06 komentar zkp

5/25/2018 06 Komentar ZKP

1/38

202

VI GLAVA ESTA- KRIVINA ODGOVORNOST

Literatura:orevi,M., (1999), Osnovni problemi krivine odgovornosti, Publikacija udruenja zakrivino pravo i kriminologiju, Beograd, 1999, str. 43-53; Bavcon, Lj., (1985), Neki teoretskiproblemi krivine odgovornosti, JRKK, 3/1985, str. 535-549; Damaka, M., (1965), Problemrazgranienja stvarne i pravne zablude, NZ/1965; Ignorantia legis prodest, ZPFZ, 3/1965; Aimovi,M., (1984), Postupak prema mentalno obolelim uiniocima, ZPFZ, 1-2/1984, str. 73-84;Zlatari,B.,(1964), Pravni status duevno abnormalnih delinkvenata, JRKK, 3/1964, str. 303-332;Aimovi, M,(1978), Problemi duevno obolelih uinilaca krivinih dela u krivinim naukama, ZPFZ, 3-4/1978;Atanackovi, D., (1997), Pojam zablude u krivinom pravu, JRKK, 1/1997, str. 62-73;Atanackovi,D., Krivina odgovornost za krivina djela kvalifikovana teom posljedicom; KomentarKZJ, Beograd, (1995), str.68-103 (autor dijela koji se odnosi na krivinu odgovornost je dr. M.orevi); Horvati, ., (1980), Krivina djela iz nehata, njihovo spreavanje i postupanje sa

delinkventima, JRKK, 2/1980, str. 235-244.; Bavcon, Lj., (1964), Nehat kao oblik vinosti usavremenom krivinom pravu, JRKK, 2/1964; Babi, M., (2003), Osvrt na neka rjeenja Krivinogzakona BiH, PS, 6/2003, str. 20-29; Krivino pravo pred izazovom velikih drutvenih promjena,JRKK, 1/1998, str. 19-43; Osnovi i pravci reforme krivinog prava, Zbornik PFBL, 1997, str. 261-

287; Atanackovi,D., Actiones liberae in causa u savremenom krivinom pravu, Anali, 1/1966,str.66-78; Staji, A., (1980), Actiones liberae in causa u jugoslovenskom kriviinom pravu, JRKK,2-3/1985; Petrovi, M./Kalaba, D., (2003), Actiones liberae in causa, Pravni ivot, tematski broj,Tom I, str. 135-142; Babovi, M., (1985), Nehat u krivinom pravu, Beograd, 1985; Bai,F.,(1986), Neophodnost promjena u oblasti krivnje u jugoslovenskom krivinom zakonodavstvu,Publikacija IKSI, Beograd, 1986, str. 149-164; Marginalije uz novi Kazneni zakon, HLJKPP, 2/1997,

str. 419-436; Singer, M. (1956), O pojmu krivnje u krivinom pravu, NZ5/1956, str. 391; Novoselec,P., (1987), Sloboda, krivnja i krivino pravo, Zagreb, 1987; Bojani,I., (2003), Znaajne promjenena podruju krivnje prema treoj noveli Kaznenog zakona, HLJKPP, 2/2003 (bitno smanjenaubrojivost, str. 307-340); Buturovi, J., (1980), Znaaj afekta za krivinu odgovornost, JRKK,1/1980, str. 27-44; ejovi, B., (1983), Krivino pravo u sudskoj praksi, opti deo, str. 94-163;

Grozdani,V., (1990), Smanjena uraunljivost u krivinom pravu, ZPFR,11/1990; Grozdani, V.,(1996), Prani poloaj osoba s duevnim smetnjama u Hrvatskoj, HLJKPP, 2/1996, str. 501-510;Grozdani/Turkovi, (1999), Smanjena ubrojivost prema novom zakonskom ureenju, HLJKPP,2/1999, str. 519-530; Horvati,., (1997), Novo hrvatsko kazneno zakonodavstvo, Zagreb, str. 229-242; urevi,Z., (2002), Pravni poloaj poinitelja kaznenih djela s duevnim smetnjama, Zagreb,2002; Kambovski, V., (1981), Problemot na pravnata zabluda vo krivino pravo, Godinik-FB, 1981.,str. 132-153;Kapamadija, B., (1980), Ubistvo u afektu (sudskopsihijatrijski pristup), JRKK, 1/1980,str. 45-54; Karanovi, M., (1981), Obim i sadrina vinosti u krivinom pravu, JRKK2/1981, 181-198; Maji, M., (2000), Komandna odgovornost, JRKK, 1-2/2000, str. 225-240; Vimpluek, .,Umiljaj i nehat kod krivinog dela ugroavanja javnog saobraaja, JRKK, 1/1963; Mrevi, Z.,(1996), Krivinopravni znaaj pravne zablude, Publikacija udruenja za krivino pravo i

