Kruna je prešla u ruke austrijske habsburške loze, a veze su španjolske grane s njema�kim zemljama oslabile. Madrid je, istina, znatno utjecao na poslove Be�a i Praga sve do izumr�a španjolskih Habsburga 1700, odre�uju�i �ak i bra�ne veze svojih austrijskih ro�aka, ali presudnog utjecaja na prilike u carstvu više nije imao. To ipak nije smetalo Filipu da svojom vladavinom obilježi �itavu epohu europske, pa dijelom i svjetske povijesti.

Filipova se politika uvelike oslanjala na sklapanje brakova, pa je kralj, zahvaljuju�i njihovom slabom zdravlju, imao �ak �etiri žene. Brak s katoli�kom kraljicom Engleske Mary Tudor, zbog njezine okrutnosti prema anglikanskim podanicima poznate kao »Krvava Mary«, trebao mu je otvoriti vrata otoka, ali je kraljica umrla ve� nakon �etiri godine, a da od ostvarenja braka nije bilo gotovo ništa. Filip je na to ponudio brak njezinoj nasljednici, hladnoj anglikanskoj kraljici-djevici Elizabeti, ali ova, dakako, nije prihvatila ponudu. Tako je Filip privremeno napustio ideju o mirnom stjecanju Engleske, da bi je mnogo godina kasnije pokušao dobiti uz pomo� ogromnog brodovlja. Nakon kratkog braka s francuskom princezom, za koju se tako�er neopravdano nadao da �e mu donijeti francusku krunu, oženio se napokon Anom, svojom ne�akinjom, k�erkom svog brati�a Maksimilijana i sestre Marije, iz kojeg mu se braka rodio sin Filip III.

No, njegova je prva žena bila portugalska princeza, a istog je podrijetla bila i njegova majka. Kada je portugalski kralj Sebastian poginuo u bici protiv Marokanaca kod Alczarquivira 1578, ne ostavivši nasljednika, Filip je, zbog ro�a�kih veza, imao najbolje izglede na prijestolje. Pa ipak, zbog otpora dijela plemstva, morao se poslužiti i silom da bi ostvario namjeru. U njegovoj su floti u napadu na Portugal sudjelovali i dubrova�ki brodovi. Napokon je Filip II. dobio Portugal, stavivši pod svoju vlast ne samo �itav Iberijski poluotok, nego i bogate i važne portugalske kolonije u Africi, Americi i Aziji. Sada se njegovo carstvo doista rasprostiralo po �itavu poznatu svijetu, a Dubrov�anima su se, kao njegovim saveznicima, otvarale neslu�ene mogu�nosti trgovanja. Najbolji nam primjer za to daje Vice Bune (1559-1612), koji je poslovao u Lisabonu, Madridu, Belgiji, Napulju, pa �ak i indijskoj Goi, gdje je imao uloženog kapitala. Iz jednog kasnijeg zapisa može se zaklju�iti da je neko vrijeme bio i potkralj u Meksiku.

Dubrov�ani su ionako od samog stupanja Filipa na prijestolje nastojali s njim održati dobre odnose, pa su mu u dva navrata, 1562. i 1566, donijeli na potvrdu svoje povlastice što su ih uživali u njegovim zemljama. Svojim su vezama sa španjolskim dvorom Dubrov�ani u vrijeme »Krvave Mary« nastojali posti�i i probitke u Engleskoj, a vještom su diplomacijom istodobno održavali dobreodnose s državama s kojima je Filip bio u sukobu, kao primjerice s Francuskom.

Osim uspjeha, Filip je imao i velikih teško�a. U Nizozemskoj, u koju nikada nije išao, izbila je pobuna protestantskih kalvinisti�kih gradova protiv habsburške vlasti. Pokrajinom su do tada vladale redom mudre i sposobne žene habsburškoga roda (tako i udovica ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II), ali je sada došao krvolo�ni španjolski vojvoda od Albe, koji je pobunu htio skršiti terorom, �ime je izazivao samo sve ve�i otpor. Napokon su se kalvinisti�ke Ujedinjene Pokrajine Holandija i Zeeland potpuno odvojile od ostatka Flandrije, ali ni to nije dovelo do mira.

Unato� svom strogom katoli�kom odgoju, Filip se nije libio uzeti u službu izvanbra�nog sina svog oca Karla, dakle svog polubrata, don Juana od Austrije. Mladi� se iskazao kao vrlo vješt vojnik, pa je 1571. postavljen za zapovjednika velike krš�anske mornarice što ju je Sveta liga (Napuljsko Kraljevstvo, Genova, Venecija, Malta i papa) uputila protiv Turaka. U mornarici su se nalazile i brojne hrvatske la�e u službi Venecije, gospodarice Jadrana, ali i tridesetak dubrova�kih brodova što su u pozadini prevozili opremu za flotu. Don Juan je 8. listopada odnio u bici kod Lepanta jednu od najslavnijih pomorskih pobjeda u povijesti uop�e. U vrijeme tog rata Venecija je i opet predlagala da krš�anska mornarica osvoji Dubrovnik, koji je mogao Turcima poslužiti kao uporište, ali je Filip, zajedno s papom Piom V, sprije�io naum Mle�ana da se lukavstvom riješe opasnog trgova�kog konkurenta.

S drugim mornari�kim pohodom Filip nije imao takve sre�e. Rastu�a opasnost od engleskih gusara, koji su ozbiljno ugrožavali sigurnost plovidbe Atlantikom, plja�kaju�i Filipove tovare zlata upu�ivane iz Novog svijeta u Španjolsku, navela je španjolskog kralja da 1588. energi�no reagira i pokuša pokoriti englesko kraljevstvo. Vjerske suprotnosti katolika i anglikanaca igrale su pritom nemalu ulogu. Velika flota, u kojoj su na svoju ruku sudjelovali i neki dubrova�ki kapetani sa svojim brodovima, bila je najve�a do tada sakupljena i prozvana je Nepobjedivom Armadom. Ime joj, me�utim, nije predskazivalo sudbinu. Engleski su brodovi bili manji i pokretniji, topništvo bolje, a moreplovci iskusniji. Ostatak je u�inila strašna oluja u Kanalu, pa je razbijena flota bila prinu�ena spašavati se bijegom oko Škotske i Irskim morem oko Engleske. Na tom su putu mnogi brodovi stradali, a i neke su dubrova�ke la�e našle svoj tužni kraj na irskim grebenima. Filip je poraz shvatio kao Božju volju, pa nije poduzeo ništa protiv vrhovnog admirala. Dao se ubrzo na pripremu nove flote, ali ona nije nikada isplovila za Englesku. U obnovi španjolske flote ponovno su sudjelovali i neki Dubrov�ani. Dva brodovlasnika pu�anina, Petar Ivelja Ohmu�evi� Grguri� i njegov ne�ak Stjepan Olisti� Tasov�i� sagradili su u Španjolskoj 1590. dvanaest brodova, nazvanih Dvanaest apostola, ali su ovi bili upotrijebljeni tek u ratu Španjolske i Austrije protiv Turske 1593. Poraz Nepobjedive Armade bio je sudbonosan, jer je otada Engleska postupno preuzimala vode�u ulogu svjetske pomorske, a potom i kolonijalne sile.

Nakon velikog poraza nastavio je Filip ratovati s Engleskom. U tim borbama 1596/97. redovito se isticala eskadra Dvanaest apostola pod vodstvom Ohmu�evi�a i Olisti�a Tasov�i�a, sve dok nije bila potpuno uništena kod Cap Finisterrea. Stjepan Olisti� Tasov�i� poginuo je u oluji kod Azora 1599, vode�i svoju novu eskadru, a iste je godine umro i Ohmu�evi�.

Filip nije imao sre�e niti u obitelji. Osim �etiri braka, od kojih je samo posljednji, s ne�akinjom Anom, bio sretan, na to je utjecala i sudbina njegova sina don Carlosa (1545-1568). Mladi� je bio duševno poreme�en, agresivan i nedruštven, iskazuju�i homoseksualne sklonosti. Do otvorenog je sukoba s ocem došao u vezi s politikom krune u Nizozemskoj, te ga je Filip napokon dao uhititi i predati sudu. Proces nije nikada ni zapo�eo, jer je nesretni princ u više navrata štrajkao gla�u i bivao izložen nasilni�kom lije�ni�kom postupku, pa je umro u zatvoru prije izlaska pred suce.

Boje�i se protestantskih utjecaja na svoje mlade austrijske ro�ake, predložio je Filip Maksimilijanu da mu preda njegove sinove na odgoj u katoli�kom španjolskom duhu. Kada je slobodoumni nadvojvoda odbio taj prijedlog, postigao je Filip svoj cilj preko Maksimilijanova djeda Ferdinanda I. Tako su nadvojvode Rudolf, Matija (1557-1619), Ernest (1553-1595) i Albert (1559-1621) poslani u Španjolsku. Boravak se na stariju dvojicu loše odrazio. Rudolf je zamrzio Filipa II. i Španjolsku, a prijateljstvo s don Carlosom uvelo je i njega u homoseksualne krugove. Matija je tako�er razvio neprijateljstvo prema Filipu, pa se u Nizozemskoj �ak pokušao nametnuti kao vladar oko kojega bi se mogli okupiti svi protušpanjolski nastrojeni buntovnici. Ernest i Albert, mla�i nadvojvode, pokazali su se lojalnima Filipu, služe�i vjerno u Nizozemskoj, gdje ih je španjolski ro�ak postavio za regente. Iako je Albert prethodno bio kardinal i nadbiskup Toleda, Filip mu je namijenio druga�iju budu�nost. Priznavši neovisnost Ujedinjenih provincija 1596, postupio je sli�no i s ostatkom Nizozemske. Na �elo nove države postavljen je kao kralj Albert, oženjen Filipovom k�erkom infantom Isabellom-Clarom-Eugenijom. Ona je vladala svojom zemljom i nakon Albertove smrti 1621. Bila je mudra i poštovana vladarica, uspješna

provoditeljica protureformacije i katoli�ke obnove, uvrstivši se tako u niz istaknutih habsburških regentkinja u Nizozemskoj.

Filip je živio povu�eno u svom dvorcu u Escorialu. Nije volio putovanja i rijetko je posje�ivao udaljenije krajeve kojima je vladao. Njegov je omiljeni dvorac imao tlocrt u obliku roštilja na kojemu je bio mu�en sv. Lovro, svetac kojega je Filip osobito štovao. Escorial nije bio samo dvorac, nego i grobnica Habsburga i samostan, simboliziraju�i na taj na�in katoli�ki zna�aj Filipove vladavine.

Španjolski je kralj bio suzdržan, te je kao modu uveo crno odijelo s bijelim ovratnikom, �iji je jedini ukras bio lanac Reda zlatnog runa, odli�je što ga je uveo njegov burgundski predak Karlo Smjeli. Moda crnog odijela rasprostrla se Europom, poglavito u zemljama pod Filipovom vlaš�u, ali i drugdje, te je postala neke vrsti politi�kim izrazom prihva�anja ideala španjolske monarhije. U Dubrovniku je tako�er postalo popularno nositi crna odijela u koja su odjenuti donatori prikazani na brojnim slikama u dubrova�kim crkvama. Filipovi su protivnici, naprotiv, nastojali upravo odje�om prikazati svoju odbojnost prema Španjolcima, pa su Francuzi i Englezi nosili šarena odijela, razlikuju�i se ve� na prvi pogled od Filipovih podanika.

Iako nije imao carske krune, može se re�i da je pravi zapadni car u svoje vrijeme bio upravo Filip. Po Španjolsku, njegova je vladavina imala katastrofalne posljedice, jer nije, vladaju�i apsolutisti�ki i pun nepovjerenja prema ljudima u svojoj okolini, za sobom ostavio sloj koji bi bio u stanju vladati i djelotvorno upravljati zemljom.

Rudolf II. (1552-1612)

Rudolf je odmah po stupanju na prijestolje pokazao da mu nije namjera voditi previše brige o Ugarskoj i Hrvatskoj. Svoju je rezidenciju premjestio u Prag i kao jedini Habsburg pretvorio grad na Vltavi u prijestolnicu carstva. Sli�no Filipu II, koji se vezao uz Escorial, i Rudolf je samo izuzetno napuštao svoje boravište. Za namjesnika u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu postavio je svog brata, nadvojvodu Ernesta, uz Karlova sina Leopolda jedinog ro�aka s kojim �e biti u dobrim odnosima. Kako je nadvojvoda Karlo zadržao nad Hrvatskom upravu u vojnim stvarima, imala je ona sada trojicu habsburških gospodara: Rudolfa, Ernesta i Karla. Od njih �e za Hrvatsku svakako najviše u�initi Karlo, koji je bio neposredno zainteresiran za njezinu obranu, jer je na taj na�in štitio vlastite nutarnjoaustrijske zemlje.

Rudolf se ponašanjem i odnosom prema vlasti razlikovao od svojih predaka. Njegov se život može podijeliti u dva razdoblja. U prvome, do 1590, pokazivao je barem donekle zanimanje za državni�ke poslove, sudjeluju�i u njima aktivno, makar neodlu�no. Nakon te godine, pa sve do smrti, izgubio je gotovo svaki interes za politiku, posvetivši se svojim glavnim ljubavima: skupljanju umjetnina i znanosti. U sedam soba i dvije dvorane na Hrad�anima prikupio je veliki mecena i kolekcionar prekrasnu zbirku umjetnina, u kojoj nisu nedostajala djela niti najve�ih renesansnih majstora, a Prag se, s malim zakašnjenjem, pretvorio u glavno središte europske renesansne umjetnosti, pa su �esi od svih Habsburga u najboljoj uspomeni zadržali upravo Rudolfa.

Jedan je od razloga Rudolfovoj povu�enosti sigurno bila i njegova ružno�a. Tipi�na isturena habsburška brada u njega je bila još ja�e izražena (što je bila posljedica me�usobnih bra�nih veza unutar roda, �ime su se fizi�ke karakteristike Habsburga samo poja�avale), a kako je mlad ostao bez zuba, pokušao je debele, mlohave usne prikriti bradom. Jesu li ružno�a ili loš utjecaj don Carlosa bili razlogom da nije nikada sklopio brak, ne može se re�i. Iako je bio sumnji�en zbog homoseksualizma, imao je vezu s jednom praškom talijanskom patricijkom, pa je �ak mogu�e da je s njome sklopio tajni brak, kao što je to u�inio njegov stric Ferdinand. Rudolf je, istina, ponudio brak španjolskoj infanti, ali je bio odbijen, nakon �ega nije ni pokušavao ništa sli�no.

Kao vladar iskazivao je mnoge mane. Bio je pun nepovjerenja prema okolini, pa je �esto mijenjao ljude u svom okruženju, što je dovodilo do diskontinuiteta u državnoj politici. Jedna je od iznimaka bio bivši zagreba�ki biskup i ban Juraj Draškovi�. Zadovoljan njegovom službom, Rudolf ga je u�inio ugarskim kancelarom, te se otada sve do svoje smrti Draškovi� zadržavao uglavnom u kraljevoj blizini.

Imaju�i povjerenja samo u sebe, Rudolf je želio potvr�ivati donošenje svih važnijih odluka, ali, kako je bio neodlu�an, blokirao je na taj na�in rad važnijih državnih tijela, pogotovo tajnog vije�a. Mjesecima nije primao strane poslanike, a i tada bi audijencije trajale svega nekoliko �asaka. Povrh svega, u kasnijim je godinama bio �esto podložan melankoliji, povla�e�i se u osamu. To �e napokon dovesti do otvorenog sukoba s bra�om i predaje vlasti mla�emu Matiji.

Ina�e je Rudolf bio vrlo obrazovan. Govorio je nekoliko jezika, a najviše je volio španjolski, pa se u Pragu okružio tzv. španjolskom strankom. Zalagao se za katoli�ku vjeru, što je bila posljedica njegova odgoja u Španjolskoj, pa se u njegovim zemljama stao širiti red isusovaca, glavnih nositelja katoli�ke obnove. Tako je 1586. osnovano i sveu�ilište u Grazu (osnovao ga je nadvojvoda Karlo), na kojemu �e studirati mnogobrojni Hrvati, koji �e potom i u domovini širiti ideje barokne kulture.

U Be�u sastalo se 1577. povjerenstvo sastavljeno od predstavnika svih Rudolfovih zemalja radi dogovora o poboljšavanju obrane od Turaka. Karlovi su izaslanici tom prilikom tražili da se hrvatska i slavonska krajina odvoje od ugarske i podrede izravno nadvojvodi. Tražili su i više novaca, kako bi krajišku vojsku mogli s 4700 pove�ati na 6800 vojnika, te znatno pove�ati broj utvr�enih mjesta, glavnih oslonaca obrane granice. Rudolf je uz to pristao davati godišnji iznos od 30 000 florena za bansku �etu, iako ni on, kao ni njegovi prethodnici, nije raspolagao prevelikim svotama novca.

No, usprkos dobroj volji vladaju�e dinastije, upravo te godine pada niz hrvatskih utvrda u turske ruke: Podzvizd, obje Kladuše, Šturli�, Ostrožac, Ajti�-grad, Pe�i, Sra�ice, Zrin i Gvozdansko. Biha� je sada postao usamljeni otok u turskom moru, ali �e usprkos tome odolijevati još petnaest godina.

Karlo je 1578. napokon i službeno preuzeo zapovjedništvo i upravu nad hrvatskom i slavonskom krajinom. Rudolf mu je dopustio da u Grazu ustroji vlastito ratno vije�e i naredio da se nadvojvodi u vojnim pitanjima podrede ban, staleži i pu�ki ustanak, tj. cjelokupna vojska u Hrvatskoj i Slavoniji. Karlova se briga za obranu o�itovala ve� i po tome što je ubrzo po preuzimanju zapovjedništva izdao na hrvatskom jeziku pravilo službe za pješake (haramije) i konjanike (husare). Osim toga, odmah je pripremio pohod za osloba�anje hrvatskih gradova u Pounju, ali se vojska Georga Khevenhillera nakon po�etnih uspjeha morala povu�i, ostavljaju�i netom osvojeni Cazin i Ostrožac.

Rudolfova namjera da u Ugarskoj i Hrvatskoj postavi Ernesta i Karla kao svoje zamjenike naišla je na neodobravanje staleža obiju kraljevina, jer su u tome vidjeli narušavanje starih povlastica. Plemstvo je na ugarskom saboru inzistiralo da zemljom upravlja kralj, a da ga ro�aci mijenjaju samo u slu�aju dulje odsutnosti (tada, dakako, nisu slutili da Rudolf više ne�e do�i u Ugarsku), te

da se Karlo u svemu mora dogovarati s banom, »da ne uslijedi što nepodobno ili protivno slobodi kraljevstva«.

Najznamenitiji trag svojoj vlasti u Hrvatskoj ostavio je Karlo gradnjom velike utvrde podno Dubovca, na zemljištu otkupljenom od Zrinskih. Tvr�ava je sagra�ena 1579. i po svom za�etniku nazvana Karlovac. U njezine su temelje ugra�ene glave devet stotina Turaka ubijenih godinu dana ranije u bici kod Dubovca. Utvrda je ne samo branila granicu i prilaz Kranjskoj, nego je odmah postala i sjedište hrvatskog generalata, odnosno zapovjedno mjesto Hrvatske krajine. Ujedno je Karlo dao popraviti i koprivni�ku utvrdu.

Kako bi pove�ao broj vojnika na granici, zapo�eo je Karlo s naseljavanjem Vlaha u okolici Križevaca, �ime je zapo�eo isprva polagan, ali od po�etka 17. stolje�a sve brži proces izmjene etni�ke strukture Hrvatske.

Me�u Karlove neuspjele planove spada i priprema napada na Klis, u kojoj su sudjelovali i usko�ki vojvode Dani�i�i, te neki Spli�ani i Trogirani, s jedne strane zainteresirani za otklanjanje turske opasnosti od svojih gradova, a s druge nadaju�i se da �e se uz pomo� carskih vojnika u Klisu možda osloboditi Venecije.

Vrijeme Karlove uprave doba je i prvih ozbiljnijih pritužbi Hrvatskog sabora na kršenje starih sloboda, jer su njema�ki �asnici zlorabili svoje položaje, oduzimali plemi�ima imanja i pokušavali se nametnuti kao samostalna, od hrvatskog kraljevstva neovisna vlast. Bio je to za�etak sukoba što �e doživjeti vrhunac u drugoj polovici idu�eg stolje�a i postati jednim od uzroka pokreta hrvatskih i ugarskih velikaša protiv vladara.

Pored turskih ratova, glavna su briga svih �lanova habsburške ku�e ostale reformacija i protureformacija. U samome Be�u protureformaciju je vrlo uspješno provodio nadvojvoda Ernest, a posao mu je bio olakšan trajnim sukobom melanchtonovaca i vla�i�evaca. U Tirolu i Prednjoaustrijskim zemljama nadvojvoda Ferdinand se nije ustru�avao upotrijebiti vojsku, kako bi zatvorio ionako malobrojne protestantske crkve, pa je tamo protureformacija polu�ila najve�i uspjeh. Nakon smrti nadvojvode Karla 1590, nutarnjoaustrijskim su zemljama, do stjecanja punoljetnosti njegova sina Ferdinanda 1595, upravljali nadvojvode Ernest i Maksimilijan III. Na ustaljivanje odnosa me�u protestantima i katolicima u Rudolfovim zemljama presudno je utjecao Dugi rat protiv Turaka, dio kojega je bio i višegodišnji sukob s ugarskim protestantima u Erdelju.

