07 2015 nova akropola

Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 07 | 2015.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

toleRaNCija i FUNDaMeNtaliZaM

o MlaDosti i staRosti

otkriće u nekropoli taRkviNije

MateMatika kraljica svih znanosti

GandalfSivi lutalica

4Sadržaj

4 JEDNOSTAVNOST FILOZOFIJE Yaron Barzilay

6 TOLERANCIJA I FUNDAMENTALIZAM Julian Scott

8 Francis Bacon: O MLADOSTI I STAROSTI

10 JOSIP JURAJ STROSSMAYERMarija Jakić

14 GANDALF – Sivi lutalicaNataša Žaja

18 MATEMATIKA – Kraljica svih znanosti Nadiia Komarova

20 OTKRIĆE U NEKROPOLI TARKVINIJE Ana Hanđal

22 GOSPINA PAPUČICA Vesnica Bošnjak

23 DJEČAK I ŠUMA

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

Izvršna urednica: Nataša Žaja

Urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

Lektura: Branka Žaja, Vesna Bosnar

Tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

07 | 2015. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

Izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]

10

14

14

23

86

2018

3

Može li se jasno odrediti dokad je čovjek istinski mlad i kada postaje zaista star? Je li to povezano samo sa životnim vijekom ili je

iza svega malo složenija priča? Svakodnevno možemo primijetiti kako mnogi

mladi žele izgledati starije, a mnogi stariji upravo obratno. Kada to nije usmjereno isključivo na vanj-ski izgled, onda je ova potreba sasvim opravdana. Mladi žele da ih se uzme ozbiljnije u obzir jer grade svoje stavove, a imaju i neka ponekad dramatična životna iskustva. Žele da ih se jasnije čuje, da im se da prostor i vrijeme za ono što u sebi pokušavaju identificirati i pokrenuti. S druge strane, stariji neri-jetko imaju veliku snagu i izdržljivost potvrđenu kroz mnoge životne oluje i prirodno žele dati sebe kao vitalni zaklon, premda mogu ostaviti potpuno suprotan dojam. U skrivenom je srcu ove potrebe i jednih i drugih težnja da se izgradi most u kojem se krije jedan od ključeva naše budućnosti – most među generacijama.

Isto tako, očito je kako mladi uglavnom žive brzo, nemarno rasipajući životnu energiju, dok stariji često prebiru uspomene hodajući stazama neka-dašnjih doživljaja, misleći kako ne mogu više ništa

učiniti od svog života. I jedni i drugi tako gube ono sada – gube Carpe diem! (Iskoristi dan!). Jednako kao što se ljepota dana može doživjeti i u svitanju i u večernjem smiraju, tako se i vrijednost života može dotaći i u mladosti i u starosti. Tko može reći koji je dio dana važniji? Vrijednost životu ne daje tijek godina, već orijentacija naše svijesti prema središtu vlastitog bića i njena snaga čuvanja zrnaca vremena koja pretvara u sjemenke iskustva.

Poput yin-yang simbola, snage mladosti i staro-sti su komplementarne i nerazdvojive. To su samo dvije strane jednog jedinstvenog života. Jedna bez druge gubi smisao. Mladost bez svijesti o prolaznosti svega postaje hladna maska same sebe, a starost bez mladenačkog sjaja duše postaje vlastita natmurena sjena... Snaga je u zajedništvu. Može se cijeli život tražiti dobre primjere i vedra duha koračati ususret sudbini, s gorljivom sviješću da nam za mnoge pri-like put vječno ide, kako to poručuje Tolkien:

Još iza ugla možda nas čekaNov put ili tajna vrata neka...

Uredništvo

NOVA AKROPOLA 07/20154

JEDNOSTAVNOST FILOZOFIJE

Yaron Barzilay

Riječ filozofija danas obično priziva teško shvatljive teorije i rasprave. No, to je daleko od istinskog duha filozofije koji upravo teži

jednostavnosti i jasnoći. Današnja je kultura prekom-plicirana i urušava se pod bujicom riječi i informacija.

Vratimo li se izvornom značenju riječi filozofija, možemo dokučiti iskru te jasnoće. Filozofija kao ljubav prema mudrosti ne odnosi se na viđenja koja su razvili različiti ljudi, odnosi se na samo jedno, a to je mudrost prirode.

5

Drevni su narodi prirodu shvaćali kao odraz božanske mudrosti, čiji se principi manifestiraju kroz ono što nazivamo zakonima prirode. I sama riječ Kozmos ukazuje na takvo gledište. Kozmos je kombinacija Kaosa, primordijalne materije i Theosa, božanskog reda. To je svijet inteligentnog poretka, uređen zakonima i principima. Ništa unu-tar tog svijeta nije slučajnost. Mudrost je suština koja objedinjuje izraze ovog višestrukog svijeta.

Put od duha prema materiji uključuje prijelaz od jedinstva ka mnoštvu. Uzdizanje od materije prema duhu proces je povratka od mnoštva prema jedno-stavnosti i jedinstvu.

Philo ili ljubav sposobnost je sjedinjenja s mudrošću ili možemo reći: sa samim životom. Ljubav prema mudrosti je aktivan proces u kojem pojedinac uči principe života i u skladu s tim se mijenja. Ovaj proces dovodi čovjeka u harmoniju s prirodom.

Filozofija nije teoretski koncept koji pokušava opisati život, već aktivno stanje gdje je čovjek u stalnom procesu promjene. Možemo je nazvati

i etičkim načinom življenja gdje otkrivamo svoje istinske vrijednosti.

Ljubav prema mudrosti je snaga koja pokreće čovjeka da mijenja samoga sebe, to je želja da se pri-bliži mudrosti, izvoru života i da oko sebe širi sklad i bratstvo. Biti filozof ne znači držati se na hladnoj uda-ljenosti od drugih ljudi, nego razviti osjećaj pripadno-sti životu i zajedničkoj biti stvari.

U hramu u Delfima, svetom središtu antičke Grčke, rečeno je: "Spoznaj sebe i spoznat ćeš svijet i bogove."