kriminologiju, Beograd, str. 33-46; Novoselec, P., (2003), Temeljne crte novele Kaznenog zakona od9. srpnja 2003, HLJKPP, 2/2003, (Promjene u odnosu na ubrojivost, str. 274-275); Novoselec, P.,(1985), Odredbe o pravnoj zabludi u Krivinom zakonu SFRJ i princip krivnje, JRKK, 1/1985, str.

73-87; Turkovi, J, (1997),Pravni poloaj osoba s duevnim smetnjama protiv kojih se vodi kaznenipostupak, HLJKPP, 1/1997, str. 77-109;Kramari, I., (1998), Kazneni zakon - Sudska praksa, Zagreb1998; uri, V./Jovaevi, D., (2003), Praktikum za krivino pravo, knj. I., opti deo, Beograd,2003.


2/38

203

Elementi krivine odgovornosti

lan 33.

(1) Krivino je odgovoran uinilac koji je uraunljiv i kriv za uinjenokrivino djelo.

(2) Uinilac je kriv ako je krivino djelo uinio s umiljajem.(3) Uinilac je kriv i ako je krivino djelo uinio iz nehata, ako to zakon

izriito propisuje.

(1)(2)(3) U savremenom krivinom pravu opteprihvaen je princip da je za

kanjavanje uinioca, pored protivpravnog djela, potrebno da postoji i krivi

naodgovornost. Krivina odgovornost je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju

biti ispunjene da bi se jedno nedoputeno i protivpravno djelo moglo pripisati

uiniocu, staviti mu na teret. To predstavlja izraz principa subjektivne odgovornosti

i objektivno-subjektivne koncepcije krivinog djela. Uvaavanje ovog

subjektivnog elementa predstavlja imperativ savremenog krivinog prava, ono je

izraz garantija ovjekovih prava i ogranienja dravnog prava na kanjavanje (iuspuniendi). Zbog takvog znaaja ono je postalo jedno od osnovnih krivinopravnihnaela koje se izraava kroz maksimu "nulla poena sine culpa"(nema kazne bezvinosti, krivice). Krivica za izvreno djelo je istovremeno i osnov i granica za

kanjavanje. U krivinopravnoj doktrini postoji visok stepen saglasnosti da

krivino pravo svake pravne drave mora da se temelji na ovom naelu kao jednom

od osnovnih kriminalnopolitikih postulata. Bez ovog ne moe se govoriti opostojanju liberalne i demokratske drave ija je funkcija da slui gaanima u

zatiti njihovih prava. Sve to potvruje da pitanje krivine odgovornosti zauzima

centralno mjesto meu teorijskim i praktinim problemima krivinog prava. Iako

veina od njih nisu nova, ona su uvijek aktuelna i izazivaju izuzetno zanimanje,

kako meu teoretiarima tako i meu praktiarima. I pored toga to su neke

izmjene u zadnjoj reformi uinjene, treba rei da osnovno pitanje koje se odnosi na

ovu instituciju nije mijenjano. Naime, i dalje se ostalo pri ranijoj psiholokoj

koncepciji vinosti ili krivnje, to je u veini tranzicijskih zemalja naputeno, a sa

prostora prethodne Jugoslavije to su uinila sva zakonodavstva.

U krivinom pravu pojam krivine odgovornosti se shvata dvojako, u uem

i irem smislu. U uem smislu krivina odgovornost podrazumijeva one

subjektivne elemente koji trebaju da postoje kod uinioca na osnovu kojih mu se todjelo moe staviti na teret, dok u irem smislu, pored ovoga, obuhvata i samo

krivino djelo koje je izvreno, tako da ona ini ukupnost svih pretpostavki za

kanjavanje (up. i orevi, str. 43.). Pojam krivine odgovornosti u naemkrivinom pravu i praksi uglavnom se shvata u uem smislu, a u tom smislu je ovaj

pojam odreen i u odredbi l. 33. KZ BiH.