Rat s Turcima zapo�eo je 1592. turskim osvajanjima u Pokuplju i Pounju. Unato� velikoj ratnoj vještini i požrtvovnosti hrvatskog bana Tome Erdödyja, te su godine pali Hrastovica, Gore, Iza�i�, Ripa� i, što je bio najve�i gubitak, Biha�. Turci su podigli utvrdu Petrinju i nanijeli težak poraz banu kod Bresta. Rudolf je tada naredio okupljanje velike vojske kod Zagreba. Zapovjednikom je imenovao Karla, sina Friedricha Tirolskog, pa je otada i Tirol po�eo davati nov�ani doprinos za obranu Hrvatske. U Zagrebu se sakupila vojska sastavljena od Nijemaca, Tirolaca, Ugra i Talijana, ali je loše vrijeme sprije�ilo pohod.

Sljede�e je godine zapovjednikom ostatka vojske umjesto Karla imenovan Ruprecht Egenberg, iskusni ratnik, koji se dvadesetak godina borio u habsburškoj vojsci u Nizozemskoj. Pod njegovim su se zapovjedništvom našli ban Toma Erdödy, hrvatski general Andrija Auersperg i neki drugi �asnici s �etama pretežno iz austrijskih zemalja. S takvom su vojskom Egenberg i Erdödy odnijeli kod Siska slavnu pobjedu, prvu koja je ozna�ila kraj turskih osvajanja.

Carska je vojska postigla znatan uspjeh ulaskom u Erdelj, ali je progonom protestanata, koji su �inili ve�inu tamošnjeg stanovništva, okrenula Erdeljce protiv sebe. Izbio je veliki protuaustrijski ustanak velikaša Istvana Bocskaia, koji je pristao uz Turke. Ustanicima su se pridružili i Ugri iz habsburškog dijela kraljevstva, pa je zapo�elo dugotrajno ratovanje.

Borbe s Turcima donosile su naizmjeni�an uspjeh obima stranama. Jedna i druga vojska uspijevale su osvojiti neke važne utvrde i gradove protivnika, ali je bilo jasno da nijedna strana nema dovoljno snage za odlu�nu pobjedu. Tursko Carstvo nije više bilo na vrhuncu mo�i, a osim toga je bilo uvu�eno i u rat protiv Perzijanaca. Habsburška je vojska bila mnogo ja�a i organiziranija nego prije nekoliko desetlje�a, ali joj je nedostajalo dobrih zapovjednika. Oba nadvojvode koji su sudjelovali u zapovijedanju, Matija i Maksimilijan III, pokazali su se lošim i neodlu�nim vojskovo�ama.

Tijekom rata poja�ale su se nesuglasice izme�u sabora i dvora oko pitanja vrhovnog zapovjedništva u Hrvatskoj. Kada je Rudolf 1594. imenovao Maksimilijana III. zapovjednikom i nad banskom vojskom, i nad Eggenbergom, sabor je odbio prihvatiti takvu kraljevu odluku sve dok nije bila nadopunjena odredbom da Maksimilijan mora raditi u dogovoru s banom. Možda i zbog otpora plemstva, nadvojvoda napokon nije osobno niti došao u Hrvatsku.

Rudolf, a kasnije i Matija, pokušavali su iskoristiti ratne prilike i ukinuti neke povlastice kraljevstva, zahtijevaju�i da hrvatska vojska ide u rat i u Ugarsku, a da ratnu da�u moraju pla�ati i razni suci, koji su ina�e od toga bili oslobo�eni. U obrani starih prava uz Hrvatski sabor stajao je i Ugarski, jer su oba kraljevstva bila ugrožena na isti na�in.

Krajem stolje�a hrvatsko-habsburške veze zaoštravaju se zbog dva razloga: senjskih uskoka i doseljenih Vlaha. Uskoci su stalnim napadajima na mleta�ke brodove izazivali austrijsko-mleta�ki sukob, pa je nadvojvoda Ferdinand, od 1595. nadležan za hrvatsku i slavonsku krajinu, odlu�io uskoke raseliti. U Senj je uputio svog komesara Josipa Rabattu. Ovaj je okrutnim postupcima izazvao bunu Senjana, kojoj je i sam pao žrtvom, pa od preseljenja nije bilo ništa. Što se pak Vlaha ti�e, njih su njema�ki oficiri, pogotovo slavonski general Johann Sigismund Herberstein, naseljavali i dalje, usprkos stalnim prosvjedima hrvatskog plemstva. U Hrvatskoj su se na �elo otpora stavili Zrinski i Frankopani, na �ije su zemlje Vlasi naj�eš�e naseljavani. Iako je Rudolf potvrdio zaklju�ak ugarskog sabora, po kojemu se Vlasi moraju pokoravati plemi�ima na �ije su se posjede doselili, Ferdinand ga se nije pridržavao, kao ni krajiški zapovjednici. Rudolf je, dapa�e, 1608. donio i Vlaški zakon, po kojemu su Vlasi, bez obzira na vjeroispovijest, bili dužni davati desetinu zagreba�kom biskupu, a devetinu zemaljskoj gospodi na �ijem su se zemljištu naselili. Iako zakon nije imao pravog u�inka, vjerojatno je i to bio razlog zbog kojega su Hrvati i nakon Matijina sporazuma s Ugrima ostali vjerni Rudolfu.

Na dojam što ga je Rudolf ostavio na Hrvate znatno je utjecala njegova vjerska politika. Kada je Ugarski sabor 1604. zahtijevao vjerske slobode za protestante, Rudolf je u potvrdi saborskih zaklju�aka dodao �lanak koji je te slobode nijekao, izazvavši veliko negodovanje me�u Ugrima, ali oduševljenje Hrvata, koji su kralju izrazili »besmrtnu zahvalnost« zato što je stao u obranu katolicizma. Hrvatska se smatrala bedemom katoli�ke vjere u Rudolfovim zemljama, pa je sabor ubrzo donio vlastiti vjerski zakon, još oštriji od Rudolfovog dopisanog �lanka. Rudolf ga je, zbog poslovi�ne sporosti i neodlu�nosti, potvrdio tek 1608.

Iako nije bio u lošim odnosima s hrvatskim plemstvom, Rudolf je tražio dodatni oslonac u nerazvijenom gra�anstvu, kao što su uostalom radili svi njegovi prethodnici kojima je bilo stalo do toga da obuzdaju snagu i samovolju plemstva. Kao i Ferdinand, tako je i Rudolf radio na obnovi povlastica kraljevskih gradova, poput Varaždina i Krapine, a koje su dugo bile krnjene time što su se pojedini velikaši odnosili prema gradovima kao da su njihovo privatno vlasništvo. U nastojanju da centralizira upravu, dvor je poticao u gradovima i stvaranje senata, tijela doživotno izabranih bogatih i uglednih gra�ana, nasuprot demokratski biranim vije�ima. Takav je postupak doveo 1609. do uzaludne bune gra�ana Gradeca pod vodstvom uzdarskog majstora Grgura Tepe�i�a.

Beskompromisnost Hrvata, kada je u pitanju bila zaštita vjere, došla je do izražaja 1605, kada su ugarski protestanti pozvali Hrvate u pomo� u borbi protiv njema�kog jarma. Iako su Habsburzi u to vrijeme ve� ozbiljno po�eli kršiti prava hrvatskog kraljevstva, ban Ivan Draškovi� poveo je 23. srpnja vojsku preko Drave i, združivši se s �etama Nikole Zrinskog, Franje Batthanyja i slavonskog generala Sigismunda Friedricha Trautmannsdorfa, odnio kod Körmenda 28. srpnja

veliku pobjedu nad ugarskom vojskom. Vode�i ugarski protestanti kasnije su optuživali Hrvate da su Rudolfu spasili ne samo Austriju, na koju je ugarska vojska tada krenula, nego i �ešku.

Tako je 1606. došlo do sklapanja dvaju mirovnih ugovora. Prvi je bio Be�ki, a drugi kod Zsitva Toroka. Be�kim je mirom završena pobuna Istvana Bocskaia, a u Rudolfovo ga je ime sklopio nutarnjoaustrijski nadvojvoda Ferdinand II zajedno s nekoliko povjerenika, me�u kojima je bio i bivši hrvatski ban Toma Erdödy. Ugarskim je protestantima tim mirom zajam�ena vjerska sloboda, a Erdelj je tješnje vezan uz Habsburge. Prava iz Be�kog mira bit �e temelj svim zahtjevima ugarskih velikaša u njihovim sukobima s Habsburzima tijekom XVII. stolje�a.

Mirom pak kod Zsitva Toroka završen je Dugi rat. Turci su priznali Habsburge za sebi ravnopravne vladare, godišnji je danak zamijenjen jednokratnim poklonom sultanu, a svaka je strana mogla zadržati ono što je u tom trenutku imala. Bio je to dotada najpovoljniji mir Habsburga s Turcima, ali je za Hrvatsku zna�io kona�ni gubitak Biha�a.

Godinu dana prije završetka rata, nadvojvode su zatražili od Rudolfa da zbog svoje o�ite nesposobnosti da upravlja državom dio poslova povjeri njima. Kolovo�a im je bio vje�no nezadovoljni Matija, koji je tada upravljao donjoaustrijskim zemljama. Rudolf je bio prisiljen predati mu ovlasti za pregovore s Turcima i pobunjenim Ugrima, a kasnije je takve ovlasti dobio i Ferdinand II. No, kako se Rudolfovo psihi�ko stanje pogoršavalo, tako je nezadovoljstvo unutar dinastije bivalo sve ve�e. Tajnim je ugovorom 1607. Matija postao glavom austrijske grane, te se u opoziciji prema bratu povezao s protestantskim staležima u Austriji i Ugarskoj. Kada je sljede�e godine postigao da su se Austrijanci, Ugri i Moravljani udružili protiv Rudolfa, jedino su �esi, ponajprije katoli�ki velikaši, ostali vjerni caru. Matija je s vojskom ušao u �ešku i natjerao brata da s njime sklopi ugovor o diobi vlasti po kojemu je Matija dobio Ugarsku, Austriju i Moravsku, a Rudolfu su ostali �eška, Tirol i Prednja Austrija.

Sljede�e su godine Ugri izabrali Matiju za kralja, dobivši u zamjenu proširenje vjerskih povlastica. Kako bi sa�uvao savezništvo austrijskih i njema�kih staleža, morao je Matija u vjerskim pitanjima i njima dati ustupke, što je bio dosta težak udarac za protureformaciju. Napokon je i Rudolf morao popustiti svojim jedinim saveznicima, �esima, pa su i tamošnji protestanti dobili jamstvo svojih sloboda.

Rudolfova je sudbina doista bila tužna. Stiješnjen u �eško kraljevstvo i izložen ponižavanju mla�eg brata, pokušao je izvesti protuudar. Obratio se za pomo� strasburskom biskupu Leopoldu Tirolskome (1586-1632), sinu nadvojvode Karla, i zatražio od njega da s vojskom do�e u �ešku. Leopoldu je za nagradu po svojoj smrti namijenio carsku krunu. No, biskupovi su pla�enici divlja�kim plja�kama izazvali veliko nezadovoljstvo me�u �esima, pa se Matija u takvim prilikama mogao napokon dokopati i �eške krune. Do svoje smrti 1612. ostao je Rudolf zatvoren u svom dvorcu na Hrad�anima, zadržavši od svega samo praznu titulu rimskog cara.

Ve� od po�etka devedesetih godina Rudolf nije obavljao vjerske dužnosti, iako je bio odgojen u strogom katoli�kom duhu. Posljednje je godine života proveo u strahu od sakramenata, odbijaju�i se ispovijediti. Najrenesansniji princ me�u Habsburzima, dobrotvor umjetnika i znanstvenika, umro je osamljen i razo�aran, ostavivši za sobom krasnu zbirku umjetnina i djela nastalih njegovom potporom. No, i njegova �e zbirka doživjeti u Tridesetogodišnjem ratu, za kratke švedske okupacije hrad�anskog dvorca, žalosnu sudbinu.

Rudolfa je odmah po smrti i u carskoj �asti naslijedio Matija. Njegova kratkotrajna vladavina nije ostavila znatnijeg traga, pogotovo ne u hrvatskim zemljama. Bezuspješno je pokušavo zauzeti Erdelj, a s Turcima je produžio mir, što nije donijelo mnogo koristi Hrvatskoj, na �ijim se granicama stalno vodio mali rat. Kako nije imao muških potomaka, Matijina se politika usredoto�ila na pitanje nasljedstva.

Kao najistaknutiji predstavnik austrijskih Habsburga tada se uzdiže Ferdinand II (1578-1637). Odlu�nost je pokazao za Usko�kog rata 1615-1617, kada je Venecija, zbog stalnih napada

uskoka, zapo�ela rat s nadvojvodom pod �ijim su se vrhovnim zapovjedništvom uskoci nalazili. Nakon žestokih borbi u kojima je strahovito stradala Istra, podijeljena na mleta�ki i habsburški dio (izgubila je gotovo polovicu pu�anstva), sklopljen je, posredstvom Francuske i španjolskih Habsburga, Madridski mir. Uskoci su iz Senja, u koji je ušla njema�ka posada, preseljeni u Žumberak.

Iste se godine Filip III. odrekao pretenzija na carsku krunu, na koju je imao pravo kao unuk Maksimilijana II, pa je Ferdinand II. ostao jedini kandidat me�u Habsburzima. Te je godine bio izabran i za �eškog kralja. Svoju je rezidenciju premjestio iz Graza (gdje je ve� tada dao podi�i impozantni mauzolej) u Be�, jednako kao što je i Matija svoju premjestio iz Praga u glavni austrijski grad.

Kraj je Matijine vladavine bio obilježen dramati�nim doga�ajima u Pragu, kojima �e zapo�eti jedno od najtragi�nijih razdoblja europske povijesti. �eški protestantski plemi�i, kojima je cilj bio stvaranje neovisne �eške države, izbacili su 23. svibnja 1618. carske poslanike kroz prozor hrad�anskog dvorca, �ime su ušli u otvoreni sukob s Habsburzima. Ostarjeli je Matija nastali problem pokušavao riješiti pregovorima, ali je Ferdinand zastupao ratnu opciju, pa je napokon izbio rat koji �e trajati trideset godina i u koji �e se uplesti gotovo sve europske sile.

Filip III. (1578-1621) i Filip IV. (1605-1665)

Razdoblje vladavine ove dvojice Habsburga na španjolskom prijestolju ozna�ava kraj nekada mo�ne sile i njezino pretvaranje u drugorazrednu, gospodarski nerazvijenu državu, �ija �e snaga ubudu�e neprekidno opadati.

Filip III, sin Filipa II. i njegove žene-ne�akinje Ane, bio je pobožan i miroljubiv vladar, ali se pokazao potpuno nezainteresiranim za svoje zemlje i neodlu�nim poput nekih drugih Habsburga. Državni�ke je poslove u potpunosti predao u ruke svojih savjetnika, koji su nastavili neprijateljsku politiku prema Turcima, dok su na zapadu nastojali održati mir. Tek kada je izbio Tridesetogodišnji rat, stao je Filip III. odlu�no na stranu svojih austrijskih ro�aka i njema�kih katoli�kih knezova. Iako je imao prava na carsku krunu, odrekao je se u zamjenu za neke austrijske posjede na zapadu, me�u kojima je bio i Alsace.

Živio je odvojen od svojih podanika, troše�i velike svote novaca na dvorske zabave.

U njegovo je vrijeme Španjolska zadržala dobre odnose s Dubrovnikom. Dapa�e, liga nekih katoli�kih vladara, u kojoj su se osim Filipa III. našli i savojski i mantovski vojvoda, planirala je osvajanje Balkanskog poluotoka. Po nekim je planovima bilo predvi�eno da se iskrcavanje katoli�kih trupa izvrši na podru�ju Dubrova�ke Republike, na što su pristali i neki dubrova�ki vlastelini. No, kako su trgova�ki interesi Republike bili vezani uz povlastice što ih je Dubrovnik uživao u Turskom Carstvu, ve�ina vlastele protivila se ovom naumu, te se oštro suprotstavila onome što je ostalo zapam�eno kao »velika zavjera«. Time su planovi iskrcavanja propali, a Španjolska je doživjela još jedan uzmak, ali je i dalje, kao i do tada, uzimala Dubrovnik u zaštitu. Da su i austrijski Habsburzi bili umiješani u planove, vidi se i iz pomo�i što ju je ratno vije�e u Grazu odobrilo 1612. vlastelinu Marinu Rasti�u. Rasti� je dobio zapovjedništvo nad senjskim uskocima, te je s njima napao dubrova�ko primorje, plja�kaju�i i pale�i, ali bez ikakvog ozbiljnijeg rezultata.

Španjolska se još jednom umiješala u dubrova�ke poslove prilikom Lastovske bune 1602-1606. Kada su se Lastovljani pobunili protiv dubrova�kih vlasti, odmah su se stavili pod zaštitu Venecije. Na to je Španjolska ponudila Republici pomo� od 55 galija i sedam tisu�a vojnika. Do Španjolske intervencije nije došlo, jer je otok vra�en na zahtjev Turske, vrhovnog gospodara Dubrovnika.

Dubrovnik je poslužio Španjolcima i kao baza u vrijeme njihovih napetih odnosa s Venecijom 1615-1620, što je grad dovelo u neugodan položaj u odnosu na Turke, ali i Veneciju, koja je Dubrovnik držala neko vrijeme pod blokadom.

Filip IV. je sli�no svom ocu prepustio vlast drugima. U prvo vrijeme njegove vladavine zemljom je upravljao vojvoda Olivares, koji je Španjolsku upleo u niz ratnih sukoba sa Šve�anima, Nizozemcima i Francuzima, nakon kojih je Španjolska izgubila mjesto prve vojni�ke sile u Europi. Nakon 1640. zapo�eli su i separatisti�ki pokreti u Portugalu i Kataloniji, a nešto kasnije i u Napuljskom Kraljevstvu. Kada su Francuske �ete ušle u Kataloniju, Filip je bio prinu�en zatražiti pomo� carskih �eta, kojih ionako nije bilo u izobilju ni na njema�kom ratištu. Tada je napokon bio primoran sklopiti mir s Holan�anima, kako bi ih naveo na rat protiv Francuza, njihovih dotadašnjih saveznika.

U drugom se braku Filip oženio Marijom Anom, k�erkom svog ro�aka Ferdinanda III. Bio je zaštitnik umjetnosti i pjesnik, a više nego po vladavini, ostao je zapam�en kao mecena i prijatelj slikara Diega Vela'zqueza.

Dobri odnosi Madrida s Dubrovnikom zadržali su se i u njegovo vrijeme. Godine 1623. potvrdio je, poput svojih prethodnika, uobi�ajene dubrova�ke povlastice. No, ozbiljni je utjecaj Španjolske na Dubrovnik tada ve� prestao.

Ferdinand II. (1578-1637) i Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Suvremenici opisuju Ferdinanda kao plavookog, korpulentnog muškarca srednje visine. Odijevao se po španjolskoj modi, a kao i ostali Habsburzi govorio je više jezika. Volio je glazbu i vjersku literaturu, ali mu je najve�u zabavu prire�ivao lov. Tako je jednom prilikom u lovu upoznao i mladog Petra Zrinskog, koji je jednim udarcem ma�a odrubio glavu sedmogodišnjem vepru. Ferdinand je, kažu, bio zadivljen Petrovom snagom, jer sam nije mogao ni podi�i njegov ma�.

Kao i mnogi drugi Habsburzi, Ferdinand je tako�er povremeno pokazivao znakove neodlu�nosti, što su iskoristili isusovci i stavili ga pod svoj jaki utjecaj. Ipak, u teškim je vremenima Tridesetogodišnjeg rata znao postupiti i odlu�no, pogotovo kada se radilo o zaštiti katoli�ke vjere i crkve.

Malo nakon izbora za cara 1619. u Frankfurtu, Ferdinand je postigao svoj prvi i najve�i uspjeh. Vojska katoli�ke Lige, stvorena kao protuteža protestantskoj Uniji, pobijedila je pod zapovjedništvom proslavljenog maršala Tillyja �eške �ete u bici na Bijeloj Gori, 5. studenog 1620. Nije sasvim sigurno, ali izgleda vjerojatno da su na katoli�koj strani u bici sudjelovale i hrvatske �ete. Pobjeda je zna�ila po�etak brze i djelotvorne rekatolizacije �eškog kraljevstva, a staro je plemstvo, dobrim dijelom likvidirano ili osiromašeno, zamijenjeno novim i vjernim Ferdinandovim službenicima. Pobunu protiv svoje vlasti smatrao je Ferdinand jednostranim raskidom ugovora izme�u staleža i vladara, pa je staleže lišio politi�kih prava. Tako je �eška postala prva habsburška zemlja u kojoj je po�eo djelovati apsolutizam, a kako je kralj ukinuo pravo staleža na izbor vladara, pretvorila se �eška u nasljedno kraljevstvo.

Ve� 1619. ban Nikola Frankopan dobio je nalog da digne vojsku sastavljenu od seljaka i haramija, te da se s njome pridruži carskom generalu Boucquoiu u Moravskoj. Idu�e je godine sabor ponovno odobrio nova�enje, a Ferdinand je zamolio hrvatske staleže da dopuste upotrebu te vojske u ratu protiv pobunjenog erdeljskog vojvode Ga'bora Bethlena. Sabor je pristao, ali je želio iskoristiti priliku da od kralja ishodi uklanjanje svih njema�kih viših �asnika na Vojnoj krajini. Iako je Ferdinandu vojska nužno trebala, ipak nije pristao na takve ustupke. Hrvatske su �ete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Giovannija Lodovica Hectora Isolana, koji �e se otada pa do svoje smrti zvati generalom Hrvata. Pod njegovim �e vodstvom Hrvati sudjelovati u mnogim bitkama i odnijeti mnoge pobjede.