Filozofija kao most prema mudrosti jest središte koje sadrži sve forme života: kulturne, umjetničke, obredne, političke; različite aspekte društva i našeg svakodnevnog života.

Potrebno je vratiti se klasičnim vrijednostima čovječanstva, vratiti se prirodnom uvjerenju u dobrotu čovjeka, uvjereni u smisao svega što je stvoreno.

Kakav divan osjećaj imaju oni čija su srca otvo-rena za život! To je zadivljenost i spoznaja da nema čuda u životu jer je život sam po sebi čudo.

S engleskog prevela: Irena Darmopil

6 NOVA AKROPOLA 07/2015

Za razliku od ranijih predviđanja da će XXI. sto-ljeće biti doba prosvijetljenog napretka i raci-onalnog razmišljanja, suočeni smo s jačanjem

fundamentalizma i fanatizma. Uspon fundamentalizma djelomično je posljedica

neuspjeha racionalizma da zadovolji dublje duhovne potrebe čovječanstva.

Fundamentalista je uvijek bilo. U Bhagavad Giti, svetom tekstu drevne Indije, nailazimo na rečenicu koja sažima takav stav:

Ima ljudi bez vizije,ali rječitih. Oni slijede slovoVeda i kažu: "To je sve što postoji." Njihova je duša ogrnuta plaštem sebičnih želja,a njihovo je nebo sebičnost.

Možda se razlog porasta fundamentalizma nalazi u tome što ljudi tragaju za sigurnošću u nesigurnom svijetu. Sekularno društvo proizvodi nestabilnost jer, rušeći tradicionalna uvjerenja koja ne mijenja novima, otvara put vlastitom raspadu i dezorijentaciji poje-dinca. Međutim, fundamentalizam nije stvarno rješe-nje ovoga problema. Upravo suprotno, fundamentali-zam ubrzava proces raspadanja potičući neprijateljstvo i rat.

Tolerancija je daleko bolji pristup, ali što se pod time zapravo misli? Tolerancija ne može značiti popustljivost baš prema svemu jer bi time obuhvatila i sve vrste zala. Tolerancija znači prihvatiti drugoga; prihvatiti da su ljudi različiti i dopustiti im da takvima budu. Tolerantna osoba čak može vidjeti i nešto vri-jedno u fundamentalizmu koji traga za postojanošću i jedinstvom te istovremeno putove prema njima podvr-gava kritici.

TOLERANCIJA IFUNDAMENTALIZAM

Julian Scott

7

Neki tvrde da su religije po svojoj prirodi dogmat-ske i isključive, ali to nije povijesno utemeljeno. Pri-mjerice, u starom Egiptu ili Rimu mnoge su religije koegzistirale jedna uz drugu. Povijest pokazuje da je moguće biti religiozan, a istovremeno ne biti fanatičan.

Važno je živjeti i njegovati neke bezvremene i uni-verzalne vrijednosti koje možemo pronaći u različitim tradicijama, kao što su na primjer:

Mržnja se ne svladava mržnjom. Mržnja se pobjeđuje ljubavlju. To je vječni zakon. Buddha

Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi. Konfucije

Kako siješ, tako ćeš i žeti. Isus

Ne priklanjaj se nasilju, ne budi pohlepan. egipatska i židovska tradicija

Drugi važan korak bio bi pokušaj da se ponovno uspostave zdravi običaji jer oni imaju stabilizirajući utjecaj u društvu i stvaraju ozračje uzajamnog poštova-nja i solidarnosti. Načela kao što su umjerenost u jelu i piću, uljudnost, čistoća, poštovanje među naraštajima i spolovima, kao i poštenje u trgovini i javnoj službi, pomogla bi ljudima da izbjegnu drastičnija, funda-mentalistička, revolucionarna ili reakcionarna rješenja.

Ipak, takva su pravila nedovoljna sama po sebi. Ljud-ska bića moraju biti nadahnuta višim idealima iz istog zajedničkog duhovnog korijena čovječanstva, božanske iskre ili duše koja nam je svima zajednička. Razum i rasuđivanje, premda iznimno važni, nisu dovoljni.

U vremenima kada su fundamentalizam i fanatizam u porastu, nužno je osnažiti filozofski i tolerantan pri-stup kao protutežu ovom negativnom trendu. Čak i ako trenutno nismo u stanju zaustaviti val nesnošljivosti koji je već u pokretu, možemo postaviti temelje za svjetlije sutra, baš kao što su neki srednjovjekovni i renesansni mislioci stvorili temelje modernog svijeta.

S engleskog preveo: Zoran Peh


O MLADOSTI I STAROSTI

Francis Bacon

Čovjek mlad po godinama može biti star po satima ako nije gubio vrijeme, ali to se rijetko događa. Općenito, mladost je poput

prvih promišljanja koja nisu tako mudra kao ona

nakon njih. Jer, postoji mladost misli kao i mladost dobi. Pa ipak, domišljatost mladih ljudi življa je nego u starih; a zamisli se roje u njihovom umu bolje, tako reći božanskije.

9

Prirode u kojih je mnogo žara i jakih i žestokih žudnji i nemira nisu zrele za djelovanje sve dok ne prijeđu zenit svojih godina, kao što je bio slučaj s Julijem Cezarom i Septimijem Severom. O ovome drugome govorilo se: Juventutem egit erroribus, imo furoribus plenam, tj. Mladost mu je bila puna lutanja, štoviše, ludovanja. Pa ipak, on je od svih bio gotovo najsposobniji imperator. Ali, mirne naravi mogu biti valjane u mladosti kao što se vidi iz primjera Augusta Cezara, firentinskog vojvode Cosima, Gastona de Foixa i drugih. S druge strane, žar