Iz ove odredbe takoe proizilazi da konstitutivne komponente krivine

odgovornosti ine dva subjektivna elementa koji tempore criminis karakteriuuinioca, a to su njegovo psihiko stanje i psihiki odnos prema krivinom djelu, tj.


3/38

204

uraunljivost i krivica ili vinost. Tako se institut krivine odgovornosti javlja kaoskupni, vii ili genusni pojam koji obuhvata ova dva elementa. Uraunljivost je

svojstvo normalnog i duevno zdravog ovjeka da ispravno rasuuje odnosno da

shvati znaenje odreenog djela i da se u skladu sa tim ponaa, to ga ini

podobnim da bude krivino odgovoran za izvreno krivino djelo.

Vinost ili krivica podrazumijeva njegov psihiki odnos prema izvrenomdjelu koji potvruje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove

odgovornosti. Ona moe biti razliitog intenziteta odnosno moe se izraavati u

razliitim stpenima teine, koji se uglavnom svode na dva osnovna oblika: umiljaji nehat. Pri tome, umiljaj predstavlja tei oblik krivice za koji se redovno predviakanjavanje, dok je nehat laki oblik i stoga je za nehatno izvrenje krivinih djela

odgovornost izuzetna, samo kada je to izriito predvieno. To je eksplicitno

istaknuto i u odredbama st. 2. i 3.l. 33. Iz navedenog proizilazi da je odre

ivanjekrivine odgovornosti povezano sa odredbama koje se odnose na pitanje

neuraunljivosti, umiljaja i nehata kao i stvarne zablude, pa u tom smislu v.

komentar uz te odredbe iz l. 34. - 37.

Krivina odgovornost je u osnovi individualna kategorija; ona je

neprenosiva i svaki uinilac odgovora samo za ono to je on uinio ili je propustio

uiniti, za ono to je bio duan i mogao da uini. Meutim, KZ BiH je u Glavi XIV

konstituisao i krivinu odgovornost pravnih lica, ime je prvi put u nae krivinopravo uvedena i krivina odgovornost kolektiviteta. Time je krivinozakonodavstvo BiH napustilo jedno od osnovnih naela kontinentalnog prava o

neodgovornosti pravnih lica (societas delinquere non potest) i pored fizikih lica,krivinopravni subjektivitet priznalo i pravnim licima

1. Takav zaokret je uglavnom

rezultat izuzetnog porasta tzv., korporacijskog kriminaliteta, sa izuzetno tekimposljedicama, naroito u oblasti zatite ovjekove okoline, zdravlja ljudi, privrede i

finansijskog poslovanja (v. iRoxin,str. 17.; urevi,str. 721. - 725.).Krivina odgovornost maloljetnika predstavlja izraz specifinosti ove

kategorije uinilaca i ona je posebno regulisana u savremenom krivinom

zakonodavstvu, u okviru opteg krivinog zakonodavstva ili u posebnom

krivinom zakonodavstvu za maloljetnike. Tako je npr., u RH ovo pitanje

regulisano Zakonom o sudovima za mlade. U naem krivinom zakonodavstvu ta

pravila su odreena u Glavi X KZ BiH, kao i odgovarajuim odredbama u

entitetskim KZ i KZ BD BiH.

U odnosu na ranije zakonodavstvo, u ovom poglavlju vie nema odredbe

koja je regulisala poseban oblik krivine odgovornosti za krivina djela

kvalifikovana teom posljedicom, a KZ/51 je sadravao i odgovornost za krivinadjela kvalifikovana posebnim okolnostima. Rije je o djelima kod kojih, uz

osnovni oblik, zakon predvia i njihove tee oblike koji obuhvataju dodatne

okolnosti odnosno posljedice koje osnovno djelo ne transformiu u neko novo

djelo, vesamo stepen njegove kriminalnosti podie na vii nivo, radi ega zakon i

predvia takav konstrukcijski model djela i za njega predvia strou kaznu. Te

1Vie o ovoj problematici v.supra, komentar uz l.10., kao i komentar uz odredbe iz Glave XIV KZBiH.


4/38

205

dodatne okolnosti su nekada tea posljedica ili neke druge posebne okolnosti, pa

otuda krivina djela kvalifikovana teom posljedicom i krivina djela

kvalifikovana naroitim okolnostima.