Za daljnje se nova�enje protiv protestanata napose zalagao Juraj Zrinski, koji je i sam tek nedavno prešao na katoli�ku vjeru. Sabor je i 1622. odobrio uzimanje vojnika za carsku vojsku.

Ferdinand je svoju apsolutisti�ku politiku htio provesti i u Njema�koj, gdje je buntovnom fala�kom knezu izborniku i, kratko vrijeme prije bitke na Bijeloj Gori, �eškome kralju Friedrichu oduzeo imanja i elektorski glas. Pri tome nije poštivao zakone carstva, što je protiv njega okrenulo i neke od njegovih dotadašnjih protestantskih privrženika. U rat na protestantskoj strani ulaze Ujedinjene provincije i danski kralj Kristijan IV, a pomažu ih Velika Britanija pod Jamesom I. i katoli�ka francuska diplomacija što ju je vodio kardinal Richelieu. Uz to je Ferdinanda ugrožavao i Bethlenov ustanak. Na katoli�koj se strani uz cara bore Španjolska i Bavarska, dakako uz papinu podršku.

Kako je vojska pod Tillyjem pripadala Ligi, pokrenuo je Ferdinand još i vlastitu vojsku pod zapovjedništvom darovitog vojskovo�e, �eškog plemi�a Albrechta Eusebiusa von Wallensteina, pod �ijim �e se zapovjedništvom proslaviti i hrvatske �ete diljem europskoga ratišta. Ve� 1623. koristio se Wallenstein Hrvatima protiv Bethlena, upotrijebivši navodno do 35 000 lakih konjanika.

Osim �eta pod Wallensteinom i Isolanom, na carskoj su se strani borile i dvije pukovnije Jurja Zrinskog i Franje Orehoczyja. Hrvatski su konjanici stekli slavu prilikom osvajanja Heidelberga i Göttingena, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i Stralsunda.

Prve su godine ratovanja bile izrazito naklonjene katolicima. Tilly i Wallenstein odnijeli su niz pobjeda, osvojivši cijeli sjever Njema�ke. Bethlen je bio prisiljen 1627. potpisati Požunski mir, a dvije godine kasnije i danski je kralj odustao od daljnjeg ratovanja, prisiljen obe�ati da se više ne�e miješati u njema�ke prilike.

U tom je trenutku izgledalo da je rat riješen u Ferdinandovu korist, jer su protiv njega stajali još samo ostaci razbijenih protestantskih vojski. No, tada je gorljivi katolik, najžeš�i protureformator me�u Habsburzima, u�inio veliku grešku. Pod utjecajem svojih radikalno katoli�kih savjetnika izdao je Edikt o restituciji, kojim je naredio da se Katoli�koj crkvi vrate svi posjedi što su joj bili oteti nakon Augsburškog mira 1555. Tim je nerazboritim korakom okrenuo protiv sebe mnoge njema�ke knezove �ija se mo� zasnivala upravo na posjedima otetima crkvama i samostanima tijekom reformacije. Me�u njima je najutjecajniji bio saski izborni knez Johann Georg I. Reakcija je došla vrlo brzo: 1630. sabor u Regensburgu odbija izabrati Ferdinandova sina Ferdinanda III. za njema�kog kralja, a car se mora obvezati da �e iz službe otpustiti mo�nog Wallensteina i smanjiti broj svojih vojnika.

Ova je posljednja odluka bila kobna, jer se u tom trenutku na sjeveru Njema�ke iskrcao švedski kralj Gustav II. Adolf na �elu tada najbolje vojske u Europi, financirane uglavnom francuskim novcem. U pohodu prema sjeveru, ususret švedskome kralju, Tilly je opsjeo i uništio Magdeburg, što je samo uve�alo otpor protiv Lige. U napadu na Magdeburg sudjelovali su i Hrvati, kasnije optuživani za strašne zlo�ine protiv magdeburških gra�ana. Loš je glas pratio Hrvate zapravo tijekom �itava rata, iako se po svemu sude�i nisu ponašali nimalo gore od drugih vojski. No, bojištima Europe širila se i fama o njihovoj neranjivosti: ostalo je zabilježeno vjerovanje neprijateljskih vojnika, da u Hrvate nema smisla pucati, jer im tanad ne može nauditi.

Katolici su 17. rujna 1631. u bici kod Breitenfelda blizu Leipziga doživjeli težak poraz od Šve�ana. U bici su se istaknuli hrvatski konjanici, razbivši dvije saske pješa�ke pukovnije, te su ostali gotovo jedini dio carske vojske koji tom prilikom nije stradao.

Sabor je te godine odlu�io uskratiti dalju pomo� Ferdinandu. �ini se da je i Hrvatska bila ve� potpuno iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Turaka držali su staleži nerazumnim odaslati sve vojno sposobne muškarce na njema�ka ratišta.

Godinu dana kasnije Tilly biva smrtno ranjen brane�i Gustavu Adolfu prijelaz preko Dunava. Bavarska je bila gotovo u švedskim rukama i jedino što se moglo u�initi, bilo je ponovno pozvati Wallensteina u službu. No, razo�arani vojskovo�a postavio je teške uvjete, a nakon preuzimanja zapovjedništva i prvih pobjeda, me�u kojima je bilo i oslobadanje Regensburga od Šve�ana, u �emu su i opet sudjelovali Hrvati, po�eo je pregovarati i s neprijateljem, pa se govorilo da želi preuzeti �ešku krunu. Ferdinand je napokon 1634. naredio likvidaciju kontroverznog maršala, što su u�inili neki škotski i irski �asnici u carskoj službi. Na njegovo je mjesto postavljen Ferdinand III, a vojnim je zapovjednicima zabranjeno držati više od dva puka vlastitih vojnika. Vojska se od tog trenutka po�ela pretvarati u doista carsku armiju.

Godine 1632. donijela je Ligi olakšanje, jer je u bici kod Lützena poginuo Gustav Adolf, a Šve�ani su doživjeli poraz. Uslijedio je još jedan teški švedski poraz 7. rujna 1634. kod Nördlingena. Najzaslužniji su za pobjedu bili hrvatski konjanici pod Isolanom i Johannom von Werthom, jer su, me�u ostalim, vještim manevrom zaobišli neprijatelja i uništili njegovo pješaštvo. Ta je bitka od svih sukoba tijekom rata donijela Hrvatima najve�u slavu. Nakon bitke kod Nördlingena sudjelovale su hrvatske konji�ke �ete i u pohodu španjolske vojske iz Italije kroz Njema�ku do Nizozemske.

Sljede�e je godine sklopljen s Johannom Georgom i separatni Praški mir. Saskoj su ustupljena neka manja podru�ja, a Edikt o restituciji ostao je na snazi, ali izmijenjen i ublažen. Pri sklapanju mira Ferdinand je slijedio savjete svog ro�aka Filipa IV, koji je od njega tražio da postupa obzirno s umjerenim protestantima, kako bi ih pridobio za sebe i odvrgnuo od Šve�ana. Praški je mir bila pobjeda umjerene katoli�ke struje kojoj Ferdinand nije bio naklonjen. Car je umro dvije godine kasnije, ne do�ekavši kraj rata.

Za razliku od oca, Ferdinand III, iako gorljivi katolik, podržavao je umjerene ministre koji su zaklju�ili Praški mir.

U me�uvremenu je bjesnio i španjolsko-holandski rat. Sve do 1635. Francuska je Holan�ane pomagala samo na diplomatskom polju, ali je tada ušla u otvoreni oružani sukob. Sljede�e je godine i Ferdinand II. navijestio rat Francuskoj. Po�etak je za cara bio vrlo uspješan. Njegova je vojska prodrla duboko u neprijateljsko podru�je, a hrvatski su konjanici stigli u Pontoise nadomak Pariza, ugrozivši samu metropolu. Kako, me�utim, nisu imali dovoljno snage niti da pomisle na osvajanje grada, morali su se vratiti. Tada su Francuzi, pobjedom nad dotad neporaženim španjolskim tercijama 1643. kod Rocroia, odnijeli prevagu u ratu.

Od 1645-1648. uslijedio je niz poraza protiv Francuza, Šve�ana i njema�kih protestanata, dovršen švedskom provalom u Prag. Upravo u to se vrijeme u rat uklju�uju Nikola i Petar Zrinski, sinovi Jurja. Nikola je bio imenovan generalom hrvatskih �eta, te su bra�a sudjelovala u borbama protiv Šve�ana i erdeljskih pobunjenika, sada pod vodstvom Jurja Ra'ko'czyja, istaknuvši se vještinom i junaštvom. Nesre�a na bojištu ipak je natjerala Ferdinanda III. da predloži mirovne pregovore, koji su se održali u Münsteru i Osnabrücku, a poznati su kao Westfalski mir. Mir je zna�io istodobno poraz Habsburga u carstvu i pobjedu u Austriji i �eškoj. Carstvo se potpuno decentraliziralo. Ujedinjavali su ga jedino osoba vladara i sabor u kojemu su zastupnike, zbog svojih njema�kih posjeda, imale i Švedska i Danska, a i francuski je utjecaj bio velik. Kako je njema�ka privreda teško stradala, a broj stanovnika smanjio se za gotovo dvije tre�ine, prihodi što ih je Ferdinand III. dobivao iz Austrije višestruko su nadmašili one carske. Uspješna rekatolizacija Austrije i �eške, te uvo�enje apsolutisti�kih metoda vladanja, doveli su do toga da je Ferdinandu i njegovim nasljednicima Austrija s nasljednim zemljama postala glavni oslonac vlasti. Time se po�ela polako ra�ati i austrijska državna ideja, suprotstavljena univerzalnosti Njema�koga Carstva.

Hrvatsku Tridesetogodišnji rat nije pogodio izravno. Na njezinom podru�ju nije bilo ratnih razaranja i pustošenja, ali su tisu�e Hrvata stradale na bojištima od Balti�kog mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su ime otada ostali vezani pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj tradiciji.

Podalje od velikih europskih bojišta, duž hrvatske granice na kojoj nisu prestajali me�usobni plja�kaški pohodi, odvijao se u to vrijeme sukob druge vrste. Naseljavanje Vlaha u Hrvatsku, njihovo samovoljno izdvajanje ispod jurisdikcije zemaljskih gospodara i Sabora, te uzurpiranje sve ve�ih ovlasti krajiških kapetana dovodili su do postupnog izdvajanja krajine iz ostatka Hrvatske. Proces emancipacije Vlaha od hrvatskoga plemstva bio je potican i od dvora, jer su time vladar i nadvojvoda gradili oslonac svojoj izravnoj vlasti u Hrvatskoj. Dok je otpor tomu u Slavoniji bio dosta slab, kneževski su rodovi Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj južno od Save imali nekog uspjeha u pokoravanju Vlaha. Na protest Nikole Zrinskog Rudolf II. nije 1607. izdao povlastice Vlasima u Li�u i Gomirju, iako je nadvojvoda Ferdinand na tome inzistirao.

Kada je Ferdinand došao na vlast, a trebaju�i stalno vojsku za dugotrajni rat, privilegirao je vlaške krajišnike da bi im tako osigurao položaj vojnika neovisnih o hrvatskome plemstvu. Ve� 1627. izdao im je povlastice po kojima su imali pravo uživati zemlju na kojoj su se naselili, bez obzira na to tko je bio njezin vlasnik. Kako, uostalom, hrvatsko plemstvo �esto nije imalo pismenih dokaza o vlasništvu, jer se to prije nije uvijek tražilo, mogao je Ferdinand takve posjede eksproprirati i proglasiti ih komorskim vlasništvom. No, najvažnije povlastice, na kojima se kasnije temeljio poseban položaj krajišnika i Vojne krajine, izdao je Ferdinand 1630. Tzv. Vlaški statuti bili su namijenjeni samo vlasima u varaždinskom generalatu, u dijelu krajine izme�u Drave i Save, ali su se njima kasnije služili i svi drugi Vlasi. Cilj je Vlaških statuta bio stavljanje Vlaha pod nadzor dvora, uz ostavljanje prividne autonomije, iako je nekadašnja vlaška samouprava zapravo smanjena. Ni ovoga puta Ferdinand nije htio u�i u pitanje zemljišnih odnosa, kako ne bi previše ozlojedio hrvatsko plemstvo. Taj �e problem biti riješen tek u 18. stolje�u, kada �e sva krajiška zemljišta biti jednostavno oduzeta plemstvu i proglašena carskim lenom. No, i bez te pravne osnove Vojna je krajina u vrijeme Ferdinanda III. oduzeta Hrvatskoj i stavljena pod vlast vladara.

Istodobno je hrvatsko plemstvo vodilo borbu za zaposjedanje zapovjedni�kih položaja na krajini, �ime bi donekle umanjilo posljedice gubitka nadzora nad tim dijelom Hrvatske. Vuk Frankopan je 1626. uspio posti�i da ga se imenuje generalom hrvatske krajine, pa je nakon dugo vremena opet jedan Hrvat dobio visoki zapovjedni položaj. No to, kao ni imenovanje grofova Erdödyja za nasljedne petrinjske kapetane, nije moglo sprije�iti otu�enje Vojne krajine i dodjeljivanje najviših položaja njema�kim i drugim carskim �asnicima.

Nije slu�ajno da se u vrijeme Ferdinandove vladavine staleži sve �eš�e pozivaju na »iura municipalia«, odnosno državno pravo što je u�estalo bivalo ugroženo. Ferdinand II. je bio prvi vladar koji je po�eo ozbiljnije provoditi apsolutisti�ke i centralisti�ke mjere u zemljama koje su ostale �vrsto u njegovim rukama.

Ferdinand III. (1608-1657)

Ferdinanda III. karakterizirale su odlu�nost i miroljubivost. Njegov je utjecaj bio presudan i prilikom sklapanja Praškog mira, a i pri okon�anju Tridesetogodišnjeg rata. Kao glavni cilj svoje vladavine vidio je obnovu ratom pogo�ene zemlje, te je u tu svrhu produžio i mirovni ugovor s Turskom.

Osim ugarsko-hrvatske i �eške krune, kojima je bio okrunjen 1625, odnosno 1627, dobio je 1637, odmah po smrti svog oca, napokon i njema�ku carsku krunu. U želji da osigura nasljedstvo svom sinu Ferdinandu IV. (1633-1654), izborio se na saboru u Regensburgu da ga 1653. knezovi izaberu za njema�kog kralja, ali je mladi� ve� slijede�e godine umro. Tako je nasljedstvo pripalo mla�emu sinu Leopoldu I, kome je isprva bila namijenjena duhovni�ka, a ne politi�ka karijera. Krunidba za �eškog (1655) i izbor za ugarsko-hrvatskog kralja (1656) prošli su bez problema, ali je francuska diplomacija uspijevala sprije�iti Leopoldov izbor za njema�kog cara, pa je to pitanje ostalo otvoreno i nakon smrti Ferdinanda III.

Za Ferdinanda III. nastavio se zaoštravati odnos vladara prema hrvatskim staležima. Nakon sklapanja Westfalskog mira nastojao je dvor Ugarsku i Hrvatsku dovesti u isti položaj u kojemu se našla �eška poslije bitke na Bijeloj Gori. Zbog toga je 1649. uvedena funkcija dvorskog agenta za

hrvatske poslove, kao da je Hrvatska pripadala nasljednim austrijskim zemljama, a 1655. pokušao je kralj ukinuti plemstvu pravo izbora vladara. Niti na Vojnoj se krajini ništa nije promijenilo. Nakon smrti Vuka Frankopana pokušao je Nikola Zrinski dobiti položaj karlova�kog generala, ali mu to nije uspjelo, a i njegova su banska prava stalno krnjena.

Izmoren dugotrajnim boravcima na bojištima i optere�enjima strašnoga rata, Ferdinand se pred kraj života posvetio filozofiji i alkemiji, a najve�a mu je ljubav bila glazba, pa je za sobom ostavio i nekoliko zanimljivih kompozicija.

Habsburzi u vrijeme izgradnje apsolutizma

Leopold I. (1640-1705) i Josip I. (1678-1711) — podjarmljivanje i osloba�anje Hrvatske

Leopoldov izbor za �eškog i ugarsko-hrvatskog kralja protekao je bez problema, ali je u carstvu protiv njegova izbora stvorena oporba pod utjecajem francuske politike. No, ipak je 1658. stekao i carsku krunu, pridobivši za sebe dovoljno knezova izbornika.

Duga Leopoldova vladavina bila je obilježena nizom dugotrajnih ratova, u kojima je Austrija na svojoj strani imala nekoliko izuzetno vještih i sposobnih vojskovo�a, koji su daleko nadmašivali tadašnje loše austrijske politi�are. Velikim dijelom zahvaljuju�i ljudima poput princa Eugena Savojskog, habsburško se carstvo u vrijeme Leopoldove vladavine pretvorilo u europsku velesilu.

Sukobi su zapo�eli 1663, kada je Turska, izazvana razmiricama oko vrhovništva nad Erdeljom, napala Austriju. U tom ratu, u kojemu je na Leopoldovu stranu iznimno stala i Francuska, poslavši jedan odred konjice, ugarsku je vojsku vodio proslavljeni pjesnik i ratnik Nikola Zrinski. U po�etku su Turci imali uspjeha, pa su tako osvojili i razorili Novi Zrin, utvrdu što ju je Zrinski podigao na utoku Mure u Dravu, ali je tada krš�anska vojska odnijela veliku pobjedu kod Mogersdorfa, nakon �ega je Turska pristala na sklapanje mira u Vasva'ru 1664. Kako je u me�uvremenu Francuska ponovno ugrozila carstvo, Leopold je morao što prije okon�ati turski rat i poslati �ete na zapad. Dijelom zbog toga, a dijelom zbog o�ite krivnje svojih diplomata, sklopio je mir u kojem se nimalo nije odražavala trenuta�na vojni�ka prednost Habsburga. Vasva'rski je mir bio zapravo ponižavaju�i, jer je Leopold ponovno morao platiti jednokratni danak Turcima, a o osloba�anju zaposjednutih podru�ja, �emu su se nadali Hrvati i Ugri, nije bilo ni spomena.

Takav ishod rata razo�arao je brojne velikaše i postao glavnim poticajem njihova okupljanja, kojemu je krajnji cilj bio zbacivanje Habsburga s ugarsko-hrvatskog prijestolja i izbor doma�e dinastije, �ije brige ne bi bile podijeljene izme�u turske granice i dalekih bojišta na Rajni i u sjevernoj Italiji. Nezadovoljnici su, doduše, zapo�eli kovati planove ve� u pedesetim godinama, strahuju�i od stalno rastu�eg apsolutizma be�kog dvora, ali se zavjereni�ka djelatnost poja�ala nakon Vasva'rskog mira.

Glavni je pokreta� zavjere bio hrvatski ban Nikola Zrinski, koji je, osim nekoliko najistaknutijih ugarskih velikaša, za svoje planove pridobio i svog brata Petra. Izgleda da su ve� 1663. postojali ozbiljni planovi da se Nikolu izabere za ugarsko-hrvatskog kralja, što je on odbio. Zavjerenicima su se pridružili i protestantski gradovi na sjeveru, dio nižeg plemstva i erdeljsko vojvodstvo. No, 1664. stradao je Nikola u lovu na vepra u Kuršane�kom lugu, blizu svog dvorca u �akovcu. Kasnije se �esto iznosila sumnja da ga zapravo nije ubio vepar, nego da se radilo o ubojstvu naru�enom od be�koga dvora, me�utim, za to nikada nije bilo pravih dokaza. Bilo kako bilo, vodstvo zavjere preuzeli su ugarski velikaši, a u Hrvatskoj je nezadovoljnike poveo Petar Zrinski. Iako nije imao previše povjerenja u svog šurjaka Frana Krstu Frankopana, ipak je napokon i njega upoznao s planovima i predobio za zavjeru. Hrvatski su velikaši bili posebno nezadovoljni �injenicom da nisu mogli dobiti visoke �inove u Vojnoj krajini, napose onaj karlova�kog (hrvatskog) generala.

Svjesni da sami nemaju dovoljno snage za rat protiv Habsburga, zavjerenici su se isprva, još za života Nikole Zrinskoga, obratili za pomo� francuskom kralju Luju XIV, glavnom neprijatelju Be�a. Kada je Petar, po Nikolinoj smrti, vidio da ih je ovaj iznevjerio, potražio je potporu i u Turaka, �ak spreman priznati njihovu vrhovnu vlast u zamjenu za kraljevsku �ast i odre�enu autonomiju Hrvatske unutar Turskoga Carstva. Usuprot o�ekivanjima zavjerenika, oba su austrijska protivnika dojavila o njihovim namjerama u Be�, te se za urotu znalo prije no što je bilo vremena pokrenuti otvoreni ustanak.

Vidjevši da im plan nije uspio, Zrinski i Frankopan su od kralja zatražili oprost. Nakon što su dobili Leopoldovo pismo kojim im je jam�io sigurnost ako do�u u Be�, krenuli su na put u nadi da �e uspjeti nekako izgladiti sukob s vladarom. Leopold je bio sklon pomirbi, ali su njegovi ministri zastupali mišljenje da dvojicu hrvatskih velikaša treba najoštrije kazniti. Za to su imali više razloga. Prvo, Zrinski i Frankopan mogli su doista ozbiljno ugroziti carsku vlast, ako bi im pošlo za rukom pokrenuti ve�i broj vojnika na krajini, za što je uvijek postojala mogu�nost. Drugo, be�ki je dvor provodio ve� dulje vrijeme politiku koja je težila što ve�oj centralizaciji, a njezinom su ostvarenju stajali na putu svi mo�ni i utjecajni velikaši, pogotovo oni koji su raspolagali vlastitom vojskom i imali jaki gospodarski temelj. Tre�e, veleposjedi Zrinski, a u manjoj mjeri i Frankopana, bili su stalna smetnja razvijanju trgovine austrijskih zemalja. Ve� �itavo stolje�e kršili su trgovci izvozne propise be�ke dvorske komore i izvozili robu iz Hrvatske i dijelom iz Ugarske preko Zrinskih posjeda što su se prostirali od južne Ugarske do Hrvatskog primorja, zaobilaze�i tako propisane izvozne putove preko habsburških luka Trsta i Rijeke. Problem se o�ito mogao riješiti samo zapljenom posjeda hrvatskih velikaša, �ime bi, osim toga, dvorska komora dobila u svoje ruke znatne prihode i iz drugih izvora, a ne samo trgovine.