i živost naravi u starijih odlični su u vođenju poslova. Mladi su ljudi sposobniji u dovinuću nego u prosudbi, sposobniji u izvršavanju nego u savjetovanju i sposob-niji za nove pothvate nego u ustaljenim poslovima. Jer iskustvo zrele dobi, u stvarima koje spadaju u njezine granice, usmjerava, ali u novim stvarima zavarava. Greške mladih ljudi upropaštavaju posao, ali greške sta-rih ljudi svode se samo na to da je moglo biti učinjeno više ili brže. U vođenju i upravljanju poslovima, mladi ljudi prihvaćaju više nego što mogu primiti, uzburkaju više nego što mogu umiriti, brzaju prema kraju, a da ne razmotre ni sredstva ni mjeru, drže se nekoliko načela na koja su slučajno naišli, neoprezno srljaju pri uvođenju promjena, iz čega proizlaze iznenadne nepri-like, laćaju se odmah krajnjih rješenja, a neće priznati, niti se okaniti onoga što udvostručuje greške, kao neki neuvježban konj koji neće niti stati, niti krenuti. Stari ljudi previše prigovaraju, predugo razmišljaju, premalo riskiraju, prebrzo se kaju, a rijetko izguraju stvari do

kraja i zadovoljavaju se osrednjim uspjehom. Dakako, dobro je uposliti i jedne i druge; dobro je za sadašnjost jer vrline jednih mogu popraviti nedostatke drugih; dobro je za budućnost jer mladi ljudi mogu biti učenici, a stari izvršitelji; i na kraju, dobro je za vanjska događa-nja jer autoritet uživaju starci, a naklonost i omiljenost mladi. Ali što se moralne strane tiče, možda će mladost uživati prednost kao što je starost uživa u politici. Izvje-sni rabin iz riječi: Mladi će ljudi imati vizije, a stari će snivati snove, zaključuje da su mladi ljudi bliži Bogu

negoli stari jer vizija je jasnije otkrivenje negoli san. I zaista, što čovjek više pije od svijeta, to ga više on opija: i starost dobiva više u snazi razumijevanja negoli u vrlinama volje i osjećanja. Ima onih što prerano steknu zrelost, a koja brzo iščezne. To su najprije oni krhkoga duha, čija oštrica brzo otupi: takav je bio retor Her-mogen čije su knjige izvanredno oštroumne, a koji je kasnije otupio. Drugu vrstu čine oni koji imaju izvjesnu urođenu sklonost koja više dolikuje mladosti negoli starosti, kao što je tečan i bogat govor koji dobro ide uz mladost, ali ne i uz starost, kao što Tully kaže o Horten-ziju: Idem manebat, neque idem decebat, tj. On je ostao isti, mada to isto više nije bilo dolično. Treći su oni koji se u početku založe previše i srčaniji su nego što to godine mogu podnijeti.

Takav je bio Scipion Afrički o kome Livije doista kaže: Ultima primis cedebant, tj. Kraj mu nije bio ravan početku.

S engleskog prevela: Vlasta Nedela


Josip Juraj Strossmayer rodio se 4. veljače 1815. godine u Osijeku, gdje mu se pradjed iz gornje Austrije skrasio zbog vojne službe. Otac mu

je bio trgovac konjima, premda nije znao ni čitati ni pisati, a majka je bila blaga i pobožna žena. Sam je biskup zapisao: "Hvala Bogu da je mene moja majka u nježnoj slobodi, a ipak u pravoj razboritosti odgojiti znala." U rodnom je Osijeku pohađao pučku školu i gimnaziju, nakon čega po majčinoj želji odlazi u Biskupijsko sjemenište u Đakovu, a potom kao najbo-lji učenik u središnje sjemenište u Peštu, gdje dolazi pod okrilje slavnog slovačkog pjesnika i političara Jana Kollara koji je prije toga primio i Ljudevita Gaja, a okupljao je i mlade hrvatske bogoslove kojima prenosi ideju da se slavenstvo treba razviti unutar četiri velike književnosti: češke, poljske, ruske i ilirske.

Godine 1834. stječe doktorat iz filozofije, no zbog želje za daljnjim obrazovanjem odlazi u Augustineum u Beču, gdje sa sjajnim uspjehom, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva, 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava Sveučilišta u Beču.

Na prijedlog bana Josipa Jelačića, Strossmayer je 1849. imenovan đakovačkim biskupom. Kao biskup sudjeluje u radu Prvog vatikanskog sabora (1869./1870.), na kojem je održao značajne i zapažene govore na savršenom latinskom. Posebno je čuven trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti, za koju je smatrao da šteti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve, nakon čega demonstrativno

napušta Rim prije glasanja. Osim toga govora, istaknuo se i prijedlozima o reformi Crkve u kojima, kao jedini od biskupa, predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, zalaže se za izvornu ulogu biskupa i položaj pape te novi odgoj svećeničkih kandidata. Na Saboru je proslavio svoje ime i ime svoje domovine; nazvali su ga "biskup iz male Hrvatske" i "biskup s turskih granica". Danas je prepoznat kao otac Drugog vatikanskog sabora (1962. - 1965.), jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni stotinu godina kasnije.

Politički i kulturni angažman Strossmayer je bio vrlo istaknut na političkom polju. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbližavanja slavenskih naroda. Zalagao se za uvođenje hrvatskog jezika u škole i administraciju, opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih zemalja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske i njezinu suvremenost, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv. Ćirila i Metoda.

Vođen načelom "prosvjetom prema slobodi", Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti. Utemeljio je 1866. godine Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas HAZU) te dao izgraditi velebnu Akademijinu palaču. U njoj su najvećim dijelom radili Hrvati, ali su sudjelovali i ostali narodi: Srbi, Slovenci, Česi, Rusi, Poljaci.

Josip JuraJ strossmayer

Marija Jakić

11

Svjestan važnosti dobre biblioteke unutar Akademije, doprinio je znatnom novčanom svotom za kupnju znamenite biblioteke Ivana Kukuljevića, kupio je zbirku Mihanovića, arhiv grofova Keglevića, Lopašićev arhiv, pribavio rukopise Katančića, Marulića, itd. Akademiji pridodaje još jedan izuzetno važan zavod - galeriju slika kao preteču umjetničke akademije. Njegovo poznavanje umjetnosti nije bilo površno ni priučeno, već utemeljeno na dugom i ustrajnom proučavanju. Putopisne crtice izvor su i potvrda koliko je Strossmayer znao cijeniti vrijednost umjetničkih galerija i umjetnina u njima.

Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861. godine pokreće pitanje hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je njegovom materijalnom potporom otvoreno 1874. godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje vlastite kulturne i znanstvene ustanove. U pismu rektoru Nodilu 27. listopada 1890. piše: "Moj prijatelju! Vječito slovo Božje postavši čovjekom, postalo je čokotom, a narodi ovog svieta svi su loze, koje samo dotle istinu žive i plod nose, dok u čokotu ostaju – od njega pako odciepljeni sahnu i na vatru se bacaju. Ovo je biće i jezgra ciele poviesti roda ljudskoga."

(J. J. Strossmayer, Govori, Slavonica, Vinkovci, 1994., str. 118.)

Strossmayer je pratio rad Sveučilišta, pomagao siro-mašnim studentima, poticao dovršenje Sveučilišta otva-ranjem Medicinskog fakulteta. Pomaže drugim kultur-nim institucijama, umjetnicima, književnicima, Matici hrvatskoj, Matici slovenskoj, Matici slovačkoj, Društvu svetog Jeronima u Zagrebu, Zavodu svetog Jeronima u Rimu, brine za odgoj klera, očuvanje glagoljice, otvara i materijalno pomaže pučkim školama i gimnazijama.

Njegov suvremenik Tadija Smičiklas u knjizi Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera iz 1906. godine za njega kaže: Biskup Strossmayer bio je stasa dosta visoka (…). Suhonjav i vitak ostaje skoro do svoje osamdesete godine, svi su mu oblici oštri, a pogled živahan i pronicav. (…) U mladosti slab i bole-žljiv, u starosti zdrav i jedar kako nikada prije, čuva sebi zdravlje neizrecivom redovitošću i umjerenošću. U slatkom smijehu iza velikih otvorenih usta prikazi-vali bi mu se zubi svi sačuvani do jednoga. Glas mu je melodičan bez grubosti (…). Hod mu je brz i krepak sve do visoke starosti.

Kod njegova gostoljubivog stola sjedili su kroz pedeset godina jamačno sinovi prosvijetljeni svih naroda europskih. Nije nikada nijedan od njega odlazio, da se ne divi njegovoj živahnoj i duhovitoj konversaciji. Kada je počeo govoriti kakav govor, priklonio bi glavu, lice bi mu se namreškalo i pokazalo upalo, kao da je bolan. Glas bi mu bio tih i slab, kao da će šaptati. Kako je god napredovao govor, tako je napredovao njegov glas i ispunjavala se njegova lica. (…) Biskup je u svakom svečanijem govoru zanesen. 'Kada govorim', reče jednom sam o sebi, 'onda kao da ne govorim ja, nego da govori iz mene neka viša sila. A kada govorim hrvatski, latinski i njemački, ja i mislim onda samo u tom jeziku.' (…) Iz prošlosti nije gotovo nikada pripovijedao, što inače starci najvole činiti.

Strossmayer je umro 8. svibnja 1905. nakon kratke bolesti u 91. godini života. U knjizi Povijest hrvatske književnosti Ivo Frangeš piše: "Ako Venecija, po legendi, počiva na velebitskoj hrastovini, to moderna hrvatska kultura, bez ikakve sumnje, leži na Strossmayerovim slavonskim dubovima."


Izvadci iz Strossmayerovih govora i propovijedi ...izmedj nebrojenih zviezdah, listićah šume i zernah pieska, neima jedne zviezde sasvim jednake drugoj, neima jednog listka sasvim jednakog drugom: neima jednog zerna sasvim jednakog drugom. Neima na svietu ni dva čovieka, od kojih bi jedan drugom po licu i ćudi, po duhu i sercu sasvim jednak bio; i izmedj angjelah i angjelah razlika je, iste milosti božje, premda od jednog i istog duha svetog proizlaze, raznoverstne su. I u tom se baš pokazuje, koja je hotiela, da sveza ljubavi u družtvu čoviečanskom mnogoverstna bude, dočim jedan od drugoga u mnogima zavisi, jedan drugoga u mnogima nadomještuje....Nije li puki dar božji što si odlikovan i uzvišen? Ako si po časti velik, a nutarnje vriednosti neimaš, lupina si bez jezgre, klas si bez zerna, svietlost si bez topline; čim ti je miesto u deržavi odličnie, tim ti je odgovornost pred Bogom i ljudima strožia: dostojanstvo je teret, koj samo zato obnašaš, da se tim više dobru sugradjanah tvojih u ljubavi žertvuješ, i da jim u istinu služiš; dočim se čini, kao

da nad njima gospoduješ, i to po izgledu onoga, koj od sebe reče: nisam došo da mi se služi i dvori, nego da služim i dvorim. To je jednakost poleg svete viere, bez koje jednakosti neima sloge, neima ljubavi, neima blagoslova. J. J. Strossmayer, Govori, Slavonica, Vinkovci, 1994.

Što se slobode tiče, istina je, da je čovjek za slo-bodu stvoren; istina je, da se ropstvo sa dostojan-stvom naravi čovjeka ne slaže; istina je, da je samosi-lje čovjeka proti čovjeku grijeh; (...) istina je, da bez slobodne odluke ne ima govora o kreposti i zasluzi...

Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tielo su nam i tielesni život dali i odhranili, ter su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vriedni; koji nam pako sredstva k višem duševnom izobraženju pružaju, oni nam viši život daju, koj toliko više vriedi od prvog, koliko više vriedi nebo od zemlje, duh od tiela, dobra duševna od blaga tielesnoga. To su oni duševni roditelji, kojim nigda dosta priznanja, nigda dosti zahvalnosti iskazati nemožemo...