O ovoj izmjeni je teko govoriti u nedostatku zvaninog obrazloenja, ali

valja primijetiti da su u posebnom dijelu ipak ostali konstrukcijski modeli krivinih

djela koja takav vid odgovornosti opravdavaju, pa stoga nije posve jasno to je

zapravo bio cilj jednog takvog rjeenja. Pri ovakvom stanju stvari, treba preporuiti

praksi da u svim sluajevima kada se nakon osnovnog oblika djela, navodi i njegov

tei oblik, kada je dakle tea posljedica nastala usljed djela iz st. 1., onda bi za teu

kaznu kao i do sada trebalo zahtijevati makar nehat u odnosu na tu posljedicu.

Naravno, ukoliko u takvim situacijama slijedi i umiljajni oblik djela, onda je jasno

da e se tada raditi samo o nehatu u odnosu na tu teu posljedicu.

Isto tako, izostale su i posebne odredbe o krivinoj odgovornosti zakrivina djela izvrena putem sredstava javnog informisanja i komunikacije,

odnosno medijska krivina djela, za to takoe nema obrazloenja. Nesporna je

potreba da se u svakoj demokratskoj i pravnoj dravi garantuje sloboda tampe i

drugih sredstava informisanja, da bi ona mogla uspjeno i profesionalno da vre

svoju drutvenu funkciju. Od opteg interesa je da mediji slobodno i kritiki

objavljuju injenice i dogaaje, odnosno da daju ocjene i miljenje o svim

pitanjima od javnog interesa. Samo krivino pravo je to omoguavalo time to je

pod odreenim uslovima iskljuivalo kanjavanje za vrenje krivinih djela protiv

asti i ugleda ukoliko su uinjena u vrenju ovog poziva.

S druge strane, meutim, mediji nerijetko zloupotrebljavaju svoju poziciju i

ovlaenje i slue se ne samo neprovjerenim ve ponekad i montiranim

informacijama i tako povreuju prava pojedinaca, posebno kada je u pitanjunjihova intimnost i privatni ivot. Ustavno pravo na objavljivanje neistinite

informacije ili pravo naknade tete povrijeenima putem graanskopravne zatite,

esto su nedovoljne, pa i neprikladne. Stoga se u svakom demokratskom pravnom

poretku uspostavlja i krivinopravna zatita, kao dodatni vid zatite od

bezobzirnosti koju ponekad koristi ova sila u odnosu prema potovanju prava

ovjeka, a sve zbog elje za informacijama i senzacionalnim prilozima. Na kraju,

treba rei da ni jedno drugo krivino zakonodavstvo sa prostora prethodne drave

ove odredbe nije izostavilo.

Sudska praksa:

Kada je za neko krivino delo predvieno da se moe izvriti samo sa umiljajemsud nije duan da u izreku unese oblik vinosti.

Iz obrazloenja: Okruni sud je ocenio kao neosnovan albeni navod da je izrekapresude nerazumljiva zbog toga to u izreci nije odreen oblik vinosti okrivljenog.

Okrivljenom je stavljeno na teret izvrenje krivinog dela falsifikovanja isprave izlana 233. stav 3. u vezi stava 1. KZS. lanom 11. KZJ je predvieno da je za krivino

delo uinjeno iz nehata uinilac krivino odgovoran samo kada je to zakonom odreeno.Kako za konkretno krivino delo nije predviena mogunost da se moe izvriti iz nehata,proizilazi da se ovo krivino djelo moe uiniti samo sa umiljajem.


5/38

206

Kako se u konkretno sluaju krivino delo moe izvriti samo sa umiljajem to

nije nerazumljiva izreka presude. Prvostepeni sud je u obrazloenju presude obrazloio daje okrivljeni izvrio delo sa direktnim umiljajem. To je dovoljno i u potpunosti razumljivo.

Presuda Okrunog suda u Beogradu K. 205/03 od 13.02.2003., BiltenOkr. suda u Beogradu, 61/03, str. 54.

Uraunljivost

lan 34.

(1) Nije uraunljiva osoba koja u vrijeme uinjenja krivinog djela nije

mogla shvatiti znaaj svog djela ili nije mogla upravljati svojimpostupcima zbog trajne ili privremene duevne bolesti, privremeneduevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja (neuraunljivost).

(2) Uinilac krivinog djela ija je sposobnost da shvati znaaj svog djela ilisposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbognekog stanja iz stava 1. ovog lana moe se blae kazniti (bitnosmanjena uraunljivost).