Još dok su Zrinski i Frankopan bili na putu, carski su generali zaposjeli njihova imanja i, bez vladareva pristanka, stali ih plja�kati. Pošto su konfiscirani posjedi trebali pripasti Leopoldu kao ugarsko-hrvatskom kralju, njemu nije bilo u interesu da ih za svoj ra�un oplja�kaju njegovi �asnici, ali iz udaljenog Be�a nije mogao ništa poduzeti, dok nije za sve bilo prekasno. Karlova�ki je general Herberstein osim toga zaigrao na �esto korištenu kartu habsburške politike prema Hrvatskoj: ponudio je staležima da se otcijepe od Ugarske i pridruže izravno austrijskim nasljednim zemljama, ali je prijedlog bio odbijen. Kralj, me�utim, dugo vremena nije htio imenovati bana, pa je Nikola Erdödy, nakon što je šest godina obnašao �ast banskog namjesnika, tek 1680. instaliran za bana.

Sudbina Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana dobro je poznata. Po dolasku u Be� bili su uhi�eni i sprovedeni u zatvor u Be�kom Novom Mjestu. Leopold je napokon pristao na zahtjev svojih ministara, te su obojica smaknuti 1671. Imanja Petra Zrinskog, kojemu je pripadala polovica svih zrinskih posjeda, bila su konfiscirana, jednako kao i imanja njegova šurjaka. Drugu je polovicu imutka Zrinskih smio zadržati Nikolin sin Adam, koji nije sudjelovao u zavjeri. Konfiscirana imanja predana su na upravu grada�koj dvorskoj komori, ali su i dalje smatrana dijelom hrvatskog kraljevstva, pa je njihov upravitelj morao dolaziti na sjednice Sabora i obvezatno prisustvovati instalacijama novoga bana, kojemu je morao predati �estitku grada�ke komore.

Otkrivanje i slamanje zavjere hrvatskih i ugarskih velikaša bilo je važnim korakom u ostvarivanju centralizacije habsburških zemalja, ali i apsolutisti�ke politike stvarane po uzoru na francuski apsolutizam Luja XIV. Hrvatska je pak za dugo vremena izgubila mogu�nost aktivnijeg odlu�ivanja o vlastitoj sudbini, jer je njome upravljalo plemstvo uglavnom sklono be�kom dvoru, dok ostali dijelovi hrvatskog društva, poput primjerice gra�anstva, nisu imali snage za vo�enje ozbiljnije politike.

Leopoldov je položaj u to doba oja�ao i preuzimanjem zemalja tirolske grane Habsburga, koja je izumrla 1665.

Nakon okon�anja turskog rata, caru je najve�u brigu zadavala Francuska. Agresivna politika Luja XIV. izazvala je Leopolda da u�e u rat zajedno s Brandenburgom, Holandijom, Engleskom i Španjolskom. Usprkos vojnim uspjesima, rat je okon�an 1679. mirom u Nimwegenu, kojim je nenadmašna francuska diplomacija postigla veliki uspjeh, jer su Luju XIV. bila otvorena vrata osvajanju carskog teritorija bez rata, samo politi�kim sredstvima. Rat koalicije protiv Francuza obnovljen je krajem stolje�a, a završio je nešto povoljnijim mirom u Rijkswijku 1697, kada je Leopoldu uspjelo dobiti neke teritorije u pograni�nom kraju prema Francuskoj.

Najve�i Leopoldov uspjeh bio je svakako veliki rat protiv Turaka, što je zapo�eo turskom opsadom Be�a 1683. U svom posljednjem naponu snage, Tursko je Carstvo uputilo veliku vojsku prema habsburškoj prijestolnici. Uzaludni su bili svi pokušaji zaustavljanja te vojske, pa su se carski generali morali zadovoljiti opskrbljivanjem Be�a za veliku opsadu, dok su u me�uvremenu nastojali prikupiti dovoljno vojske za protunapad. Sam Leopold je nekoliko dana prije po�etka opsade napustio grad i sklonio se s obitelji u Linz. Borba oko grada bila je žestoka: dva mjeseca izmjenjivale su se topovske kanonade i juriši na suvremeno i dobro izgra�ene be�ke zidine. Bitka je odlu�ena 12. rujna, nakon što se s brda Kahlenberga na Turke sru�ila združena vojska Karla V. Lotrinškog i poljskog kralja Jana Sobieskog. Turci su doživjeli katastrofalni poraz kojim je ozna�en po�etak kraja njihove vladavine u Ugarskoj i velikom dijelu Hrvatske.

Me�u 2000 poginulih osloboditelja Be�a ostalo je ležati i tijelo Jurja Križani�a, hrvatskog filozofa, jezikoslovca i politi�ara, �iji je život protekao u nastojanju za zbližavanjem slavenskih naroda i crkvenim ujedinjenjem, zbog �ega je niz godina proveo u sibirskom progonstvu. Kada se iz njega napokon spasio, star i iznemogao, pridružio se vojsci poljskog kralja, kako bi sudjelovao u velikom trijumfu protiv Turaka.

Osim njega u bici kod Be�a istaknuo se još jedan Hrvat. Bio je to Fran Gunduli�, sin slavnog pjesnika Ivana, koji se s �inom pukovnika borio na �elu svojih konjanika u carskoj službi.

Nakon pobjede kod Be�a slijedio je niz vojnih uspjeha, kojima su Turci postupno potiskivani sve dalje prema istoku. Malo po malo osloba�ali su se veliki dijelovi Ugarske, ali i Slavonije i središnje Hrvatske.

Ve� godinu dana nakon bitke kod Be�a pomislili su Dubrov�ani na mogu�nost povratka pod suverenitet ugarsko-hrvatskoga kralja. Njihov je poslanik s Leopoldom sklopio ugovor kojime se Republika ponovo vra�a pod okrilje svojih zakonitih vladara, od kojih je bila otrgnuta turskom silom, te obnavlja pla�anje danka. Taj su danak Dubrov�ani pla�ali sve do 1699, kada je postalo jasno da od potiskivanja Turaka iz dubrova�ke blizine ne�e biti ništa, te su otada u svojim politi�kim istupima isticali dvostruku zaštitu svoje države — i od Habsburga, i od Turaka.

U svjetlu vojnih uspjeha kojima je turska vlast u Ugarskoj prestala nakon stolje�a i pol, ali i uz nazo�nost carskih �eta, Ugarski je sabor 1687. priznao Habsburzima nasljedno pravo na ugarsku krunu u muškoj lozi, ujedno se odrekavši prava na oružani otpor vladaru, prava što je bilo zajam�eno još Zlatnom bulom Andrije II. Arpadovi�a iz 1222, a na koje su se pozivali i velikaški urotnici 1670. Sada više ništa nije stajalo na putu izgradnji habsburškog apsolutizma. Na carskoj su strani tom prilikom bili naro�ito neki hrvatski plemi�i, pa je Leopold zbog toga Petru i Nikoli Keglevi�u, kao i Franji i Sigismundu Rattkayu podijelio grofovsku �ast, a Stjepana Jela�i�a,

Baltazara Pata�i�a, Jakova Ilijaši�a i Pavla Rittera Vitezovi�a proglasio vitezovima sa zlatnom ostrugom. Za ugarsko-hrvatskoga kralja okrunjen je Leopoldov sin Josip I.

Carski vojskovo�e nastavili su svoj slavni pohod u dubinu Turskog Carstva. 1688. osvojili su Erdelj i Beograd, potom prodrli sve do Prištine, ali su se morali povu�i, jer je Francuska napala zapadne habsburške zemlje kako bi sprije�ila potpuni turski poraz. Tada je pred Turcima pobjeglo i više desetaka tisu�a Srba pod pe�kim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevi�em, naselivši se u južnu Ugarsku i Srijem. Iako se carska vojska povukla preko Save, 1691. odnijela je još jednu veliku pobjedu kod Slankamena. U toj je bici poginuo posljednji odvjetak loze roda Zrinskih, Nikolin sin Adam. Kako je bio pogoden metkom u le�a, sumnjalo se da je bio ubijen po nalogu dvora, kojemu je bilo u interesu da se riješi bilo kakve opasnosti koja je mogla do�i od obnove ugleda i mo�i Zrinskih. Nakon Adamove smrti i druga je polovica obiteljskih posjeda pripala komori. U ratu za oslobo�enje od Turaka iskazali su se mnogi Hrvati. Odlu�nu ulogu u osloba�anju Like 1689. imao je pop Marko Mesi�. Nakon oslobo�enja bio je u neku ruku neformalni upravitelj Like, a Leopold I. mu je 1693. izdao povelju kojom je pohvalio negove zasluge i potvrdio mu imanje u Mušaluku, što je bila nagrada za ratne uspjehe. U Slavoniji se pak istakao fra Luka Ibrišimovi�, koji je osobno otišao do Leopolda u Be�, kako bi ga potaknuo da, osim u Ugarskoj, pokrene vojnu i u Slavoniji. Nakon uspješne misije vratio se u Slavoniju i sam uzeo oružje u ruke. Godine 1684. zapo�elo je osloba�anje Slavonije pod vodstvom irskog generala Jacoba Lesliea osvajanjem Virovitice. Leslieju se idu�e godine pridružio ban Nikola Erdödy, koji je do tada ratovao prema Vrbasu.

Hrvati su, osim toga, sudjelovali i u carskoj vojsci na bojištima izvan Hrvatske, pa su tako oslobodili Siget, Kaposva'r i Pe�uh.

Nakon bitke kod Slankamena došlo je do malog zatišja, sve dok zapovjedništvo nad carskom vojskom nije preuzeo princ Eugen Savojski, koji se odmah proslavio pobjedom kod Sente 1697. Iste je godine kao nagradu za vjernu službu princ Eugen dobio veliki posjed Belje u Baranjskoj županiji (kako je umro bez nasljednika, posjed je pripao komori, pa su ga do 1918. uživali razni pripadnici dinastije Habsburga, posljednji me�u njima nadvojvoda Friedrich).

Austrija, ra�unaju�i na mogu�i rat oko španjolskog nasljedstva, nije željela nastaviti ratovanje na istoku, pa je 1699. sklopljen u Srijemskim Karlovcima mir kojim je okon�ano šesnaestogodišnje ratovanje. Hrvatske su se granice u Slavoniji pomakle daleko na istok, oslobo�eni su Lika, Krbava i dijelovi Hrvatske do Une (osim Biha�ke krajine), a mleta�ka je vlast zamijenila tursku u �itavoj današnjoj južnoj Hrvatskoj. Nakon stolje�a stalnih teritorijalnih gubitaka, Hrvatska se, zahvaljuju�i carskom habsburškom oružju i hrabrosti vlastitih ljudi, ponovo znatno proširila. Lika i Krbava su, me�utim, pripojeni Vojnoj Krajini, umjesto da su, kako je to Sabor o�ekivao, došli pod njegovu vlast. Samo je po sebi razumljivo da u vrijeme intenzivnih ratovanja dvor nije mogao propustiti priliku da pove�a važan krajiški izvor vojnika. General Herberstein podnio je Leopoldu odmah po oslobo�enju Like prijedlog da zate�eni muslimani mogu ostati na svojoj zemlji ako se pokrste, što je car i odobrio, a general je zajedno s Markom Mesi�em odmah poradio i na naseljavanju novog katoli�kog i pravoslavnog stanovništva. No, iako je Leopold 1704. stavio pokrštene muslimane u Peruši�u pod svoju posebnu zaštitu, ipak su ve�inu njih protjerali i poubijali novopridošli Vlasi i Bunjevci, žele�i se dokopati njihove dobre zemlje.

Što se ti�e Slavonije, Leopold je odmah po oslobodenju priznao njezino pripajanje Hrvatskoj, ustrojivši županije viroviti�ku, požešku, vukovsku (vukovarsku) i srijemsku, ali su vlast zapravo i dalje imali vojni zapovjednici i komorski �inovnici. Leopoldovu se odluku može promatrati kao pokušaj ja�anja Hrvata u odnosu na Ma�are, jer u predtursko vrijeme isto�ne slavonske županije nisu bile podložne slavonskom, nego ugarskom saboru, te su Ugri mogli o�ekivati da �e se takovo stanje obnoviti. Hrvatska se tako, zahvaljuju�i Leopoldovoj politici, protegnula na gotovo �itav Srijem, osim mitrovi�kog i zemunskog dijela, koji su ostali pod Turcima.

U novoosvojenim krajevima izme�u Kupe i Une došlo je ubrzo do sukoba izme�u doseljenih pravoslavnih Vlaha i krajiških zapovjednika s jedne, a bana s druge strane. Vlasi se nisu htjeli

podvr�i banskoj jurisdikciji, u �emu su ih pomagale vojne vlasti iz Karlovca i Petrinje, ra�unaju�i da �e �itavu Bansku krajinu pripojiti Karlova�kome generalatu. Odluku je u dugogodišnjem sukobu napokon 1703. donio car, vrativši Baniju pod jurisdikciju i duhovnu vlast Hrvatske i pod vojno zapovjedništvo bana. Vlasništvo nad �itavom zemljom pripalo je, me�utim, Dvorskoj komori. Leopold je ukinuo i Petrinjsku kapetaniju, iako su se protiv toga vlasi ponovo pobunili, zaprijetivši da �e zatrti sve one koji se pokore banu, ali je odluka o ukidanju provedena tek 1753. Na zahtjev Sabora ukinuo je Leopold i Varaždinsku krajinu, koja je ionako izgubila svoju grani�arsku funkciju pomicanjem turske granice daleko na istok. No, zbog stalnih potreba za vojskom tijekom nadolaze�eg rata s Francuskom, odluka o ukidanju ovog dijela Krajine nije bila odmah provedena. Što se ti�e Banske krajine ili Banije, odlu�io je car 1703. predati zapovjedništvo nad njom doista hrvatskom banu, tada Adamu Batthya'nyju.

Nove prilike u Hrvatskoj, izvjesni optimizam probu�en nakon dvostoljetnih borbi za o�uvanje egzistencije ostataka kraljevstva, najbolje se vide u djelu Pavla Rittera Vitezovi�a. Neumorni borac za dobrobit Hrvatske i svoga Senja, Vitezovi� je bio u �estim vezama s Leopoldom. Ve� za svog prvog boravka u Be�u napisao mu je pohvalnu pjesmu, a 1700. pozvao ga je car da izradi elaborat o hrvatskim granicama. Leopold ga je zbog toga nagradio imanjem Š�itarjevo. Potaknut radom na pitanju granica, objavio je Vitezovi� 1700. u Zagrebu na latinskom jeziku Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska). Djelo je posve�eno Leopoldu i njegovu sinu Josipu, »kraljevima �itave Hrvatske«, kako isti�e pisac, a cilj mu je bio dokazati da Hrvatska zapravo treba obuhva�ati sve zemlje nekadašnjeg rimskog Ilirika, dakle od slovenskih zemalja na zapadu do Trakije i Bugarske na istoku. Takva bi Hrvatska po povijesnom i nasljednom pravu pripadala Habsburzima, te otuda i spomenuti njihov naslov.

Sli�an poduzetni�ki optimizam vladao je i na dvoru. Sam Leopold zalagao se za planove koji su predvi�ali širenje austrijske sile i na moru, za što se pokazalo da su najpogodnije bile luke Bakarskog zaljeva, zaplijenjene Petru Zrinskom. Središnje austrijske vlasti razmišljale su o trgovinskoj osovini koja bi povezivala tržišta ne samo �eških zemalja, nego i Poljske i Rusije, preko Hrvatske s europskim jugoistokom. Zanimljivo je bilo i spajanje s austrijskim nizozemskim posjedima, odnosno Holandijom. Svi ti planovi propali su zbog otpora Venecije, koja je pridržavala pravo isklju�ivog gospodarenja Jadranom, iako u to vrijeme nije bila ni sjena pomorske velesile iz minulih stolje�a. Austrija si, pak, nije mogla zbog stalnih sukoba dopustiti još i rat s Mleta�kom Republikom, pa su zamisli o pomorskom usmjerenju Austrije bili privremeno napušteni.

Na ovome mjestu valja spomenuti još dva važna doga�aja iz vremena Leopoldove vladavine, što su se zbila tridesetak godina ranije. Naime, 23. rujna 1669. car je u svom dvorcu u Ebersdorfu potpisao povlasticu studiju na isusova�kom kolegiju u Zagrebu, daruju�i mu prava kakva su imala sveu�ilišta u zemljama pod njegovom vlaš�u. Na taj je na�in, a na poticaj samih isusovaca, utemeljio Zagreba�ko sveu�ilište i dao znatan poticaj razvoju humanisti�kih znanosti u Hrvatskoj. Njegove je povlastice 3. studenog 1671. potvrdio Sabor pod predsjedanjem banskog namjesnika biskupa Martina Borkovi�a. Iz opširne Leopoldove diplome navodimo samo jedan mali ulomak:

»Napokon, kao što smo i sami — uvelike o�ekuju�i silno dobro koje �e u svoje vrijeme kao iz roga obilja pote�i iz ove nove akademije — uvijek spremni tu akademiju zajedno s kolegijem, imanjem i prihodima, nadalje sa svim njezinim službenicima, pomo�nicima i �lanovima zašti�ivati posebnom pomo�i i okriljem te u danim prilikama promicati i unapre�ivati njezine probitke, tako isto svojim nasljednicima i baštinicima, zatim staležima, redovima i gra�anima spomenutih svojih kraljevina Hrvatske i Slavonije, koji su bilo na crkvenim ili svjetovnim uglednim položajima, mjestima i stupnjevima, kao i ostalim svojim vjernim podanicima, iz ljubavi i iz takvog osje�anja svog kraljevskog srca živo preporu�ujemo da tu akademiju sa svim njezinim spomenutim klauzulama brane i unapre�uju i da je, kad bude potrebno, urese još brojnijim uslugama, milostima i povlasticama.«

Sli�no je 1674. svojim reskriptom Leopold uzdigao i studij filozofije i teologije na pavlinskome u�ilištu u Lepoglavi na visokoškolsku razinu, utemeljuju�i time i drugo hrvatsko sveu�ilište. Iako

osobno nije pridonio utemeljenju studija, caru se mora odati priznanje za razumijevanje, što ga je pokazao prema poticanju visokoškolske nastave u Hrvatskoj.

Leopoldova je sudbina, izgleda, bila da iz jednog rata upada u drugi, iako sam nije bio po prirodi ratoboran. Nova se ratna opasnost nadvila nad carstvo u vezi s nasljedstvom španjolskoga prijestolja. Posljednji Habsburg na španjolskom prijestolju, Karlo II. (1661-1700), nije imao muškog nasljednika, te se ve� tri godine prije njegove smrti postavilo pitanje, tko �e naslijediti njegovu krunu. Za španjolsku su se baštinu natjecale Francuska i Austrija. Problem se nije mogao riješiti diplomatskim putom, pa je nakon Karlove smrti zapo�eo dugotrajni rat (1701-1714) u kojem su sudjelovale još ve�e vojske nego što su bile one za Tridesetogodišnjeg rata. Borbe su se vodile u Italiji, na Rajni, u Nizozemskoj i Španjolskoj, �ak i u francuskim i španjolskim kolonijama. S jedne se strane našla Austrija u šarolikoj koaliciji koju su �inile Engleska, Nizozemska, Brandenburg i Hanover, a s druge su strane bile Francuska i Bavarska. Njima su pomagali i vje�no nezadovoljni Ma�ari koji su se pobunili pod vodstvom velikaša Ferenca II. Rakoczyja, sina Jelene, k�eri Petra Zrinskog. Austrijske su vojske izvojevale znatne pobjede pod vodstvom Eugena Savojskog u sjevernoj Italiji, a združena englesko-austrijska vojska pobijedila je 1704. Francuze i Bavarce kod Höchstädta i Blindheima (Blenheima, kako ga zovu Englezi). Istodobno su se Hrvati uklju�ili u rat protiv Rakoczija, mada se ovaj u proglasima na Hrvate pozivao na svoje hrvatsko podrijetlo. Ban Ivan Pálfy prešao je 1704. Dravu i kod Murskog Središ�a potukao Rakoczijeve �ete, a Marko Mesi� na �elu li�kih konjanika odnese pobjedu kod Kaniže. Na saboru u Onodu 1707. Ugri su lišili Habsburge krune sv. Stjepana, ali su uspjesima carske vojske natjerani da odluku promijene. Pregovore o miru poveo je nakon smrti Josipa I. hrvatski ban i carski general Ivan Pálffy, a ugovor sklopljen 1711. u Szatma'ru potpisala je carica Eleonora, udovica Leopoldova i majka njegovih sinova Josipa i Karla (njezin je ispovjednik, pod �ijim se utjecajem zasigurno nalazila, bio Stjepan Dinari�, isusovac i profesor teologije i filozofije na sveu�lištima u Be�u i Grazu). Tim je ugovorom okon�ano dugotrajno razdoblje vjerskih ratova, a Habsburzi su se kona�no u�vrstili u �itavoj Ugarskoj s Erdeljom.