13

Rad je najmilija molitva Bogu, i ja ne znam ljepšega i Bogu ugodnijeg prizora, nego kad težak na njivi svojoj oči u nebo upre ter iz sve duše zavapi: Bože blagoslovi trud i posao moj! Narod lijen i nemaran prije ili poslije u vlastitom svom dobru tudjin postaje i robuje tamo, gdje su predji njegovi nekad gospodovali...

Athena bijaše malahni grad, stara Grčka, što se prostora tiče, neznatna, pak se ipak Athena i stara Grčka sbog umnih i moralnih silah svojih na sve strane svieta proslavi, niti će joj igda slava potavnjeti, dok bude pod suncem ljudih, koji um, blago duševno više ciene, nego blago materialno, koje samo po sebi nikakve vriednosti neima. Stari Rim već odavno poginu ali ne poginu slava staroga Rima. Duhu staroga Rima u istih razvalinah starorimskih umotvorah ni danas se sviet dosti načuditi nemože. Živi stari Rim još i danas u neumrlih proizvodih uma i znanosti svojih. Upliv izobraženosti staroga Rima u preporodjenje i razvitak duševni još se i danas živo osjeća, i osjećat će se, dok je svieta i vieka...

Svrha svakog znanja i umienja jest prvo: istinu svetu i neumrlu umom svojim i srdcem shvatiti i osvojiti; drugo: istinu svetu i neumrlu, koju smo umom i srdcem shvatili, nepromienjivim zakonom sviesti svoje učiniti i nju krepkom i odvažnom voljom svakom zgodom i prilikom u život prenositi...

...ko što traci sunčani u neizmierne prostore sižu, a da se

od izvora svoga pod nikako nerazdvajaju, tako isto i istina sveta od Boga proizlazi, božju narav na sebi nosi, nigda se nemienja, nigda svoju moć negubi, nigda se od izvora svoga odciepiti neda. Sviet prolazi, ljudi se mienjaju a ona ostaje vazda jedna te ista, uviek nova i stara, uviek viečita i nepromienjiva... zato je najbitnije svojstvo uma našega, da nutarnjim nekim nagonom živo osjeća otaistveni onaj vez, koji razne istine u jedno spaja, i da dotle nemiruje, dok sve, što zna i umie, u jednu cielinu ne spoji...

Nesretnik je i pravi sliepac, koji u prirodi nevidi Boga, koji biće svoje i moć svoju, koji ljubav i dobrotu prirodom divno očituje... Nacrt života i djela J. J. Strossmayera

Prolazeći stazama Tolkienovih junaka zasigurno se u mnogima od nas probudila iskonska čežnja za pustolovinama Bilba ili Froda. Ili

potreba da vratimo i obnovimo svoj razrušeni dom poput Torina. Također bismo se mogli zamisliti poput nekog od njihovih prijatelja, spremni da ih pratimo na putu, ili se pronaći u onima koji im u važnim, prijelo-mnim trenucima pomažu na drugi način...

Ipak, s pojedinim Tolkienovim junacima izuzetno se teško možemo poistovjetiti, zato što u našem sva-kodnevnom svijetu nemamo takve primjere ili su likovi toliko složeni da ih uopće ne možemo sagledati u cje-lini. Jedan takav izniman lik je Gandalf. Naizgled, on je prototip čarobnjaka kakvog susrećemo u mnogim pričama i legendama, no Tolkienov Gandalf je puno više od toga...

Kada se i kako u Tolkienovom svijetu pojavio Gan-dalf? U velikom nedovršenom epu Silmarillion, koji je kao zamisao nastao najranije, Gandalf se spominje samo u jednom kratkom, ali vrlo snažnom odlomku kao Olórin, što na uzvišenom vilenjačkom jeziku znači Živi san ili Živa vizija. Opisan je kao najmudriji od Maiara koji su bili pomoćnici Valara, najviših božanstava Tolkienovog univerzuma. Zajedno su stvarali i uređivali svijet, unoseći u njega sklad prema glavnoj muzičkoj temi vrhovnog boga Iluvatara. Olórin je često boravio uz Niennu, božicu samilosti i strpljivosti od koje je učio o suosjećanju i ustrajnosti u nadi... jer ona duši donosi snagu i pretvara tugu u mudrost. U danima dok je svijet bio mlad volio je vilenjake, ali hodao je među njima nevidljiv, ili u obliku jednog od njih, i oni nisu znali odakle dolaze vizije ili mudri poticaji koje je usađivao u njihova srca.

Gandalf Sivi lutalica

Nataša Žaja


15

U kasnijim Tolkienovim djelima pojavljuje se kao jedan od pet Istara, čarobnjaka koji su doplovili iz Neumirućih zemalja u Srednji svijet kako bi ga saču-vali od uništenja. Poslali su ih sami Valari da se odupru mračnom Sauronu, Maiaru koji je opčinjen svojom moći postao sluga strašnog zla i izopačenosti. Među-tim, Istarima je bilo zabranjeno njegovoj moći uzvratiti silom i otkriti se u svoj svojoj moći i sjaju. Nije im bilo dozvoljeno ni upravljati voljom vilenjaka i ljudi prisi-lom ili strahom. U Srednji svijet došli su kako bi pota-knuli sva bića dobre volje da se ujedine i sami bore za njegov spas.

Gandalf je došao posljednji i izgledao je najstariji i najslabiji od petorice. Međutim, vilenjak Círdan, Bro-dograditelj, koji ga je dočekao u Sivim Lukama, odmah je uvidio kako svojom mudrosti i dobrotom nadilazi sve druge. Zato mu poklanja jedan od Triju prstena koji su pripadali najuzvišenijim vilenjacima Srednjeg svijeta, prsten Vatre, s riječima: Mnogo posla i opasnosti nalazi se pred tobom, i kako se tvoj zadatak ne bi pokazao pre-velikim i iscrpljujućim, uzmi ovaj Prsten da ti pomogne i utješi te... vjerujem da će se u danima koji uskoro dolaze naći u plemenitijim rukama nego što su moje, koje će ga upotrijebiti da u sva srca usade odvažnost.