Rat za španjolsku baštinu oživio je Leopoldove planove o izgradnji flote na Jadranu i otvaranju Austrije prema moru. Car je izdao 1703. nalog engleskom bojniku Edmundu Halleyu da pregleda jadranske luke i izabere one koje bi bile najbolje za uporišta ratne flote. Halley je dao prednost Bakru, Bakarcu i Kraljevici, a u svojem je elaboratu predvidio i mogu�nost opskrbe flote i mornari�kih uporišta hrvatskim i ugarskim proizvodima, zbog �ega je predlagao izgradnju cesta i infrastrukture. I ovoga puta od planova nije bilo ništa, iako je Leopold ve� izdao Halleyu odobrenje za izgradnju luke u Bakru, jer su Englezi potisnuli Francuze iz Sredozemlja, pa im uporišta u Jadranu nisu bila potrebna.

No, unato� po�etnim španjolskim uspjesima nadvojvode Karla, austrijskog kandidata za prijestolje, �ije je uporište bila Barcelona s Katalonijom, francuski je kandidat Filip V. Bourbon napokon pobijedio u ratu za habsburšku španjolsku baštinu.

Njegov je uspjeh bio djelomi�no posljedica zle sudbine koja je snašla Habsburge. Leopold I. umro je 1705, ostavivši za sobom dva sina: Josipa I. i Karla, kojemu je bila namijenjena španjolska kruna i kojega su habsburški saveznici smatrali legitimnim španjolskim kraljem. Josip I. je po o�evoj smrti dobio �ešku i carsku krunu. No, kako je ubrzo umro, njegovim je nasljednikom postao brat Karlo, okrunjen kao Karlo VI. Njegovi saveznici sada su se uplašili ponovno obnovljenog carstva Karla V. »u kojemu sunce nikada ne zalazi«, pa su ga prestali podržavati u njegovim nastojanjima da se dokopa španjolskog kraljevstva. Nemaju�i snage da sam pobijedi Louisa XIV, morao je pristati na završetak dugotrajnog rata sklapanjem mira u Rastattu. Mirovnim su ugovorom Habsburzi, izmedu ostaloga, dobili španjolske posjede u Belgiji i sjevernoj Italiji, kao i Sardiniju. Uz to, tridesetak je godina ratovanja protiv Turaka i Louisa XIV. potvrdilo da je Austrija prerasla u jednu od vode�ih europskih vojnih sila. Svojim su �etama, pogotovo onima s Vojne krajine, u izgradnji te sile sudjelovali i Hrvati.

Josip I. bio je darovit, slobodouman i odlu�an vladar, ali je živio prekratko, a da bi postigao svoje ciljeve, od kojih je glavni bio ja�anje carske vlasti. Za razliku od svog španjolskoj kulturi

naklonjenog brata Karla, Josip se osje�ao pravim Nijemcem, što je bila dijelom i posljedica stalnih sukoba s Francuzima. Iako je, naravno, bio katolik, nije se ustru�avao voditi kompromisnu politiku prema protestantima, jer su ga u odlu�ivanju vodili ponajprije pragmati�ni motivi. Takvom je mudrom politikom izbjegao novi rat sa Šve�anima i njihovim borbenim kraljem Karlom XII. Nastavio je i politiku svog oca prema jadranskim lukama, osim što je po�eo razmišljati o poticanju bržeg razvoja Trsta, no ni u tome nije stigao posti�i ništa znatnijega.

Karlo VI. (1685-1740) — borba za opstanak dinastije

Saznavši za iznenadnu smrt svojega brata, Karlo je napustio Španjolsku i došao u Be�. Odmah po preuzimanju vlasti bio je izabran za cara, a po pravu nasljedstva stekao je �ešku i ugarsko-hrvatsku krunu.

Karlo je bio flegmatik, duhovit i vrlo metodi�an, pridržavaju�i se svakoga dana istog rasporeda. Volio je služiti se u razgovorima be�kim dijalektom, iako su službeni jezici na dvoru i dalje bili španjolski i latinski. Rado je posje�ivao kazalište i slušao glazbu, a jednom je prilikom u �ast svoje lijepe supruge i sam dirigirao operom u dvorskom kazalištu.

U trenutku dolaska u Be� Karlo je bio jedini muški odvjetak Habsburga, pa se samo po sebi nametnulo pitanje nasljedstva habsburške baštine u slu�aju da ne bi imao sinova.

Tako se Hrvatskom saboru pružila prilika da se, kao i 1527, ponovno izravno uklju�i u dinasti�ku politiku vladarske ku�e i nastupi kao samostalno politi�ko tijelo, neovisno od Ugarske. U odsutnosti bana Pálffyja, koji je ratovao protiv Rákóczyjeve vojske, sazvao je zagreba�ki biskup Emerik Esterhazy sabor u svom biskupskom dvoru. Iako je glavni razlog sazivanja sabora bio izbor poslanika u ugarski sabor, staleži su raspravljali i o pitanju nasljedstva, te su tre�eg dana zasijedanja donijeli znameniti 7. �lanak, kojim su pristali na nasljedstvo Habsburga i u ženskoj lozi. Jedini je uvjet bio da �e priznati samo onu vladaricu, koja �e ujedno vladati i u Austriji. Time je sabor naglasio da zapravo više drži do veze Hrvatske s Austrijom, nego do one s Ugarskom.

Tekst znamenitog �lanka glasi:

»U brizi i želji, da osiguraju svoju domovinu, staleži i redovi, uzevši na um tolike i tako velike minule pogibli njezine i opasne prevrate, koji nastaju po kakvu slu�aju u vrijeme me�uvlaš�a, a osim toga, da ovim djelom svojim zasluže ve�u sklonost i blagost vladanja prejasne ku�e austrijske, žele, ako nestane muške loze — dobrota Božja dala, da ona u sve vijeke traje i cvate — podvr�i se kraljevskomu pravu ženskoga roda, koje �e on nad njima zadržati i vršiti po vlasti i pravu kralja i kraljevine; i žele, da se, dakako, povjere onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene krvi austrijske, koja �e imati ne samo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat �e u netom spomenutoj Austriji: zato iskreno i jednodušno odlu�uju, izjavljuju i zaklju�uju, da treba gospodu poslanike poslati njegovu posve�enomu carskom i kraljevskom veli�anstvu, pa �e ih u tome poglavito uputiti, štoviše, odmah ih upu�uju, da ovu odluku, što su je spomenuta gospoda staleži i redovi stvorili i o�itovali sami od sebe i svojom slobodnom voljom, pa k tomu povjerenje, iznesu i podnesu posve�enom carskom i kraljevskom veli�anstvu u ime gospode staleža i redova i opet da ne propuste moliti i ishoditi u posve�enoga carskog i kraljevskog veli�anstva i njegovih prejasnih nasljednika milost i potvrdu, da �e dobrostivo vršiti javne saborske odluke Kraljevine Ugarske i pridruženih joj strana, navedene prema odredbama, obe�anjima i jamstvu vladara austrijskih i kraljeva ugarskih uzvišene uspomene, pa tako da �e držati i privatne potvrde, spomenutoj gospodi staležima i redovima izdane; pa neka se pismeno ujam�i, da �e se držati i �uvati sve to pa i ono, što im se bude �inilo, da treba moliti za dobro, korist i sigurnost.«

Hrvati su ovom odlukom preduhitrili ne samo Ugre i sve druge habsburške podanike, nego i samoga cara. Naime, niti Karlo nije do tada donio službenu odluku o nasljedstvu u ženskoj lozi, nadaju�i se valjda još uvijek muškom potomstvu.

Hrvatsko izaslanstvo, koje je nosilo caru tekst zaklju�ka na potvrdu, �inili su biskup Esterházy, grof Ivan Draškovi� i protonotar Juraj Plemi� Oto�ki. Poslanici su osim toga nosili sa sobom i spomenicu sabora upu�enu na vladara, a njezin je sadržaj tako�er govorio o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj:

»Kod primanja naše koristi ne�e nas zastrašiti to što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nismo podanici. Nekada smo imali svoje ro�ene, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, ve� se sami od svoje volje pokorismo, ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja tako�er priznajemo, dok bude gospodar Austrije, a ako se dogodi da to ne može biti, ne�emo slušati zamamljivi glas slobodna izbora, ni poruku da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi; promotrimo naše prilike, pro�imo se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim, pa dok smo predzi�e austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelomu preslavnomu koljenu njihovu bez razlike spola uvijek drage volje kao vjerni narod i kraljevstvo vjerno.«

Karlo ih je primio u Be�u i istu ve�er sazvao tajnu konferenciju svojih savjetnika, koja je odlu�ila da zaklju�ak Hrvatskoga sabora valja prihvatiti, te ga iskoristiti za pritisak na Ugre da i oni postupe na isti na�in. Izra�en je i koncept dekreta kojim Karlo u vlastito ime i ime svojih nasljednika jam�i Hrvatskoj poštivanje svih njezinih privilegija, ali do njegova potpisivanja nije nikada došlo, jer se Karlo nije htio zamjeriti Ugrima. Kako bi ipak barem djelomi�no udovoljio Hrvatima, izdao im je sljede�eg mjeseca diplomu u kojoj se zahvaljuje za njihovu vjernost dinastiji i obe�ava �uvati njihove povlastice i prava.

Hrvatska je inicijativa potaknula Karla da godinu dana kasnije donese zakon poznat pod imenom Pragmati�ka sankcija. Zakon je odre�ivao pravo Karlovih k�eri na nasljedstvo, a predvi�ao je da su habsburške zemlje nedjeljive, što �e tek znatno kasnije utjecati na stvaranje ideje jedinstva u ina�e heterogenoj monarhiji. Do prihva�anja Pragmati�ke sankcije od ostalih Karlovih podanika do�i �e tek za nekoliko godina.

Godine 1716. zapo�eo je prvi od dva turska rata što �e ih voditi car Karlo. Venecija, napadnuta u Gr�koj i Dalmaciji od Turaka koji su htjeli osvetiti poraz u prošlome ratu, stupila je u savez s Austrijom, pa je carska vojska zapo�ela s vojnim operacijama u Srijemu pod zapovjedništvom Eugena Savojskog i na Banskoj krajini pod vodstvom Ivana Draškovi�a. Princ Eugen odnio je prvo sjajnu pobjedu kod Petrovaradina, a potom i kod Beograda, gdje se istaknuo i osobnim junaštvom. Nakon Draškovi�evih uspjeha u porje�ju Sane i Vrbasa, te mleta�kih u Dalmaciji, Turci su bili prisiljeni zatražiti mir, koji je bio sklopljen u Požarevcu 1718. Za Austriju, Požareva�ki je mir bio jedan od najve�ih uspjeha: pod vlasti Habsburga našli su se sjeverna Bosna, Srbija, ostatak Srijema, Banat s Temišvarom i Vlaška do Alute. Dvije godine kasnije, zahvaljuju�i uspješnim pregovorima sa Španjolskom, Austrija je u zamjenu za Sardiniju dobila Siciliju, pa je tada njezin opseg bio najve�i u povijesti: od Belgije na Atlantiku do Alute u Vlaškoj, te od Šleske do Sicilije.

Nakon velike pobjede glavnu je brigu Karlu �inilo prihva�anje Pragmati�ke sankcije, kako podanika, tako i drugih država. Tijekom 1720-1721. sve su nasljedne zemlje prihvatile zakon, a

1722. u�inila je to i Ugarska, s time da je car potvrdio zaklju�ak njezina sabora u kojemu se isti�e kako nedjeljivost Ugarske od Austrije, tako i nedjeljivost Hrvatske od Ugarske.

Mirna razdoblja svoje vladavine koristio je Karlo za unapre�enje austrijskog gospodarstva u tada vladaju�em merkantilisti�kom duhu. Osnovao je 1719. Orijentalnu kompaniju za trgovinu sa Španjolskom, Portugalom, njihovim kolonijama i Turskom, a iste je godine proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama, kako bi privukao što ve�i broj zainteresiranih trgovaca. Orijentalna kompanija nije, me�utim, imala sre�e: vezala je svoje poslove uz jedno lutrijsko poduze�e, pa je zajedno s njime otišla u ste�aj. Karlo je bio posljednji vladar koji je putovao zemljom kako bi primao poklonstva svojih podanika. S tim je ciljem 1728. posjetio Rijeku, grad u kojemu je vidio važne gospodarske potencijale. U svrhu njezina što boljeg razvoja zapo�eo je 1727. s gradnjom tzv. Karlove ceste, ili Karoline, koja �e biti dovršena tek u vrijeme Marije Terezije.

Karlo je 1734. bio uvu�en u rat za poljsku baštinu. Nakon smrti kralja Augusta, javila su se dva kandidata, od kojega su jednog podržavale Austrija, Pruska i Rusija, a drugoga Francuska i Španjolska. Zbog rastu�ih potreba za vojskom, odlu�ilo je be�ko Ratno vije�e ustrojiti Vojnu krajinu kao zasebnu zemlju, usprkos stalnim protivljenjima Hrvatskog sabora. Novo su ure�enje proveli u Hrvatskoj Josip Hildburgshausen, a u Slavoniji Ferdinand Khevenhüller. Stanje je u Slavoniji bilo posebno teško, jer su u novoosvojenim krajevima vlastelini bez ikakve kontrole nametali kmetovima sve teža davanja. Zbog toga je dolazilo do masovne pojave napuštanja selja�ke zemlje i odlazaka u hajduke. Kako bi stanje popravio, izdao je Karlo 1737. zakon o ure�enju odnosa izme�u vlastelina i seljaka (Carolina urbarialis regulatio), ali je njegova dobra namjera ostala mrtvo slovo na papiru, jer upravni organi (slavonska zemaljska vlada na �elu s glavnim upraviteljem u Osijeku) nisu bili u stanju nametnuti provedbu slavonskim vlastelinima.

Kako je u to vrijeme ve� bilo posvuda poznato da �e budu�i muž Marije Terezije, Karlove nasljednice, biti Franjo Stjepan (Franz Stephan) Lotarinški, željela je Francuska pod svaku cijenu sprije�iti ujedinjavanje Austrije s Lotaringijom, pa joj je to bio i glavni motiv u ratu za poljsku baštinu. Sukob je okon�an 1735. time da je Lotaringija pripala Francuskoj, Franjo Stjepan je za odštetu dobio Toscanu, a Austrija je u zamjenu za izgubljenu Siciliju i jug Italije dobila sjevernotalijanska vojvodstva Parmu i Piacenzu. Sada je i Francuska bila spremna prihvatiti Pragmati�ku sankciju, kao što su to prije nje u�inile gotovo sve važnije europske države. Ubrzo �e se, me�utim, pokazati da to nije bilo dovoljno jamstvo Mariji Tereziji da �e mirno i bez otpora naslijediti krune svog oca. Ona se 1736. udala za Franju Stjepana, �ime je utemeljena nova dinastija Habsburg-Lothringen.

Gubitke u Italiji htjeli su neki ratoborni Karlovi savjetnici nadomjestiti na istoku, gdje je Austrija u prošlom ratu postigla tako sjajne uspjehe. Kada je 1737. izbio rat izme�u Turske i Rusije, ušle su carske �ete u sukob na strani svojih ruskih saveznika. Godinu dana prije toga umro je princ Eugen Savojski, što �e se pokazati kobnim za tijek ratovanja. Carski su generali doživljavali male uspjehe i velike neuspjehe, te je sve završilo Beogradskim mirom 1739. Po odredbama ugovora, Austrija je morala napustiti sve svoje posjede u Bosni, Srbiji i Vlaškoj. Još je gori od toga bio gubitak ugleda carske vojske, naro�ito u balkanskih naroda koji su se nadali oslobo�enju od turske vlasti. Kako su istodobno Rusi postigli znatne uspjehe, o�i su se krš�ana jugoisto�ne Europe okrenule prema ruskom caru. Posljedice tog obrata osje�aju se još i danas.

Doba prosvije�enog apsolutizma

Marija Terezija (1717-1780) i Josip II. (1741-1790)

Odmah po Karlovoj smrti vlast je, prema odredbama Pragmati�ke sankcije, preuzela Marija Terezija, dok je njezin muž Franjo Stjepan samo formalno postavljen za suvladara. Da pitanje nasljedstva habsburške baštine u ženskoj lozi nije bilo riješeno usprkos prihva�anju Pragmati�ke sankcije od ve�ine europskih sila, pokazalo se vrlo brzo: i bavarski i saski vladar izjavili su da, zahvaljuju�i rodbinskim vezama, polažu pravo na habsburške krune. Njihovi zahtjevi ne bi previše uznemirili mladu vladaricu, da na stranu austrijskih protivnika uskoro nije stao jedan mnogo

opasniji protivnik. Gotovo istodobno kad i Marija Terezija, na prijestolje se uspeo i pruski kralj Friedriech II., uskoro poznat kao Friedrich Veliki.

Od štedljivog je oca naslijedio snažnu vojsku i popunjene državne blagajne, upravo ono što Karlo nije ostavio svojoj nasljednici, iako ga je malo prije smrti Eugen Savojski upozoravao da su sto tisu�a vojnika i pune blagajne najbolje jamstvo Pragmati�ne sankcije. Friedrich je od Marije Terezije zatražio da mu prepusti Šlesku, na koju su Prusi otprije polagali ne baš valjano pravo, a kada je kraljica to odbila, pruske su jedinice u prosincu 1740. prešle austrijsku granicu i zapo�ele Prvi šleski rat. Nakon pruske pobjede kod Mollwitza u rat su protiv Austrije ušle sve zemlje koje su vidjele priliku da se dokopaju njezinih posjeda: Bavarska, Saska, Španjolska i Francuska. Britanija i Rusija, austrijski saveznici, bile su upletene u vlastite ratove, pa nisu mogle pomo�i. Situacija je za Mariju Tereziju izgledala prili�no bezizlazno. Protivnici su ušli duboko u njezinu državu, a ve� su bili napravljeni i planovi za njezinu potpunu diobu. Osim toga, izborni su knezovi odlu�ili carsku krunu povjeriti njezinom protivniku, bavarskom knezu Karlu Albertu, koji je tako prekinuo više od tri stolje�a habsburške carske tradicije.

U takvim je teškim prilikama Marija Terezija pokazala svoje veliko osobno umije�e. Još prije obra�anja ugarskom saboru, izdala je u velja�i 1741. pustolovu i slavonskome barunu Franji Trenku povlasticu da po Slavoniji nova�i vojnike za svoj vlastiti odred pandura (troškove održavanja odreda ipak nije snosio on sam, nego �itava Slavonija). Trenk je ubrzo sakupio odred lakih konjanika, sastavljen mahom od vlastitih kmetova i hajduka, odjevenih u crvene odore s nekim elementima turske nošnje, što je neprijatelju trebalo utjerivati posebni strah. Osim toga je u pratnju svojih vojnika uveo i vojnu glazbu, prvu u Europi. S takvom je jedinicom sudjelovao ve� u svibnju na vojnoj paradi pred kraljicom u Požunu, ostavivši na vladaricu takav dojam, da je još dugo bio jednim od njezinih glavnih miljenika. Tijekom Šleskoga rata proslavili su se Trenk i njegovi panduri po mnogim bojištima. No, nije ih posvuda pratio samo glas vještih i neustrašivih konjanika: pred njima se širio i strah od okrutnosti što su ih �inili nad neprijateljem. Ponavljale su se jezive pri�e iz Tridesetogodišnjeg rata. Marija Terezija bila je zbog toga nezadovoljna, ali nije se mogla odre�i službe svojih najboljih konjanika. Pred sam je kraj rata kraljica ipak odlu�ila osloboditi se usluga nezgodnoga miljenika, pa ga je 1747. zatvorila u tvr�avu u Brnu, gdje je Trenk dvije godine kasnije i umro.

Na saboru u Požunu, za vrijeme kojega je bila okrunjena za ugarsko-hrvatsku kraljicu, obratila se Marija Terezija za pomo� ugarskim staležima, onima �ije su povlastice njezini preci tako nesmiljeno gazili, i navela ih, igraju�i na kartu ugrožene i prestrašene žene, da joj pruže vojni�ku pomo�. Tom je prilikom obe�ala da �e uvijek poštivati posebna ugarska prava, a mora se priznati da se tog obe�anja doista uvijek i držala. Ganuti su staleži, pak, me�u kojima i hrvatski predstavnici, obe�ali da �e za kraljicu dati život i krv. Zahvaljuju�i ugarskoj vojsci i neslozi me�u protivnicima, sprije�ena je potpuna katastrofa, a Prvi je šleski rat okon�an 1742. ustupanjem ve�eg dijela Šleske Friedrichu Velikom.

Ispunjenje svojih obe�anja danih na požunskome saboru zapo�ela je kraljica obnovom županijskoga sustava u Slavoniji. Obnovila je 1745. Viroviti�ku, Požešku i Srijemsku županiju,

podredivši ih, osim u poreznim poslovima, izravno banu i saboru, �ime je potvrdila povezanost Slavonije s Hrvatskom.

Malo prije sklapanja mira s Pruskom po�ela je Britanija voditi aktivniju politiku u prilog Austrije. Britanski su diplomati naveli Sardiniju i Sasku da stanu na stranu Marije Terezije. Englesko-holandsko-austrijska »Pragmati�ka vojska« odnijela je pobjedu nad Francuzima, a austrijske su jedinice �ak tri puta protjerale Karla Alberta iz Bavarske. Friedrich je zapo�eo novi pohod prema �eškoj (Drugi šleski rat), ali ga je napad saske vojske natjerao da se uz velike gubitke povu�e. Kada je napokon Karlo Albert iznenada umro, njegov je sin odlu�io sklopiti mir s Marijom Terezijom i obe�ati svoj glas pri izboru njezina muža za cara. Tako je Franjo Stjepan 1745. u Frankfurtu izabran i okrunjen za njema�kog cara. �inilo se da je Pruska pred potpunim porazom, ali je tada Friedrich svojim genijalnim vojni�kim umije�em tešku situaciju okrenuo u svoju korist i prisilio Austriju na sklapanje novog mira, kojim su samo potvr�eni raniji ugovori.

Rat za austrijsku baštinu potrajao je još tri godine. Vodio se s promjenjivim uspjehom na Rajni, u sjevernoj Italiji, �ak i u Škotskoj. Napokon je okon�an 1748. mirom u Aachenu, kojim su priznata sva postignuta osvajanja, osim što je Austrija morala španjolskom princu prepustiti neke talijanske posjede. Gubitak Šleske, privredno najrazvijenije pokrajine s ve�inskim njema�kim stanovništvom, zna�io je ne samo težak udarac monarhiji, nego i ozbiljnu promjenu u njezinom etni�kom sastavu, što �e se tek mnogo kasnije odraziti na razvoj habsburških zemalja. No, usprkos svemu, Marija Terezija je sa�uvala svoju baštinu i krunu u ratu s daleko nadmo�nijim protivnicima.

Vo�enje austrijske politike preuzeo je na sebe grof Wenzel Adolf Kaunitz, koji je najve�u važnost pridavao preustrojavanju vojske. Zbog toga je provedena nova organizacija Vojne krajine, a 1752. otvorena je u Be�kom Novom Mjestu �asni�ka vojna akademija, koju �e u sljede�ih gotovo dvije stotine godina polaziti i brojni hrvatski �asnici.

Izmijenjene politi�ke i ratne prilike u Europi stvorile su ubrzo nova savezništva. Tako su se 1756. na istoj strani našli Austrija, Rusija i Francuska, ujedinivši se protiv sve opasnije Pruske, koju je podupirala Britanija. Žele�i preduhitriti protivnike, Friedrich je napao Austriju i time zapo�eo Sedmogodišnji rat, u kojemu je na austrijskoj strani sudjelovalo 80 000 Hrvata. Godine 1757, nakon pobjede kod Praga doživio je poraz kod Kolina u bici u kojoj su se jasno pokazali rezultati reformi austrijske vojske. U bici i borbama što su se vodile nakon nje osobito se istaknuo pješa�ki general-bojnik Josip Kazimir Draškovi�, koji se hrabro borio i u drugim prilikama (obrani Olomouca, zauzimanju tvr�ave Glatz i osvajanju Schweidnitza), za što je bio odlikovan Velikim i Malim križem Marije Terezije i promaknut u �in generala. Uspomenu na ratovanje u Sedmogodišnjem ratu dao je ovjekovje�iti na zidnim slikama svoga dvorca u Brezovici.

Nakon godina u kojima je ratovanje prolazilo s promjenljivim uspjesima obje strane, odnijela je 1759. udružena austrijsko-ruska vojska pobjedu kod Kunersdorfa, nakon koje je Friedrich pomišljao �ak i na samoubojstvo. Potom su slijedile nove pobjede proslavljenih maršala Dauna i Laudona, nakon kojih je laka konjica privremeno zauzela Berlin. Friedrich je ipak bio prevješt vojskovo�a, a da se ne bi izvukao iz gotovo bezizlazne situacije, te je sljede�ih godina odnio nekoliko znatnih pobjeda nad austrijsko-ruskim vojskama.

Napokon je 1763. sklopljen mir u Hubertusburgu, kojim je potvr�eno stanje kakvo je vladalo prije rata, a Friedrich je obe�ao da �e podržati izbor Josipa II. (1741-1790), sina Marije Terezije, za njema�kog cara, �ime je kontinuitet habsburške vlasti bio kona�no potvr�en. Uspon Pruske kao jedne od najvažnijih europskih sila zna�io je po�etak razdoblja borbi Habsburga i Hohenzollerna oko prevlasti u Njema�kom Carstvu.

Dvije godine nakon sklapanja mira umro je Franjo Stjepan, a na carskom ga je prijestolju naslijedio najstariji sin Josip II. Njegov položaj suvladara omogu�avao mu je da utje�e na maj�inu politiku, napose u vanjskopoliti�kim i vojni�kim pitanjima. Njegov prvi važan potez bila je suradnja s Friedrichom Velikim, kojega ina�e nije volio, na diobi Poljske. Ruski je utjecaj u poljskoj bio

velik, a pokušaj carice Katarine II. da pod svoj nadzor stavi Moldaviju i Vlašku doveo je gotovo do rata s Austrijom. Marija Terezija uvidjela je da bi takav sukob koristio Turskoj, a štetio ionako oslabljenom ugledu Austrije me�u balkanskim krš�anima, pa je diplomatskim putom izgladila spor. No, zaustavljanje daljnjeg širenja ruskog utjecaja u Poljskoj postalo je prvorazredno pitanje njezine politike. Sklopljen je 1772, po nagovoru Josipa II., a uz neodobravanje Marije Terezije, savez Austrije i Pruske. Zajedno s Rusijom, saveznici su proveli podjelu dijela poljskog odru�ja, pa je Austrija dobila Galiciju i Lodomeriju. Iako je aneksija dijela Poljske bila nužna da bi se sprije�ilo preopasno približavanje Rusije, Mariju Tereziju je do kraja života pekla sajest zbog ovog nepravednog �ina, tim više što je Rusija ipak došla do austrijskih granica, �emu se kraljica protivila.

Tri godine kasnije, zahvaljuju�i posredovanju u miru izme�u Rusije i Turske, dobila je Austrija i Bukovinu, te se tako znatno proširila prema istoku.

Mogu�nost širenja na zapadu pokazala se kada se bavarska vladaju�a obitelj našla pred izumiranjem. Josip II. imao je ambicija zaposjesti znatan dio Bavarske, �emu se Marija Terezija protivila, boje�i se s pravom izbijanja novoga rata s Pruskom. Pruska je vojska doista ušla u �ešku, Josip II. se pokazao kao nesposoban vojskovo�a, ali ni do kakvih bitaka nije došlo prije no što su Prusi bili prisiljeni vratiti se. Kraljica je tada sklopila mir, kojim je stekla okrug Inn, jedinu ste�evinu njezina vremena, koju je Austrija sa�uvala do danas.

Apsolutisti�ka i centralisti�ka politika dvora nametala je potrebu za upravnim reformama u svim kralji�inim zemljama. U Hrvatskoj je prijedlog izradio poznati zagreba�ki kanonik i pristaša marijaterezijanske politike, Baltazar Adam Kr�eli�. Osnovna Kr�eli�eva zamisao bila je osnivanje središnje vlade za sve hrvatske zemlje pod Habsburzima, ali je dvor od toga odustao, jer se bojao nezadovoljstva Ma�ara, koji bi to mogli shvatiti kao odvajanje Hrvatske od Ugarske. Ipak, po nalogu Marije Terezije, osnovano je 1767. Kraljevinsko vije�e, vlada nadležna za podru�je Banske Hrvatske i Slavonije. Vije�e je, kao prva vlada u hrvatskoj povijesti, imalo sjedište u Varaždinu, a na �elu mu je stajao marljivi i sposobni Nikola Škrlec. Osnivanje vije�a bio je znatan korak u ujedinjavanju hrvatskih zemalja i njihovoj modernizaciji.

Marija Terezija oslabila je položaj podbana i sabora, pa je time plemstvo kao stalež izgubilo na politi�koj važnosti. Kraljevinsko se vije�e, premda je bilo sastavljeno od plemi�a i velikaša, nalazilo izvan utjecaja sabora.

Posebnu je pažnju, u duhu svojih prethodnika, kraljica posve�ivala Jadranu. Njezine su veze s Dubrova�kom Republikom bile naro�ito intenzivne. Nakon neuspjelog pokušaja obnove ugarsko-hrvatske vlasti nad Dubrovnikom u vrijeme Leopolda I., dolazak ruske flote u Jadran potaknuo je obje strane na zbližavanje. Kraljica je pri tome ustrajala na svojim vladarskim pravima nad Dubrovnikom, dok je Republika u dopisima isticala da je samo bivši dio Ugarskoga Kraljevstva. Kako bi udobrovoljila kraljicu, dubrova�ka joj je vlada nakon dugotrajnoga diplomatskog natezanja ipak predala relikvije glave i ruke sv. Stjepana, prvoga ugarskog kralja, do �ega je Mariji Tereziji bilo posebno stalo (dijelom iz vjerskih, dijelom iz politi�kih razloga). No, usprkos zbližavanju, ni tada nije došlo do povratka Dubrovnika pod kraljevsku vlast.

Zahvaljuju�i Mariji Tereziji, pripojena je Rijeka, zajedno s Bakrom, Bakarcem i Kraljevicom, novoosnovanoj Severinskoj županiji, a time i Hrvatskoj. Dogodilo se to na poticaj Josipa II., koji je 1775, po maj�inu nalogu, proputovao Hrvatskim primorjem, kako bi ispitao prilike u oblasti od koje je dvor o�ekivao mnogo koristi. Uvjerivši se da je odvajanje Primorja od zale�a dovelo do njegova propadanja, predložio je Josip povrat Rijeke i ostalih luka Hrvatskoj, odnosno Ugarskoj. Sljede�e je godine kraljica doista tako i u�inila, napisavši u svome dekretu:

»...neka se grad i luka rije�ka, kao i ona bakarska imanja, koja, idu� iz Karlovca put Rijeke, leže na desnoj strani Karlove ceste, (...), nadalje i sam grad Karlovac, koji se ima na slobodni kraljevski grad uzvisiti, neka se to sve opet neposredno pridruži hrvatskoj kraljevini; iz ovih pak

strana, koje se imaju reinkorporirati, neka se ustroji nova županija i podloži, poput drugih županija, kraljevinskomu hrvatskomu vije�u...«

Nažalost, Kraljevinsko je vije�e 1779. ukinuto, a njegovi su poslovi preneseni na ugarsko Namjesni�ko vije�e. Uz to je kasnijim Josipovim reformama Rijeka ponovno odvojena od Hrvatske. Svi pokušaji Hrvatskog sabora da je vrati pod svoju vlast dali su samo polovi�ni uspjeh.

Pod utjecajem uspjeha pruske administracije u Šleskoj i u�inkovitosti njezine jako centralizirane države, zapo�ela je i Marija Terezija s reformama kojima je bio cilj pospješiti djelotvornost uprave i sudstva. Ve� je u godinama nakon Prvog šleskog rata ustrojena Dvorska i državna kancelarija, a potom su slijedile i druge ustanove. Središnji ku�ni, dvorski i državni arhiv, u kojemu se danas �uvaju nebrojeni dokumenti iz hrvatske povijesti, utemeljen je kralji�inom odlukom 1749. Sveobuhvatne reforme zapo�ele su odmah nakon okon�anja rata za austrijsku baštinu, a cilj im je, izme�u ostaloga, bilo nadgledanje i sputavanje staleža. Razdvojeni su sudstvo, uprava i financije, a nad svime je postavljeno Državno vije�e, neka prete�a suvremenih vlada, ali samo sa savjetodavnim funkcijama.

Potom su slijedile crkvenopoliti�ke reforme. Crkva je stavljena pod nadzor države, uvedena je zabrana stupanja u samostan prije 24. godine života, uvedeno je oporezivanje sve�enstva, a 1774. uslijedila je zapljena imovine isusova�koga reda, ukinutoga po papi godinu dana ranije.

Reforme se nisu zaustavile ni na tome. Marija Terezija brinula je i o unapre�enju školstva i zaštiti seljaka. U Hrvatskoj je udvostru�en broj osnovnih škola, a nove su otvarane ve�inom na selu. Iako je izdala krivi�ni zakonik kojime su bile predvi�ene okrutne kazne i mu�enje prilikom istrage, pred kraj njezine vladavine ukinuta je i tortura. U skladu sa svojim obe�anjem danim ugarskom plemstvu, Marija Terezija nije svoje reforme provodila u Ugarskoj, ve� samo u austrijskim zemljama i �eškoj. Ipak su neki koraci poduzeti i radi povezivanja, napose privrednog, oba dijela monarhije.

Marija Terezija bila je odgojena u katoli�kom duhu, �esto vrlo netolerantna prema protestantima i Židovima. Nije bila sklona prosvjetiteljskim idejama, ali je bila dovoljno mudra i dalekovidna da se okruži savjetnicima i ministrima prosvjetiteljskog opredjeljenja, omogu�avaju�i na taj na�in reforme koje �e pozitivno utjecati na sve njezine narode i zemlje. Kao politi�ar, pokazala se doraslom jednoj od najtežih kriza kojima je austrijska monarhija bila izložena, koriste�i se diplomacijom i oružjem kako bi zaštitila vlast svoga roda i izgubljene zemlje nadomjestila novima. Kao rijetko koji vladar držala je do svojih obe�anja i nastojala voditi politiku rukovode�i se moralnim na�elima.

Njezin je sin Josip II. vladao sam samo jedno desetlje�e, ali je njegovo doba ostavilo dubokog traga u svim zemljama pod njegovom vlaš�u. Ostao je zapam�en po sveobuhvatnim reformama, kojima je nastojao izmijeniti gotovo sva podru�ja života svojih podanika. Istini za volju, premda su ti reformni pokušaji poznati pod imenom »jozefinizam«, zapravo su bili zapo�eti još za vladanja njegove majke. No, Marija Terezija bila je vrlo oprezna u nametanju ideja francuskog prosvjetiteljstva i uvo�enju na�ina vladanja poznatoga kao prosvije�eni apsolutizam — ona sama nije bila nadahnuta prosvjetiteljskim idejama, pa je samo prihva�ala savjete svojih ministara, paze�i da pri tome što manje povrijedi prava i želje podanika. Josip II. bio je druk�ijeg zna�aja. Uvjeren da su promjene što ih je uvodio samo od koristi podanicima i zemljama kojima je vladao, nije se obazirao na njihova negodovanja i otvoreni otpor, sve dok nije bilo prekasno. U želji da što bolje upozna svoje zemlje i njihove probleme, �esto je, još za života Marije Terezije, putovao inkognito, kao grof von Falkenstein, kako bi mogao neometano prou�avati ono što ga je zanimalo.

Život je posvetio nastojanjima da poboljša svijet: osnivao je bolnice i ubožnice, otvarao javne parkove be�kim gra�anima, odvajao mnogo vremena za razgovore s podanicima, koje je primao u skromnom trosobnom stanu be�koga Hofburga. Vjerovao je da naobrazba može popraviti svijet, a da on može provesti u djelo na�ela francuskih prosvjetiteljskih filozofa.

Osim dobrih namjera i ogromne radne energije, Josip nije imao drugih vladarskih vrlina. Ve� se u ratu s Pruskom pokazao kao nesposoban vojskovo�a, a to se potvrdilo i u novome ratu s Turskom. Nakon što se dugo kolebao treba li sklopiti savezništvo s Pruskom, ili ostati vjeran Rusiji, na nagovor svoga ministra Kaunitza odlu�io se za Rusiju i na njezinoj strani 1788. ušao u rat protiv sultana. Austrijska je vojska bila dobro ustrojena, ali loše raspore�ena duž predugoga bojišta, a uz to je i Josip svojom neodlu�noš�u slabio njezin moral. Po�etak je rata donio Austriji niz poraza, pri �emu su Turci uspjeli prodrijeti u Banat. Tada je vrhovno zapovjedništvo preuzeo stari maršal Laudon i 1789. okrenuo rat u korist svoje vojske. Nakon kra�e opsade zauzeo je Beograd, te odnio niz pobjeda u Vlaškoj, ali to sve nije donijelo znatnijeg uspjeha, jer su, kao �esto puta prije toga, Tursku spasile nevolje s kojima se Austrija srela na drugim stranama.

Josipove reforme izazvale su žestoki otpor ugarskoga plemstva. U želji da centralizira vlast, Josip je nastojao ukinuti sve posebne povlastice pojedinih zemalja, pa je tako odbio okruniti se �eškom i ugarskom krunom. Štoviše, krunu sv. Stjepana dao je prenijeti u Be�, oduzevši Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu njegovu najvažniju insigniju. Kako pak nije bio okrunjeni vladar, nije mogao sazivati sabore, pa je Ugarskom i Hrvatskom vladao uz pomo� patenata, odnosno naloga. No, obje je zemlje još više pogodilo ukidanje županija, kroz koje je plemstvo ostvarivalo svoju samoupravu, što je bilo popra�eno i uvo�enjem njema�koga jezika kao službenog, umjesto dotadašnjeg latinskog. Pretvorivši županije u puke administrativne jedinice, bez ikakve samouprave, Josip ih je ujedinio u deset okružja, kojima je na �elo postavio komesare. Pri ujedinjavanju županija u distrikte nije vodio ra�una o povijesnim granicama, pa je Zagreba�ku, Križeva�ku, Varaždinsku i Požešku županiju ujedinio zajedno s ugarskom Zaladskom županijom u Zagreba�ki okrug. Time je Hrvatska 1785, prvi put u svojoj povijesti, prestala postojati kao posebni državnopravni entitet.

Upravnim je reformama podru�je od Rijeke do oko Novog Vinodolskog izdvojeno u tzv. Ugarsko Primorje pod posebnim gubernatorom u Rijeci, a Viroviti�ka i Srijemska županija ušle su u Pe�ujski okrug. Banska �ast nije bila ukinuta, ali je ban izgubio sve ovlasti. Formalno je bansku dužnost obavljao od Josipa imenovani komesar Franjo Balassa, koji je bio toliko omražen, da je nakon careve smrti morao na brzinu pobje�i iz Hrvatske.

Reforme nisu mimoišle ni Vojnu krajinu. Do 1786. ujedinjena su zapovjedništva triju krajina (hrvatske, banske i slavonske) sa sjedištem u Zagrebu. Ban je na taj na�in izgubio i svoju vojni�ku ulogu, a prekinuta je i posljednja veza banske Hrvatske s Vojnom krajinom.

Nezadovoljstvo provedenim promjenama bilo je takvo, da su pruski agenti u Ugarskoj lako našli one koji su bili spremni ponovno razmišljati o promjeni dinastije. Kao kandidat pojavio se weimarski knez Karl August, �iju je prepisku u svezi s eventualnim izborom dijelom vodio i njegov ministar Goethe. Uvidjevši da je opasnost od nove pobune u Ugarskoj postala prevelika, a da se sredstva za loše vo�eni rat protiv Turaka ne�e mo�i skupiti bez privole staleža, Josip je u sije�nju 1790. povukao gotovo sve svoje reforme za Ugarsku i Hrvatsku, ali �ak niti time nije uspio primiriti nezadovoljnike.

Još je gore stanje bilo u Belgiji, gdje je Josip ukinuo staro, srednjovjekovno ure�enje. Protiv austrijske su se vlasti udružili konzervativci i revolucionari i zapo�eli oružanu pobunu. Samo je pokrajina Luksemburg ostala vjerna Habsburzima, dok je iz ostatka zemlje austrijska posada protjerana, pa je Belgija 1790. proglasila neovisnost.

Premda su reforme imale prvenstveno za cilj popravljanje položaja podanika, zbog �ega je, po mišljenju zastupnika prosvije�enoga apsolutizma, trebalo ustrojiti u�inkovitiju, apsolutisti�ku državu, s policijskim i sudskim organima podre�enima središnjoj vlasti, opasnost od širenja francuske revolucije, ro�ene jurišom na Bastilleu 1789, navela je Josipa da požuri s reformama i tako sprije�i pokušaj njihova revolucionarnog provo�enja u vlastitim zemljama.

U duhu prosvjetiteljstva, Josip je puno pažnje posvetio školstvu. Njima se može zahvaliti otvaranje velikoga broja novih osnovnih škola u Hrvatskoj i pove�avanje op�e razine pismenosti.

No, škole su trebale provoditi i Josipove germanizatorske planove, pa je donesena naredba kojom je bio zabranjen upis u gimnazije bez poznavanja njema�koga jezika. Godine 1787. uveden je njema�ki kao nastavni predmet i u drugi razred osnovnih škola. Danas bismo vjerojatno druk�ije gledali na Josipovu jezi�nu politiku u školama, ali je u ono vrijeme time samo poja�ano op�e nezadovoljstvo reformama, jer se u školstvu s pravom gledalo još jedno sredstvo djelotvornijeg uvo�enja apsolutizma. Zbog toga su ostala možda nedovoljno zapažena nastojanja reformatora da se u nastavi ujedna�i pravopis na podru�ju Hrvatske i Slavonije, uzimaju�i za podlogu pravopis slavonskih pisaca. Bio je to prvi ozbiljni pokušaj ujedna�avanja pravopisa u Hrvatskoj, a i on je bio posljedica dvorskih težnji za centralizacijom.

Me�u reformama naro�ito su bile zna�ajne one što su se ticale crkve i vjere. Povlastice crkvenih redova i pojedinih samostana bile su takve da su ove pretvarale u države u državi, što duh apsolutisti�ke vlasti nije nikako mogao prihvatiti. Primjer ukidanja isusova�kog reda poslužio je za sli�ne postupke i prema drugima, pa je Josip naložio ukidanje oko sedam stotina samostana, koji nisu brinuli o njezi bolesnika i odgoju mladeži. Kao žrtve ovog drasti�nog postupka stradali su u Hrvatskoj naro�ito benediktinci i pavlini, iako su odgoj i obrazovanje bili njihova glavna djelatnost. Godine 1786, kada je pavlinski red bio ukinut, zatvoren je samostan s fakultetom u Lepoglavi, stoljetnom duhovnom i intelektualnom središtu Hrvatske. U barokno se zdanje tada uselio �azmanski kaptol, da bi carski erar 1854. napokon u Lepoglavi otvorio po zlu poznatu kaznionicu. Križeva�ka pavlinska gimnazija, što ju je utemeljio Leopold I., takoder je ukinuta, a samostanska crkva pretvorena u župnu.