Gandalf je dugo obilazio narode Srednjeg svijeta učeći o njihovom načinu života, budno pazeći na sve znakove Sauronovog podmuklog djelovanja. Postao im je prijatelj, sažalivši se na njihove patnje, a oni koji su ga slušali, budili su se iz beznađa i odbacivali su privi-đenja mraka. Vilenjaci su ga nazvali Mithrandir ili Sivi lutalica jer jedini od Istara nije odabrao stalno mjesto boravka. Ime Gandalf, Vilenjak sa štapom, dali su mu ljudi zato što je putovao pješice oslanjajući se o štap i zato što su mislili da je vilenjak. Ponekad je boraveći među njima stvarao čudesne, vatrom oživljene oblike. Tolkien posebno ističe da je jedini od Mudrih počeo gajiti neobičnu ljubav prema Malom narodu – hobi-tima, sluteći da se u njima krije daleko veća snaga od one koju pokazuju simpatičnom vanjštinom i jedno-stavnim navikama... Kada je Elrond, vladar Rivendella, u razgovoru s Gandalfom jednom prilikom predvidio rat i rekao kako sve može nestati u tami, osim ako ih ne izbavi kakva neobična slučajnost, Gandalf mu odgovara: Mnogo je neobičnih slučajnosti na svijetu, a pomoć će često stići iz ruku slabih kad Mudri posrnu.

U Tolkienovom Srednjem svijetu samo su rijetki znali njegovu pravu ulogu. Osim Círdana, bili su to još dvoje uzvišenih čuvara vilinskih prstenova: vila Gala-driel, Gospodarica svjetla, i poluvilenjak Elrond, čije ime znači Zvjezdani svod.

Nataša Žaja


BORBA GANDALFA S BALROGOM U MORIJI

Tolkien nam samo daje naslutiti tu ulogu i kako pro-lazimo stranicama njegovih djela Hobit i Gospodar prstenova, malo pomalo ocrtavaju se obrisi jedne izu-zetne misije. Od čarobnjaka slavnog po vatrometima i dobrodušnog prijatelja postaje mudar savjetnik te pokretač čitavog niza događaja. Pri tom prolazi i sam strahovita iskušenja, od kojih ćemo izdvojiti dva naj-veća: ulazak u Dol Guldur i prolazak kroz Moriju.

Suočenje s napuštenom jezivom utvrdom Dol Guldur nastalo je zbog Gandalfove sumnje da se tamo vratio Sauron, Mračni gospodar, kako bi ponovo oku-pio svoje sluge i obnovio moć, sijući svijetom strah i smrt. Gandalf ovo iskušenje prolazi sam, ne upuštajući se u borbu, premda je Sauronu ravnopravan suparnik jer su obojica Maiari. Kada je potvrdio opravdanost svojih sumnji, odlazi kako bi upozorio Vijeće Mudrih i kako bi ga zajedničkim snagama otjerali…

Labirint Morije najkompleksniji je labirint Tolkienovog svijeta nastao na mnogo zamršenih razina u minulim, zabo-ravljenim dobima. Prolazak kroz Moriju Gandalf odabire tek kad uvidi da su svi drugi putevi zatvoreni i tada se pokazuje kao pravi vođa cijele Prstenove družine. Uspijeva ih provesti kroz mnoge zamke i dovesti do izlaza s druge strane planine. Međutim, neposredno prije izlaza dolazi do sukoba s Balro-gom, drevnim demonom, oličenjem podmuklih starih snaga svijeta, pri čemu Gandalf pada u bezdan. Ovdje imamo naznake pravog inicijatskog puta jer Gandalf u borbi prolazi kroz elemente Vatre, Zraka, Vode i Zemlje, a prema izlazu ga zapravo vodi sam neprijatelj kojeg on neustrašivo slijedi. Konačni sukob odvija se na vrhu beskrajnog spiralnog stepe-ništa, a nakon što je savladao Balroga, Gandalf i sam umire potvrđujući tako svoju potpunu požrtvovnost za spas Sred-njeg svijeta. Upravo zato je bio vraćen natrag u svijet živih kao Gandalf Bijeli kako bi dovršio svoju misiju...

BORBA GANDALFA S BALROGOM U MORIJI

17

Gandalf: Mnogo sam vremena padao, a on je padao sa mnom. Njegova vatra bila je oko mene. Bio sam opečen. Onda smo zaronili u duboku vodu i sve je bilo tamno. Hladna je bila kao struja smrti: skoro mi je sledila srce.

Gimli: Dubok je bezdan koji je premošten Duri-novim mostom, i nitko ga nije izmjerio.

Gandalf: Ipak on ima dno, izvan svjetlosti i zna-nja. Tamo sam ja dospio konačno, do krajnjih teme-lja stijene. On je još bio sa mnom. Njegova vatra bila je ugašena, ali sad je bio jedno stvorenje od sluzi, jače no zmija daviteljica.

Mi smo se borili duboko ispod žive zemlje, gdje se vrijeme ne mjeri. Stalno me je grabio, i stalno sam ga sje-kao, dok najzad nije umakao u mračne tunele.... Duboko, duboko ispod najdubljih boravišta Patuljaka, ovaj svijet glođu bezimeni stvorovi. Čak ih ni Sauron ne poznaje. Oni su stariji od njega. Sada sam ja išao onuda, ali neću iznijeti nikakav izvještaj kako ne bi mračio svjetlost dana. U tom očaju moj neprijatelj bio je moja jedina nada, i ja sam ga slijedio grabeći za njegovim petama. Tako me je konačno doveo nazad do tajnih puteva Kazad-duma: predobro ih je on znao sve. Stalno naviše išli smo mi, dok nismo stigli na Beskrajno stepenište.

Gimli: Dugo je ono bilo izgubljeno. Mnogi su kazivali da nikad nije bilo načinjeno, osim u legendi, ali drugi kažu da je bilo uništeno.