Umjesto samostana, jozefinskim su reformama utemeljene mnoge župe, jer se držalo da je uloga župnika u prosvje�ivanju i ukupnome ustroju crkvenoga i gra�anskoga života nezaobilazna. Imovina ukinutih redova predana je zakladama za unapre�ivanje obrazovanja i potporu siromašnih župa.

U Hrvatskoj je glavni pobornik jozefinskih ideja bio zagreba�ki biskup Maksimilijan Vrhovec, koji je, slijede�i careve upute, osnovao stotinu i �etiri župe, ali je i ina�e nastojao provesti reformne zamisli Josipa II., premda, kao prete�a nacionalne integracije, nije podržavao njegovu politiku germanizacije. Karijeru je zapo�eo tako što ga je Josip imenovao upraviteljem sjemeništa u Zagrebu, a ubrzo zatim u Pešti. To je Vrhovcu otvorilo put do stjecanja �asti zagreba�koga biskupa 1787.

Najvažnija tekovina jozefinizma bio je 1781. objavljeni Edikt o vjerskoj toleranciji. Njime su u pravima izjedna�ene sve krš�anske vjeroispovijesti, s time što su samo katolici smjeli graditi crkvene portale na ulici. Židovima su tako�er priznata mnoga gra�anska prava, izme�u ostaloga i pravo na studiranje. Za razliku od nekih drugih zakona, ovaj je vrijedio ne samo u austrijskim nasljednim zemljama, ve� i u Ugarskoj i Hrvatskoj. Njime je privremeno prestao važiti posebni vjerski zakon za Hrvatsku, kojime je bila dopuštena samo katoli�ka vjeroispovijest. Pravoslavni su sada i izvan Vojne krajine mogli osnivati svoje crkvene op�ine, pa su ve�inom trgovci gr�koga podrijetla 1785. utemeljili svoju op�inu u Zagrebu i deset godina kasnije kupili crkvu sv. Margarete u grade�kome podgra�u. Edikt o toleranciji dao je i Židovima pravo da se nasele u Hrvatskoj, pa su i oni 1785. u Varaždinu osnovali svoju prvu op�inu.

Druga važna reforma ticala se ukidanja kmetstva u �eškoj i popravljanja položaja seljaka u drugim zemljama. Time je Josip izazvao nezadovoljstvo plemstva, ali je privremeno možda izbio važan adut iz ruku onih koji su priželjkivali širenje revolucije na habsburške zemlje. Patentom iz 1785. dobili su i hrvatski kmetovi pravo na selidbu i ženidbu po vlastitoj volji, a djeci im je bilo dopušteno školovanje. Sposobniji seljaci tako su dobili priliku da se bogate i napokon steknu potpunu slobodu, što se u to vrijeme ipak rijetko ostvarivalo.

Bijes plemstva, koje je svoj imutak zasnivalo na trgovini vlastitim poljoprivrednim proizvodima, bio je poja�an Josipovom namjerom da sve obveze seljaka prema njihovim gospodarima pretvori u nov�ana davanja, a da potom podvrgne i plemstvo oporezivanju. U tu je svrhu dao izraditi i prvi sveobuhvatni katastar.

Zakon o vjerskoj toleranciji i popravljanju položaja seljaka bili su jedini zakoni od kojih Josip nije htio odustati niti u trenutku kada je u Ugarskoj povukao sve druge reforme.

Josip je Hrvatsku zadužio i jednim graditeljskim pothvatom. Sedamdesetih je godina na njegov poticaj sagra�ena tzv. Jozefinska cesta, kojom je Karlovac povezan sa Senjom, pa je unutrašnjost Hrvatske najkra�im putom povezana s morem. Zahvaljuju�i toj cesti, Senj se razvio u najvažniju hrvatsku luku, s bogatim slojem trgova�koga gra�anstva, koje �e stolje�e kasnije pasti žrtvom gradnje rije�ke pruge i zapostavljanjem senjske luke.

Kao što jozefinizam nije zapo�eo s Josipom, tako nije s njime niti završen. Car je umro u velja�i 1790, a naslijedio ga je mla�i brat Leopold II., do tada veliki vojvoda Toskane. Doživjevši još propast svojih zamisli, zatražio je Josip na samrtnoj postelji da mu na grobu stave epitaf: »Ovdje po�iva Josip II., kojemu se izjalovilo sve �ega se latio.«

Leopold II. (1747-1792)

Leopold je u Toskani bio obljubljen vladar. Nadaleko je bio poznat kao prosvije�en knez, kojemu je na srcu ležao boljitak njegovih podanika, zbog �ega je proveo mnoge vrlo napredne reforme. No, za razliku od svoga brata, imao je istan�an smisao za realno u politici, pa s reformama nije naglio, niti ih je nametao protiv o�ite volje podanika, ma kako bio uvjeren da su one za njihovo dobro.

Upravo je takav vladar trebao zemljama, što ih je Josip ostavio u kaoti�nim prilikama, optere�ene unutrašnjim sukobima, ratom s Turcima i pobunom u Belgiji.

Hrvatski je sabor, sa svoje strane, odlu�io iskoristiti priliku što se ukazala smjenom vladara, da bi se zaštitio od mogu�ih budu�ih pokušaja germanizacije i centralizacije, jer se nakon Josipove smrti nije znalo što se može o�ekivati od novoga vladara. Onima koji su još dolazili na sjednice sabora (velikaši to ve� odavna nisu �inili) bilo je jasno da se pravi otpor dvoru i vladaru može pružiti samo u suradnji s Ma�arima, pa je na poticaj Nikole Škrleca Lomni�kog, tada velikog župana Zagreba�ke županije, Sabor donio prijedlog da se, umjesto Ugarskog namjesni�kog vije�a, stvori Senat Kraljevstva, s predstavnicima i Ugarskog, i Hrvatskog Kraljevstva, a koji bi bio neovisan o kruni. Tako�er se zahtijevala neovisnost vojske o kruni (što je u to vrijeme bila ve� doista iluzija), s time da bi službeni jezik vojske bio hrvatski. Hrvatski je sabor, zapravo, odlukom o podvrgavanju poslova Hrvatskoga Kraljevstva pod zajedni�ku ugarsku vladu, sankcionirao neustavnu odluku Marije Terezije iz 1779, kada je ukinula Hrvatsko kraljevinsko vije�e.

No, u Hrvatskoj je bilo i radikalnijih gledišta. Barun Ignjat Magdaleni� napisao je raspravu u kojoj je dokazivao da je Josip II. svojom samovoljom ukinuo valjanost hrvatske Pragmati�ke sankcije, što je zna�ilo da Hrvati imaju pravo birati novoga vladara. Ako se i odlu�e prihvatiti Leopolda, moraju s njime sklopiti novi ugovor kojim bi ga prisilili da poštuje prava Kraljevstva.

Josipova je vladavina, zbog centralizacijskih i germanizacijskih pritisaka, izazvala posvuda u nenjema�kim zemljama bu�enje nacionalnih osje�aja i želju za upotrebom vlastita jezika, a ne njema�koga. U tom su se otporu napose isticali Ma�ari, koji su se svom žestinom zalagali za uvo�enje ma�arskog jezika kao službenog ne samo u užoj Ugarskoj, nego i u tzv. pridružene dijelove, dakle i u Hrvatsku. Ma�ari su, zapravo, odbacuju�i Josipovo nastojanje za pretvaranjem �itave monarhije u jedinstveno njema�ko govorno podru�je, iskoristili njegove metode u želji da unutar ugarskih granica stvore to isto, samo što bi umjesto njema�koga, jedinstveni jezik bio ma�arski. Hrvati su se tomu opirali, ali u tom trenutku još nisu imali u rukama pravo sredstvo otpora — jedinstveni hrvatski jezik — pa su se odlu�ili i dalje oslanjati na latinski kao službeni jezik upravnih organa. Puka je potreba nalagala da se u vojsci koristi hrvatski, jedini jezik što su ga vojnici mogli razumjeti.

U lipnju 1790. sastao se u Budimu Ugarski sabor sa željom da odlu�i o uvjetima pod kojima �e prihvatiti Leopolda za kralja. Premda im je bila namjera ishoditi što povoljniju krunidbenu zavjernicu, novi je vladar pristajao samo na one obveze što su ih preuzeli Karlo III. ili Marija Terezija. Kako bi saboru pokazao kakva mu sve sredstva stoje na raspolaganju, dopustio je Srbima iz južne Ugarske, Hrvatske i Slavonije da u Temišvaru sazovu crkveni sabor. Okupljenim je Srbima obe�ao osnivanje posebne Ilirske dvorske kancelarije za svoje srpske podanike, a najavio je i ispunjenje ostalih njihovih zahtjeva: poseban srpski teritorij u Banatu, na �elu s vlastitim despotom, zasebni sabor i srpske urede za crkvene i civilne poslove. Kancelariju je dapa�e i osnovao, postavivši joj na �elo u Hrvatskoj omraženog Franju Balassu (Leopoldov je nasljednik, odmah po dolasku na prijestolje, ukinuo kancelariju). Na sli�an je na�in poticao i rumunjske zahtjeve u Transilvaniji.

Leopold ništa nije htio prepustiti slu�aju. U kolovozu je s Turskom sklopio Svištovski mir, kojim se Austrija odrekla svega što je osvojila tijekom rata, osim neznatnih dobitaka, kojima je proširena hrvatska Vojna krajina. Tako su u sastav Hrvatske posredno vra�eni Srb, Lapac, Drežnik, Petrovo Selo i Dvor na Uni. Potom je sklopio ugovor i s pruskim kraljem, izbjegavši još jedan mogu�i rat. Smirivanjem stanja na granicama oduzeo je ugarskom plemstvu nadu da bi u otporu protiv dvora moglo uživati potporu iz inozemstva, a ujedno je oslobodio svoju vojsku i uputio je prema Ugarskoj.

Suo�eni s opasnoš�u savezništva vladara i nacionalnih manjina u Ugarskoj, �lanovi su sabora pristali na Leopoldove uvjete i prihvatili krunidbenu zavjernicu istovjetnu onoj Karla III. Uz to je Leopoldov mla�i sin Aleksandar jednoglasno prihva�en za ugarskog palatina. Tu �e dužnost sve do revolucije 1848. obnašati redovito jedan od habsburških nadvojvoda, �ime �e vladar još bolje nadzirati rad ugarske vlade (a time i hrvatske poslove), kojoj je palatin stajao na �elu.

No, i Leopold je sa svoje strane bio spreman na ustupke. Nije mu bila namjera iskoristiti sabor kako bi previše zaoštrio svoje odnose s Ugrima, ve� samo pokazati na �ijoj se strani nalazi prava mo�. Ja�anje ljevi�ara unutar francuskog revolucionarnog pokreta navelo ga je da što prije sredi unutrašnje stvari monarhije i pripremi se za mogu�i sukob s Francuskom. Zbog toga je u�inio kompromis, koji je ionako bio u duhu prosvjetiteljstva kojim se rukovodio u svojoj vladavini, i obe�ao da više ne�e vladati patentima i dekretima, nego poštuju�i ustav. Posebnim je zakonskim �lankom naglasio da je Ugarska (s Hrvatskom) neovisna zemlja, koja se mora pokoravati samo svojim vlastitim zakonima, a ne onima drugih pokrajina. Ovaj �e zakonski �lanak postati temeljem budu�eg ugarskog ustava i Austro-ugarske nagodbe 1867.

Slijede�i reformatorska nastojanja svoga brata, izborio se Leopold za prihva�anje Edikta o (vjerskoj) toleranciji, kao i marijaterezijanskog patenta kojim su zajam�ena prava seljaka na slobodnu selidbu. Što se ti�e zahtjeva Hrvatskoga sabora, Leopold je pokazao izvjesnu popustljivost. Vjerojatno je i Hrvate namjeravao iskoristiti kao dobrodošlo sredstvo pritiska protiv Ma�ara. Zbog toga je pristao na o�uvanje posebnog hrvatskog vjerskog zakona, protivnog Ediktu o toleranciji, �ime je postigao to da su se Josipove reforme u Hrvatskoj osjetile još manje nego drugdje. Pristao je i na posebno oporezivanje Hrvatske, odvojeno od Ugarske, a Hrvatima je pružio podršku i u borbi protiv uvo�enja ma�arskog jezika kao službenog. Kako sve ima svoju

cijenu, tako se i sabor morao odre�i prava predlaganja bana. Otada je bana birao i imenovao vladar, a Sabor je, zbog potpadanja kraljevinskih poslova pod Ugarsko namjesni�ko vije�e, ionako izgubio na važnosti, pa je za dugo vremena prestao biti bitnim �initeljem hrvatske politike.

Leopold je, nekoliko mjeseci nakon što je bio izabran za njema�koga cara, i u Belgiji postigao uspjeh u gušenju pobune. Služe�i se podjednako vojskom i diplomacijom, vratio je Belgiju pod vlast Habsburga, a odustajanjem od radikalnih Josipovih reformi smirio je duhove u pokrajini i tako otklonio opasnost izbijanja nove bune.

U odnosima s revolucionarnim vlastima u Francuskoj pokazao se tako�er promišljenim politi�arom, koji je probitak države znao staviti iznad osobnih interesa. Iako mu se sestra, svrgnuta francuska kraljica Marija Antoaneta, obra�ala o�ajni�kim pozivima, traže�i pomo�, Leopoldu je bilo stalo da održi dobre odnose s Francuskom. Tek kada je vidio da opasnost od revolucije po�inje prerastati francuske granice, zapo�eo je s Prusima pregovarati o mogu�oj zajedni�koj akciji protiv revolucionara, ali �e te planove po�eti ostvarivati tek njegov sin i nasljednik, Franjo I.

Zavevši u kratko vrijeme �vrstu vlast u svim svojim zemljama, car je namjeravao nastaviti s reformama što su ih zapo�eli njegova majka i brat, ali koracima znatno polaganijima od Josipovih. Pri tome se namjeravao oslanjati na zemaljske sabore, a ne raditi protiv njihove volje. Jedan mu je od glavnih ciljeva bilo popravljanje položaja seljaka, pa �ak i uvo�enje selja�koga zastupstva u sabore, ali ga je u svim njegovim namjerama sprije�ila iznenadna smrt. Umro je od posljedica prehlade, iako se neko vrijeme sumnjalo da je bio otrovan.

Habsburzi kao nositelji konzervatizma

Franjo I. (1768-1835)

Nemaju�i vlastite djece, Josip II. je kao svog nasljednika predvidio ne�aka, Leopoldova najstarijeg sina Franju. Pozvao ga je k sebi na dvor i odgajao u duhu prosvije�enog apsolutizma, iako dje�ak nije nipošto zadovoljavao njegove ambicije i o�ekivanja. Premda nije naslijedio Josipa, ipak se, nakon prerane o�eve smrti, uspeo na prijestolje, a zbog napetih prilika u odnosima s Francuskom i straha od širenja revolucije, ugarski mu staleži nisu �inili nikakvih teško�a, tako da je ve� u lipnju 1792. okrunjen u Budimu za ugarskoga i hrvatskoga kralja, a iste godine i za njema�kog cara.

Franjo je po op�oj ocjeni bio nenadaren. Istina, bio je vrlo marljiv, te je provodio sate i sate u �itanju izvještaja i službenim razgovorima, ali nije imao ni djeli� talenta svoga oca. Za razliku od njega, a i strica i bake, ne samo da nije bio sklon reformama, nego je bio izraziti konzervativac, kojemu je glavni oslonac vlasti bila reakcionarna aristokracija. Jedine reforme što ih je odobravao ticale su se unapre�enja vojske i državnog aparata. Upravo �e bivši službenici njegova oca i strica, uvjereni reformatori, postati njegovi protivnici i vo�e oporbenih snaga u monarhiji. Veliki je dio svoje energije Franjo uložio u stvaranje policijskog aparata, pretvaraju�i državu u mjesto na

kojemu nitko nije bio siguran od policijskih doušnika. Na neki je na�in tek on bio tvorac moderne države. Mora se, doduše, priznati da je njegova politika bila djelomi�no uzrokovana strahom od revolucionarnih ideja što su se širile iz Francuske, ali se sa žaljenjem mora ustvrditi da su njegova mla�a bra�a, nadvojvode Karlo i Ivan, pokazivali mnogo više vladarskog umije�a i starih habsburških sklonosti reformama i prosvjetiteljstvu, no što ih je imao car.

Francuska je Franji odmah navijestila rat, pa je na brzinu trebalo sakupiti vojsku, za što je bio potreban pristanak staleža. Kako bi stekao naklonost ugarskoga plemstva, Franjo je odobrio uvo�enje ma�arskog jezika kao neobvezatnog i u hrvatske škole. Time je u�inio prvi korak u nijekanju hrvatskih prava i državnopravne posebnosti, �ime �e se odlikovati �itav tijek njegove duge vladavine. Osim toga, kako bi namakao novac za vojne svrhe, odlu�io je zabraniti sve sve�anosti kojima bi uobi�ajeno u Frankfurtu na Maini bio popra�en njegov izbor za cara.

Strah od širenja revolucije u�vrstio je savezništvo izme�u vladara s jedne, a ugarskih i hrvatskih velikaša i konzervativnog plemstva s druge strane. Time je dodatno oja�ao utjecaj vladara i središnje be�ke vlade u Ugarskoj i Hrvatskoj, što je bio prvi korak u obnovi apsolutizma, do �ega �e do�i dvadesetak godina kasnije. Da strah starog režima nije bio sasvim neopravdan, vidjelo se i po uroti opata Ignjata Martinovi�a, koji je u Ugarskoj okupio oko sebe dvije grupe radikala, zbog njihove sklonosti francuskim revolucionarima nazvanih »jakobincima«. U Hrvatskoj je njihov utjecaj bio vrlo skroman, mada ne sasvim bez odjeka.

Tijekom prvoga rata protiv Francuza (1792-1797), u kojemu se proslavio Franjin brat, nadvojvoda Karlo, Hrvati su se istaknuli svojim junaštvom na bojištima u Italiji, Nizozemskoj i Njema�koj. Posebno su se proslavili 15. travnja 1796. pod pukovnikom Josipom Vukovi�em u napadu na gradi� Dego, te u trodnevnoj obrani mosta kod Arcole, nedaleko Verone. No, unato� svom njihovom junaštvu, Napoleon Bonaparte je nanio težak poraz carskoj vojsci, natjeravši Franju na sklapanje mira u Leobenu, u travnju 1797. Po tajnim odredbama mira, Austrija je Napoleonu trebala predati Belgiju i Lombardiju, a za uzvrat bi dobila mleta�ke posjede na isto�noj jadranskoj obali. teritorijalni gubici bili su djelomi�no nadomješteni tre�om podjelom Poljske, kojom je Franjo stekao okolicu Krakova i zapadnu Galiciju.

Kako su, me�utim, Istra, Dalmacija i Boka kotorska bile još uvijek u rukama Venecije, to je Napoleon nekoliko dana nakon mira u Leobenu smislio neki razlog za spor s republikom, te ju je ubrzo ukinuo i predao Austriji ono što joj je obe�ao mirovnim sporazumom.

Prvi se put nakon gotovo �etiri stolje�a mleta�ke vlasti Hrvatima u Dalmaciji ukazala mogu�nost sjedinjenja s Hrvatskom. Predstavnici dijela patricijata i crkve, kako katoli�ke, tako i pravoslavne, sastavili su izaslanstvo i uputili ga u Be�, da od ugarsko-hrvatskog kralja traži ostvarenje njihovih zahtjeva za sjedinjenjem. No, ve� u Senju ih je zaustavio austrijski pukovnik Casimir i predložio im da se vrate, a da �e on njihov zahtjev proslijediti hrvatsko-slavonsko-dalmatinskome banu Ivanu Erdödyju u Zagreb. Ujedno je od njih primio i prisegu vjernosti Franji, a izaslanstvo se nakon toga doista vratilo ku�ama. Sljede�ih je dana u Dalmaciju stigla carska vojska na �elu s generalom Matom Rukavinom, koji je i sam bio pristaša sjedinjenja. Sam vladar, kao i njegov dvor, nisu ni pomišljali na takav ustupak Hrvatima, jer bi time oja�ali ne samo njih, ve� i Ugarsku. Zbog toga je Franjo Dalmaciju podredio izravno be�koj vladi, a na �elo joj postavio carskog komesara Raimunda Thurna. Možda pou�en Leopoldovim primjerom, Thurn je odlu�io hrvatsku stranu u Dalmaciji oslabiti oslanjanjem na Talijane, koji su se protivili sjedinjenju. Tako je Dalmacija do�ekala i mir u Campoformiu, sklopljen 17/18. listopada 1797, kojom je Napoleon kona�no priznao austrijska prava na isto�nu jadransku obalu. Hrvatima nije pomogla niti podrška ugarskoga sabora, �iji su se zastupnici takoder zalagali za pripojenje Dalmacije Hrvatskoj, drže�i ih obje sastavnim dijelovima Ugarskog Kraljevstva.

Austrijska se vlast u Dalmaciji nije održala dugo. Franjo je na svaki na�in nastojao ugušiti revoluciju u Francuskoj, te je 1799. ušao u novi, dvogodišnji rat protiv Napoleona, a 1805. i u tre�i, u kojemu su mu se pridružili i Rusi. Taj je rat, krivnjom ruskog cara, završio katastrofalnim porazom saveznika u bici kod Austerlitza (Slavkova), nakon �ega je sklopljen mir u Požunu, po

�ijim je odredbama Austrija morala predati Dalmaciju i Istru Francuzima. Napoleon je Habsburzima oduzeo i Tirol i predao ga Bavarskoj. S francuskom vojskom pred svojim vratima nije mogla dugo opstati ni Dubrova�ka Republika, koju je Napoleon ukinuo 1806.

Izgubivši svaku nadu da �e ipak do�i do ponovnog ujedinjenja Hrvatske s Dalmacijom, Sabor je 1807. pokrenuo još uvijek neriješeno pitanje Rijeke. Zahtjev za rješenjem tog problema uputio je vladaru Ugarski sabor, a Franjo je potvrdio da je Rijeka sastavni dio Kraljevstva, te da treba imati svoje predstavnike u Ugarskom saboru. Hrvati tom odlukom nisu bili zadovoljni, pa su se idu�e godine ponovo obratili vladaru, napominju�i da je Rijeka sjedinjena s Ugarskom preko Hrvatske. Franjo se složio i s tom tvrdnjom, pa je Rijeka otada imala pravo slati svoje poslanike na oba sabora. Rije�ki su guverneri, me�utim, izbjegavali slati poslanike na Hrvatski sabor, pa je careva odluka ostala samo mrtvo slovo na papiru.

Još tijekom 1804. Franjo je uvidio da njema�ke zemlje dolaze pod sve ve�i utjecaj Francuske, te da titula rimskoga (njema�koga) cara postaje sve više i više isprazni naslov. Valjalo je na neki na�in odgovoriti i na Napoleonov �in samoproglašenja carem svih Francuza. Zbog toga se odlu�io proglasiti carem Austrije, a titulu pretvoriti u nasljednu. Premda je staleže u svojim zemljama nastojao uvjeriti da je rije� samo o nazivu kojim �e se uve�ati sjaj ku�e Habsburg, a ne i o promjeni u stvarnoj vlasti, to ipak nije bila prava istina. Franjo I. je zapravo stvorio novu državnopravnu cjelinu, carevinu Austriju, u koju su ulazile sve zemlje pod njegovom izravnom vlaš�u. Tako su se i Ugarska i Hrvatska prvi put našle izravno u sastavu Austrije, iako to car nije otvoreno priznavao. Franjo je o�ito dobro predvi�ao daljnji razvoj odnosa snaga na njema�kome prostoru, jer ga je doista dvije godine kasnije Napoleon natjerao da se odrekne naslova cara Svetog Rimskog Carstva, �ime ja zapravo s ovim Habsburgovcem utrnula tradicija zapo�eta s Otonom I. 962.

Franjino se uzmicanje pred Napoleonom nastavilo i kasnije. Austrijski car zapo�eo je 1809. novi rat, pa je njegova vojska odnijela �ak i prvu veliku pobjedu kod Asperna i Esslinga, ali je Napoleon i ovoga puta iz sukoba izašao kao pobjednik. Prodrijevši u Ugarsku, ponudio je plemstvu raskid državnopravnih veza s Austrijom. Premda je to mnogima me�u njima bio dugo sanjani san, plemstvo je bilo previše zabrinuto za svoje feudalne povlastice, a da bi pristalo uz Francuze. Mirom u Schönbrunnu Franjo je bio primoran odre�i se Istre, Hrvatske južno od Save, Kranjske i zapadnog dijela Koruške u korist francuskog vladara, koji je od tih zemalja, zajedno s Dalmacijom, stvorio Ilirske provincije, �ije se upravno središte nalazilo u Ljubljani. Osim toga, dao je i svoju k�er Napoleonu za ženu, što je za austrijskog cara, pripadnika najstarije europske dinastije, bilo valjda najteže poniženje. Metternich, koji je posredovao kod sklapanja braka, držao je to, sa svog motrišta, velikim uspjehom austrijske vanjske politike.

Obrat je došao s tragi�nim Napoleonovim pohodom na Rusiju 1812. U ogromnoj vojsci, najve�oj do tada skupljenoj, sudjelovali su i istaknuli se i brojni Hrvati, pogotovo jedinice iz Like. Kada je Napoleonovu vojsku uništila zima i vješta ruska taktika, te kada je francuski car doživio svoj prvi katastrofalni poraz u Bitki naroda kod Leipziga 1813, pružila se i Franji prilika da pod svoju vlast povrati izgubljene zemlje. Zahvaljuju�i mudroj Metternichovoj politici, Austrija je postupala vrlo oprezno, pa Franjo nije prezao ni pred stavljanjem svog vlastitog brata Ivana pod policijski nadzor, kako ne bi u Tirolu izazvao preuranjenu pobunu protiv Francuza. Dalmaciju je u kratkome roku zauzeo general Franjo Tomaši�, a pokrajina je ustrojena tako da je obuhva�ala sve nekadašnje mleta�ke posjede od Zrmanje do Budve, uklju�ju�i i ukinutu Dubrova�ku Republiku. Svi pokušaji Dubrov�ana da obnove svoju državu, usprkos simpatijama nekih europskih politi�ara, ostali su bez uspjeha. Dubrovnik je, zahvaljuju�i Napoleonu i Franji I., vra�en u sastav Dalmacije iz koje se stvarno izdvojio 1358. godine. Uprava nad Dalmacijom vra�ena je Be�u, pa su i opet propale nade za eventualnim njezinim sjedinjenjem s Hrvatskom.

Zapravo, Hrvatsku je snašla još mnogo gora sudbina. Franjo nije pokazivao nikakve namjere da joj vrati krajeve južno od Save, a koje su bile uklju�ene u Napoleonove Ilirske provincije. Unato� svim protestima Hrvatskog i Ugarskog sabora, car je sve do 1822. ustrajao na tome da se južnim hrvatskim krajevima upravlja kao i do tada iz Ljubljane. Kada je ipak popustio pod pritiscima,

izdvojio je kvarnerske otoke iz ostale Dalmacije i ujedinio ih s Istrom, a banu je oduzeo vojno zapovjedništvo u Zagrebu i sjedinio ga s onim u Karlovcu. To je toliko oslabilo položaj bana, da se u Hrvatskoj vjerovalo kako je sljede�i korak ukidanje same banske �asti. Dakako da o sjedinjenju Hrvatske s Vojnom krajinom, što je Hrvatski sabor, podržavan od Ugarskoga, opetovano tražio, nije moglo biti ni govora: dvoru je bilo jasno da bi se vojna snaga krajine mogla u tom slu�aju upotrijebiti protiv Be�a. U teritorijalnim je pitanjima Franjo išao Hrvatima na ruku samo kada je odbio ma�arski zahtjev da se Me�imurje izuzme iz crkvene vlasti zagreba�kog biskupa, jer su hrvatski sve�enici spre�avali ma�arizaciju me�imurskih seljaka. Time je vladar vjerojatno spasio Me�imurje za Hrvatsku.

Pobjeda nad Napoleonom omogu�ila je caru ponovnu obnovu apsolutizma. Pri tome je glavnu ulogu imao njegov prvi ministar, knez Metternich, simbol europskog poslijerevolucionarnog konzervatizma, koji �e sve do 1848. vladati carevinom gotovo kao vladar.

Pod Metternichovim je vodstvom Franjo odigrao najsjajniju predstavu svog ina�e skromno vo�enog života. Od rujna 1814. do lipnja 1815. održan je u Be�u do tada najve�i kongres u povijesti. Dok je Napoleon boravio u zato�eništvu na Elbi, mnogobrojni vladari i diplomati, me�u kojima su se isticali ruski, britanski, austrijski, pruski i francuski, tih su mjeseci dogovarali novi europski poredak. Milijun svije�a osvjetljavalo je prozore be�koga centra, vatrometima su slikane na nebu zastave pojedinih država, u Španjolskoj jaha�koj školi izveden je koncert stotinu klavira. Mada su na raskošne balove i bankete potrošena ogromna državna sredstva, Be�ki je kongres bio znak trijumfa austrijske diplomacije nakon razdoblja poniženja tijekom napoleonskih ratova. Uloga je samoga cara u tom uspjehu bila znatno manja od one Metternichove.

Kongres je Austriji donio povratak podru�ja izgubljenih prethodnih godina. Lombardsko-Venetsko Kraljevstvo pripojeno je izravno Austriji, dok su Toscana, Modena, Parma i Piacenza došle u ruke bo�nih grana habsburške dinastije. Iako su vojni upravitelji upozoravali Be� da mora poštivati probu�ene nacionalne osje�aje Talijana, Franjo je odbijao sve savjete i ustrajao na tome da se policijskim nadzorom nove podanike odgoji u dobrom austrijskom duhu. Time je sam zapalio fitilj revolucije koja �e uskoro lišiti Habsburge njihovih talijanskih posjeda.

Car i njegov ministar postali su tvorcima Svete alijanse, saveza konzervativnih sila, kojemu je cilj bio spre�avanje svakog, pa i najmanjeg revolucionarnog pokreta u Europi. Tek nova revolucija u Francuskoj, u srpnju 1830, unijet �e prvu napuklinu u �vrsto izgra�enu Metternichovu utvrdu.

Knez Metternich je ve� 1811. predlagao ukidanje ugarske i hrvatske posebnosti, ali je Franjo, osje�aju�i se ugroženim zbog stalne ratne opasnosti, pristao na to tek 1815. Metternichova je ideja bila i stvaranje južnoslavenskog kraljevstva unutar granica Monarhije, a koje bi obuhva�alo Hrvatsku, Dalmaciju i Kranjsku, ali je napokon popustio pred carevim otporom toj ideji. Politi�ki se život plemstva stao odvijati u županijama, jer se sabori više nisu sazivali, ali je i tamo car imenovao svoje komesare, ugušivši i taj posljednji oblik samouprave. Osim toga je ugarska vlada pod habsburškim vodstvom dala pravo glasa u županijskim skupštinama selja�kom plemstvu i tako dobila mnogo glasova za sebe. Tek obnovljeni strah od revolucije, koja je ovoga puta izbila u Španjolskoj i Italiji, natjerao je Franju na popuštanje. Njegova zamisao da provede mobilizaciju bez pristanka plemstva nije uspio, pa je 1825. bio natjeran odobriti sazivanje Ugarskoga sabora. Time je obnovljeni apsolutizam bio formalno okon�an, ali je državni aparat i dalje djelotvorno nadzirao cjelokupni politi�ki život zemlje, a policija i cenzura ostale su glavnim osloncima Franjine vlasti.

Što se Hrvata ti�e, oni su se apsolutisti�kim tendencijama dvora suprotstavljali na isti na�in kao i 1790, tješnje se vezuju�i uz Ugarsku. Odraz je toga bila odluka sabora da se ma�arski jezik uvede u škole kao obvezatni, a ne više kao izborni predmet.

Kraj Franjine vladavine obilježen je u Hrvatskoj po�etkom »narodnog preporoda«, odnosno suvremene nacionalne integracije. Usprkos carevu konzervatizmu i tome da do tada nije iskazivao previše naklonosti prema Hrvatima, preporoditelji su od vladara o�ekivali pomo� u

ostvarenju svojih ideja. Janko Draškovi�, autor Disertacije, prvog hrvatskog suvremenog politi�kog programa, nadao se od vladara dopuštenju ujedinjenja ne samo hrvatskih zemalja, nego i priklju�enja Kranjske, Štajerske i Koruške. Smatrao je, tako�er, da kralj treba obnoviti bansku �ast u opsegu kakvoga je imala u davnini, a da bi ban u kraljevo ime trebao u Hrvatskoj imati vrhovnu vlast. Samo je po sebi razumljivo, da Franjo ni na što od toga nije ni pomišljao, iako se Draškovi� u zamisli o ujedinjenju hrvatskih i slovenskih zemalja možda nadao potpori Metternicha, koji je to zagovarao nekoliko godina ranije. Zagovornici preporodnih ideja mogli su od vladara o�ekivati podršku samo u onim pitanjima u kojima su dolazili u sukob s ma�arskim liberalnim plemstvom, kao što je to bilo primjerice u slu�aju hrvatskog vjerskog zakona a po�etka XVII. stolje�a, na �ijem su o�uvanju hrvatski zastupnici u Ugarskom saboru uporno ustrajali, usprkos njegovoj o�itoj zastarjelosti.

Franjo I. umro je od upale plu�a. U potpunom neskladu sa svojom apsolutisti�kom politikom i omraženim policijskim režimom što ga je izgradio, ostao je u narodu zapam�en kao »dobri car Franjo«. Popularnost je stekao u vrijeme napoleonskih ratova, a sa svakim je novim vojnim porazom bivao sve više obljubljen. Godine 1797. skladao je Josepf Haydn pjesmu u �ast cara: Bože, �uvaj nam cara, dobrog cara Franju... Iste su je godine Be�ani pjevali na carev ro�endan u svim gradskim kazalištima, a njezina ju je popularnost pretvorila u austrijsku državnu himnu. Nerijetko je šetao gradskim ulicama, a za vrijeme karnevala prolaznici su mu se obra�ali po imenu. Volio je plesati (tada je u modu ulazio dvo�etvrtinski valcer), izra�ivati lakirane kutijice i krletke za egzoti�ne ptice, sjediti uz svoje knjige ili brinuti o tropskom vrtu. U njegovo je vrijeme ušao u modu bidermajer, stil prilagoden ugodnom, malogra�anskom životu, kakvim je živio i sam car, u potpunom neskladu s prijelomnim i burnim vremenima što ih je za njegove vladavine proživjela Monarhija.

Ferdinand I. (V) (1793-1875)

Ferdinand je za ugarskog kralja bio okrunjen još za o�eva života, 1830. godine. Dvije godine poslije zbio se doga�aj koji �e biti simboli�an za sljede�a desetlje�a habsburške povijesti: na Ferdinanda je u Hellentalu kraj Badena izvršen neuspjeli atentat, zasigurno ne zbog njega samoga, nego zbog režima što ga je njegova obitelj tada utjelovljivala. Atentati i ubojstva postali su uskoro sudbinom mnogih Habsburga. Na njegova je nasljednika i ne�aka Franju Josipa izvršeno nekoliko neuspjelih atentata; žena Franje Josipa, carica Elizabeta, ubijena je baš kao i njegov ne�ak Ferdinand; Maksimilijan, brat Franje Josipa, strijeljan je u Meksiku, a prijestolonasljednik Rudolf umro je nasilnom smr�u sa svojom ljubavnicom Marijom Vetserom u dvorcu Mayerling. Iako se Ferdinand manje-više slu�ajno našao na po�etku ovog žalosnog niza, ipak nije bilo slu�ajno da je prvi atentat na Habsburge (nakon onoga u kojemu je 1308. ubijen Albert I.) izvršen u vrijeme kada je njihov konzervativni apsolutizam bio u punom zamahu.

Kako je Ferdinand patio od �estih epilepti�kih napadaja, bio je mentalno zaostao i potpuno nesposoban vladati. Osim toga, nije mogao imati djece, a u lovu je ozlijedio ruku, pa doista nije bio prikladna osoba za prijestolonasljednika. Njegova je jedina pozitivna karakteristika bila velika dobrota i nastojanje da svima ugodi. Zbog toga je Franjo odustao od namjere da sina oženi, a kao sljede�eg vladara iz ku�e Habsburg vidio je svog drugog, ne mnogo sposobnijeg sina Franju Karla (1802-1878), oženjenog bavarskom princezom Sofijom. Planove mu je pomutio Metternich, koji je o�ito htio na prijestolju slaboumnog vladara, umjesto kojega bi sam slobodno vladao, a bojao se i mogu�nosti da Franju naslijedi jedan od njegove slobodoumne i Metternichu neprijateljski nastrojene bra�e, Karlo ili Ivan (kakav je bio nadvojvoda Ivan, vidi se i po tome što se 1829. oženio Anom Plochl, k�erkom poštanskog majstora). Zbog toga se na knežev prijedlog Ferdinand oženio Marijom Anom od Savoje i po�eo prisustvovati sjednicama vlade. Metternich je ovim svojim potezom stekao vje�itog neprijatelja: Sofiji se nekoliko tjedana prije Ferdinandove krunidbe za ugarskog kralja rodio sin Franjo Josip, za kojega se ambiciozna i pametna žena nadala da �e sjesti na prijestolje umjesto strica Ferdinanda i njezinog muža Franje Karla.

Svjestan sinovljeve nesposobnosti, Franjo je oporu�no odredio da uz njega vlada skrbni�ko vije�e (nazvano Državna konferencija), u koje su imenovani Metternich, grof Anton Kollowrat

(Metternichov stari takmac i protivnik, zadužen za upravu i financije), nadvojvoda Ludwig (1784-1864), Franjin brat i nadvojvoda Franjo Karlo. Nadvojvode Karlo i Ivan bezuspješno su pokušavali u�i u vije�e. Ferdinand je bespogovorno potpisivao sve odluke svojih skrbnika, dovode�i pojam apsolutizma do apsurda, jer je bio apsolutni vladar, koji je o malo �emu odlu�ivao.

Dvije se pojave mogu ozna�iti zna�ajnima za razdoblje Ferdinandove vladavine. S jedne strane, to je bilo bujanje nacionalnih pokreta po svim zemljama Monarhije, s druge strane znatan tehni�ki i znanstveni napredak. Gradnja prve željezni�ke pruge (od Be�a do Galicije) zapo�ela je 1836, sljede�e je godine pokrenuta parobrodska linija Be�-Linz. Glavni je grad 1843. rasvijetljen suvremenim sustavom plinskih svjetiljki, tri su godine kasnije Be�, Brno i Prag povezani prvom velikom telegrafskom linijom na kontinentu. Znanost i umjetnost doživljavali su jednako brz razvoj, a život se vrtio u ritmovima Lannerovih i Straussovih valcera. Ali, nije sve u Monarhiji umno zaostalog cara bilo tako ruži�asto.

Najve�a opasnost za Monarhiju tijekom njegove vladavine bili su nacionalni pokreti kojima su bili zahva�eni svi narodi, a napose Poljaci, �esi, Talijani, Ma�ari i, što �e se pokazati važnim u revoluciji 1848, Hrvati. Prva je pobuna izbila u Galiciji, a podržavala ju je slobodna gradska republika Krakov. Sada su se, me�utim, pokazale na djelu tekovine jozefinskih reformi: položaj seljaka u austrijskoj je Monarhiji bio mnogo bolji nego što je bio u Poljskoj prije njezine podjele, pa se poljski seljaci nisu htjeli pridružiti ustanku. Austrijska je vojska tako za kratko vrijeme potukla pobunjenike, a Krakov je pripojen Monarhiji. Neredi su prvih dana 1848. izbili i u Italiji. Iako se Ferdinand deset godina ranije u Milanu okrunio za lombardskog kralja, austrijska vlast nije nikada u Italiji naišla na simpatije (ustanci su izbijali ve� u vrijeme njegova oca), a pogotovo ne u Lombardiji, gdje su republikanski osje�aji bili ja�i no drugdje. Prvi izljev nezadovoljstva Lombar�ana poprimio je oblik štrajka puša�a, koji su htjeli naškoditi austrijskome duhanskom monopolu, ali su uskoro slijedili krvaviji dani.

Najve�i se otpor razvijao u �eškoj, gdje je inteligencija zahtijevala poništenje odredbi o ukidanju zasebnog �eškog ustava (1627) i o stvaranju zajedni�ke austrijsko-�eške kancelarije (1748). U svjetlu �eškog nacionalnog preporoda, postalo je jasno da pred �eško-njema�kim suživotom u Sudetima i Pragu stoje velika iskušenja. U Ugarskoj je u otporu apsolutizmu prednja�ilo ma�arsko liberalno gra�anstvo, kojemu se pridružio i dio plemstva. Usprkos okrutnim represijama i strogoj cenzuri, Lajos Kossuth je okupljao sve ve�i broj pristaša. Godine 1843. proglašen je ma�arski službenim jezikom (iste godine kada je Ivan Kukuljevi� u Hrvatskom saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku), a 1847. posljednji se put sastao stari, staleški Ugarski sabor.

Hrvati su pak dolazili u sve �eš�e i sve žeš�e sukobe s Ma�arima. Od nekadašnje ideje zajedni�kog otpora be�kom apsolutizmu nije ostalo gotovo ništa: pod pritiskom ma�arskog nacionalizma, Hrvati su upravo u dvoru po�eli tražiti saveznika u borbi za o�uvanje nacionalnog identiteta. Nasuprot ma�arskom liberalizmu, hrvatski je otpor najve�im dijelom bio konzervativan, pa su se Hrvati i Metternich našli na sli�nim pozicijama. Iako Be� nije bio spreman udovoljiti prijedlogu Janka Draškovi�a da se ponovno uvede posebna vlada za Hrvatsku, kao u vrijeme Marije Terezije, ipak je Ferdinand odbio potpisati odluku Ugarskog sabora o uvo�enju ma�arskog kao službenog jezika i u Hrvatsku. Pravo Hrvatske na upotrebu »narodnog jezika« podupirao je vladar i nadalje, �ak i onda kada je 1843. popustio pred ma�arskim pritiskom i zabranio ilirsko ime, kojim su se hrvatski preporoditelji do tada služili. Iste je godine uzeo u zaštitu hrvatske zastupnike u Ugarskom saboru i naredio da smiju i nadalje koristiti latinski jezik prilikom javnih govora, a da se ne moraju služiti ma�arskim. Dvije godine kasnije potpisao je i rješenje kojim se na zagreba�koj Akademiji osniva katedra za ilirski jezik i književnost. Naravno, iza svih je tih odluka moralo stajati skrbni�ko vije�e, u prvom redu knez Metternich.

Niži slojevi Monarhije, a pogotovo Be�a, bili su u zimi 1848/49. izloženi velikom poskupljenju živežnih namirnica i nestašici hrane. Nezadovoljstvo radnika nadovezivalo se na ozloje�enost inteligencije zbog cenzure i srdžbu studenata zbog neslobode sveu�ilišta. Pobuna je prijetila �itavoj Monarhiji, a pokrenula ju je napokon vijest o izbijanju revolucije u Parizu.