Gandalf: Bilo je načinjeno, i nije bilo uništeno. Od naj-niže tamnice do najvišeg vrhunca ono se pelo, uspinjući se u neprekinutoj zavojnici mnogom tisućom stepenica, dok nije izašlo na kraju u Durinovoj kuli usječenoj u živoj stjeni... vrtoglavo orlovsko gnijezdo nad izmaglicama ovog svijeta. Sunce je žestoko sjalo, ali niže je sve bilo umotano u oblak. On iskoči van i... buknu u novi plamen... Oni što su gledali iz daljine mislili su da je planina okrunjena nepogodom... Obo-rio sam svog neprijatelja, i on je pao s tog visokog mjesta i smrvio bok planine gdje ga je udario u padu. Onda me obuze tmina, i zastranio sam izvan misli i vremena, i lutao sam daleko na putevima o kojima neću pričati.

Nag sam odaslan natrag – za kratko vrijeme, dok se moj posao ne obavi... Bio sam sam, zaboravljen, bez izlaza na tom tvrdom rogu svijeta. Tu sam ležao gledajući naviše, dok su zvijezde kružile gore, a svaki dan bio dug kao jedan život svijeta... I tako me je na kraju Gvaihir, Gospodar Vjetra, našao ponovno, i podigao me i odnio me...

...Gvaihir: Teret ti bijaše, ali nije tako sada. Lak kao

pero labudovo ti si u mojoj kandži. Sunce sja kroz tebe...


Brojeve možemo vidjeti u svemu što nas okružuje – u prirodi, svemiru, ljudskom biću i njegovim radovima. Svaki oblik i

proces definiran je i opisan brojevima. Proporcije i progresije koje se manifestiraju u prirodi kroz prekrasne oblike i procese ne postoje tek slučajno. One su u skladu s matematičkim zakonitostima ljepote i sklada.

Sva značajna drevna djela čovječanstva poput Velike piramide u Gizi, Stonehengea, mnogih hra-mova, kao i mnogobrojna remek-djela s područja računalne grafike, glazbe, arhitekture i književnosti sadrže u sebi tajnu brojeva. Postoje različita gledišta o brojevima. Suvremena znanost se pita je li matematika izum, proizvod ljudskog uma, ili je ona otkriće, nešto što postoji neovisno o nama?

Velika knjiga prirode napisana je matematičkim jezikom. Galileo Galilei

MATEMATIKAkraljica svih znanosti

Nadiia Komarova

19

Albert Einstein također je razmišljao: "Kako je moguće da matematika, proizvod ljudske misli neovisan od iskustva, tako savršeno pristaje objektima fizičke stvar-nosti?"

Tradicija nam kroz mitove govori da su bogovi čovječanstvu dali brojeve. Egipatska mitologija, na pri-mjer, kaže da je brojeve izumio Thoth (Hermes), bog znanosti, umjetnosti i mudrosti.

U Grčkoj je bog Hermes izumio mjere, brojeve i alfabet, i uputio ljude u ta znanja. U starom Rimu to je bio Merkur.

Danas je najrasprostranjenija primijenjena mate-matika. Isto se događa i s brojem – uzima se u obzir samo njegovo kvantitativno vrednovanje. U jednoj modernoj, široko rasprostranjenoj interpretaciji, broj je apstrakcija koja se koristi za kvantitativnu karak-terizaciju objekata. Međutim, matematičari i filozofi drevnog svijeta vidjeli su brojeve i na posve drugačiji način. Shvaćajući broj kao nešto puno šire, sposob-nost brojčanog vrednovanja bila je samo jedna od nje-govih funkcija. Njegovo svojstvo numeriranja stvari predstavlja samo njegov vanjski aspekt. No, postoji i drugi, unutarnji, odnosno funkcionalni aspekt, to jest njegova sposobnost sintetiziranja i povezivanja i taj se aspekt shvaća kao ideja, zakon i modus. Sama mate-matika kao znanost o brojevima bila je shvaćena kao nešto puno više od pukog mjerenja stvari i manipuli-ranja količinama.

Matematika je nazvana kraljicom svih znanosti i jezi-kom kojim govore sve znanosti. Matematika opisuje prin-cipe fizike, objašnjava eksperimentalne rezultate i čak predviđa nove fenomene, temelj je za mnoštvo stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Pa ipak, najdublje tajne često se kriju u stvarima koje smatramo očiglednim.

S engleskog preveo: Zvonko Jadrešin


Tarkvinija, etruščanski grad oko sto kilometara sjeverozapadno od Rima, smještena je na pito-mim brdima Lacija s pogledom na Tirensko

more, od kojeg je udaljena otprilike sedam kilometara. Od 2004. godine nalazi se na UNESCO-ovom popisu svjetske kulturne baštine.

Od tog najznačajnijeg etruščanskog grada danas je malo toga sačuvano: ostaci najvećeg poznatog etruščanskog hrama nazvani Ara della Regina i tra-govi starih etruščanskih zidova koji se mogu pratiti u dužini od oko osam kilometara. Ono što je uskrsnulo ovaj gradić u XVIII. stoljeću i učinilo ga nezaobila-

znim u proučavanju etruščanske povijesti i kulture njegova je nekropola na obližnjem brdu Monterozzi. Dosad je tamo pronađeno oko 6000 grobnica uklesa-nih u stijene. Većina njih je izgrađena u obliku grobne komore i namijenjena jednom paru. U odnosu na ostale etruščanske nekropole, tarkvinijska je značajna po dvjesto oslikanih grobnica, na kojima se najčešće pojavljuju motivi iz mitologije, simboli, prikazi cere-monija i svakodnevnog života. Zahvaljujući njima omogućen je uvid u religijska uvjerenja Etruščana te neke aspekte njihovog svakodnevnog života. Najstarije oslikane grobnice potječu iz VII. st. pr. Kr.

Otkriće u nekropoliTARKVINIJE

Tarkvinija, detalj freske iz Grobnice baruna

21

Posljednje značajno otkriće u Tarkviniji pred-stavlja grobnica pronađena 2013. godine, za koju se procjenjuje da je izgrađena oko 600. g. pr. Kr. Riječ je o maloj grobnici promjera dva metra, ali značajnoj po tome što je to prva grobnica koja je nakon trideset godina pronađena netaknuta. Bila je zatvorena kame-nim blokom. S lijeve i desne strane od ulaza u grob-nicu nalazio se kameni odar na kojem su bili položeni posmrtni ostaci dviju osoba: s lijeve je strane pronađen kostur jedne osobe uz koju je položeno koplje, a s desne strane kremirani ostaci druge osobe. Također su pronađene vaze, brončano posuđe i ćupovi. Otkriće je odmah pobudilo brojne pretpostavke. Budući da je grobnica pronađena nedaleko od tzv. Kraljičine grobnice, dovedena je u vezu s kraljevskom obitelji te se pretpostavilo da se možda radi o otkriću grobnice Tarkvinija Prisca, petog rimskog kralja, odnosno da je riječ o etruščanskom princu i njegovoj ženi.

Etruščanski su pisani dokumenti još uvijek nijemi jer nam njihov jezik predstavlja nepoznanicu. Bogato ukrašene grobnice rasvijetlile su nam sve što o njima znamo. U tom kontekstu, otkriće posljednje grobnice u nekropoli Tarkvinije predstavlja korak dalje u rekon-strukciji njihove tradicije.

Priredila: Ana Hanđal

Otvaranje grobnice u Tarkviniji 2013. godinePrva koja je nakon 30 godina pronađena netaknuta.

Obredni darovi


Orhideje su biljke predivnih cvje-tova koje nas oduševljavaju svojom ljepotom boja i raznolikošću oblika.

Rasprostranjene su u toplim i vlažnim tropskim i suptropskim šumama gdje rastu na stablima i drugom raslinju, dok neke žive i parazitskim nači-nom života. Nalaze se u svim krajevima svijeta, gotovo na svim tipovima staništa, osim u pusti-njama i područjima trajno pokrivenim ledom. To je jedna od najvećih biljnih porodica na Zemlji s oko 25000 poznatih vrsta.

Hrvatska se, s oko 150 samoniklih vrsta orhi-deja koje nazivamo kaćuni, ubraja u sam vrh europskih zemalja po bogatstvu orhideja. Narodni naziv kaćun potječe od glagola kititi se zbog ljepote cvjetova. Naši kaćuni rastu na tlu, a prezimljuju u obliku podanka i gomolja koji služe za upijanje i spremanje vode. Većinom imaju dva gomolja, s nadzemnom uspravnom i jednostavnom stabljikom. Odlikuju se posebnom građom cvjetova – mednom usnom, koji izgledom i bojom oponašaju različite oblike kukaca po kojima su pojedine orhideje i dobile ime: pčelina kokica, kokica mušica, bumbarova kokica, trozubi kaćun itd.

Na nekim staništima orhideje nestaju zbog izostanka redovnih košnji livada, najmanje jednom godišnje.

Jedna od vrlo rijetkih orhideja s neobičnim cvjeto-vima je gospina papučica. Ime je dobila zbog prepo-znatljivog oblika cvijeta koji podsjeća na papučicu. U našim krajevima možemo je naći na području Žum-berka, Gorskog kotara, Velebita i Plitvičkih jezera. Veliki, upadljivi cvjetovi neobičnog izgleda i ugodnog mirisa koji podsjeća na marelicu, građeni su tako da pri-vlače kukce. Kad kukac sleti i uđe u mednu usnu kroz otvor na njenoj gornjoj strani, zbog glatkih stijenki, više ne može izaći istim putem nego se mora popeti preko prašnika s kojih tada skuplja ili ostavi pelud skupljen ranije na drugom cvijetu, te na taj način oprašuje cvijet. Nakon oprašivanja i oplodnje razvija se plod tobolac s puno sitnih sjemenki koje raznosi vjetar.

Da bi procvali prvi cvjetovi, gospinoj papučici je potrebno između šest i jedanaest godina. Da bi

Zaštićene biljke HrvatskeGOSPINA PAPUČICA

Cypripedium calceolusNaziv roda Cypripedium dolazi od grčkog Kýpris, što je nadimak Venere, božice ljubavi i ljepote, i pédilon – obuća, a naziv calceolus latinski je naziv za cipelicu.

sjemenke mogle proklijati, potrebna je prisutnost posebnih gljivica u tlu koje opskrbljuju sjemenke vodom i ostalim tvarima za rast.

Gljivice dobivaju organske tvari (ugljikohidrate) koje orhideja proizvede fotosintezom. Takav način života naziva se simbioza.

Glavni uzrok ugroženosti gospine papučice je sabi-ranje zbog ljepote cvjetova. Često je presađuju u vrtove jer ljudi misle da nije učinjena šteta budući da biljka živi i dalje. No, kako su za rast i razvoj potrebne gljivice u tlu, presađene biljke mogu uspijevati samo nekoliko godina. Upravo je zbog toga ova vrsta orhideje zaštićena Zakonom o zaštiti prirode 1972. godine.

Pripremila: Vesnica Bošnjak

Ovo je priča o dječaku koji se svakoga dana na nekoliko trenutaka iskradao u šumu.

Otac se počeo brinuti. Što bi dječak mogao raditi u šumi svakog bogovetnog dana?

Jednoga dana otac upita dječaka: "Zašto provodiš toliko vremena u tim šumama?

A dječak odgovori: "Da bih bio bliže Bogu.""Zbog toga ne moraš ići u šumu", odgovori otac,

osjetivši olakšanje. "Bog je posvuda, Bog u šumi nije drugačiji od ovoga ovdje."

"Tako je, oče", osmjehnuo se dječak, "ali sam u šumama ja drugačiji."

Odabrala: Vesna Bosnar

Iz knjige: Neale Donald Walsch - Nova otkrića

Dječak i šuma

23

1

Čuo sam i zaboravio sam.Vidio sam i upamtio sam.Učinio sam i shvatio sam.

zenizreka

www.nova-akropola.com

07 2015 nova akropola

Documents