(3) Krivino je odgovoran uinilac krivinog djela koji je upotrebomalkohola, droga ili na drugi nain doveo sebe u stanje u kome nijemogao shvatiti znaaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako jeu vrijeme dovoenja u to stanje djelo bilo obuhvaeno njegovimumiljajem ili je u odnosu prema krivinom djelu kod njega postojao

nehat a zakon za takvo djelo propisuje krivinu odgovornost i za nehat(samoskrivljena neuraunljivost).

(4) Bitno smanjena uraunljivost u koju se uinilac doveo na nain iz stava3. ovog lana ne moe biti osnov za ublaavanje kazne.

Za postojanje krivine odgovornosti neophodno je da je uinilac u vrijeme

izvrenja djela bio sposoban za rasuivanje i odluivanje, odnosno da je bio ustanju da se racionalno i smisleno opredjeljuje, da se ponaa u skladu sa normama

koje vladaju u datom drutvu. Bez ovoga nema njegove vinosti, djelo mu se ne

moe pripisati u krivicu. Funkcija uraunljivosti sastoji se upravo u tome da odredi

neophodne sposobnosti uinioca koju su potrebne da bi bio odgovoran, sposobnosti

za njegovu vinovnost i kanjivost - doli et culpae capacitas. Teorijski spor okotoga da li je uraunljivost pretpostavka ili elemenat krivine odgovornosti nije

posebnog praktinog znaaja, jer u svakom sluaju bez uraunljivosti, bez

sposobnosti za vinost i krivnju nema krivine odgovornosti. Dakle, da bi postojala

krivina odgovornost i da bi uinilac mogao biti kanjen, mora u svakom

konkretnom sluaju biti van svake sumnje da je bio uraunljiv.

Iz navedenog proizilazi da uraunljivost podrazumijeva ispravnost

psihikog aparata, intelektualnu i voluntaristiku sposobnost uinioca za shvatanje

datog djela i za pripisivanje djela u njegovu krivicu. Ovako shvaena uraunljivost


6/38

207

predstavlja osnov vinosti ili krivnje koja podrazumijeva unutranji psihiki odnos

uinioca prema uinjenom djelu koji se izraava kroz umiljaj ili nehat i koji

predstavlja osnovu za upuivanje socijalno-moralne osude, prekora za uinjeno

djelo. Dakle, uraunljivost je opta sposobnost za odgovornost, za svijest i volju

prema odreenom djelu, dok je vinost konkretizacija te sposobnosti; kod

uraunljivosti se ispituje ispravnost uinioevog psihikog aparata, a kod vinosti ili

krivnje konkretni psihiki odnos prema izvrenom djelu.

(1) Kao i ranije, uraunljivost je u naem krivinom zakonodavstvudefinisana negativno, kao i u veini drugih zakonodavstva. To je radi toga to se

uraunljivost pretpostavlja, jer je opte pravilo da kod uinioca postoji

uraunljivost, osim ako ne postoji neki zakonom predvieni razlog koji je

iskljuuje. Ako pitanje uraunljivosti uopte nije problematino i ako na to

okolnosti datog sluaja ukazuju, to postoji u najve

em broju slu

ajeva, sud se i neuputa u ispitivanje postojanja uraunljivosti, pa se stoga u definisanju

uraunljivosti i pristupa sa negativne strane, to je svakako ispravnije i praktinije

rjeenje. Dakle, sud e pristupiti utvrivanju neuraunljivost samo onda kada

postoje okolnosti koje u konkretnom sluaju izazivaju sumnju u odnosu na

uraunljivost uinioca (u tom smislu v. odredbu iz l. 110. ZKP BiH, kao i

komentar uz tu odredbu). Ukoliko se u toku postupka utvrdi da je uinilac

krivinog djela u vrijeme izvrenja krivinog djela bio neuraunljiv, prema odredbi

iz l. 206. ZKP BiH, Sud e u tom sluaju donijeti odgovarajuu odluku u smislu

odredbe iz l. 389. ZKP BiH (v. komentar uz ove odredbe, kao i komentar uz l.

284. ta. c) ZKP BiH).

Polazei od zakonske odredbe (stav 1.), neuraunljivost bi se mogla

definisati kao nesposobnost uinioca da u vrijeme izvrenja djela shvati znaajtoga djela ili da upravlja svojim postupcimausljed trajne ili privremene duevne

bolesti, privremene duevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja. Da bi se

otklonili jednostrani isto bioloki ili psiholoki pristupi, zakon pri odreivanju

neuraunljivosti koristi bioloko-psiholoki ili mjeoviti metod koji je

preovlaujui u definisanju ove institucije. To podrazumijeva da je za postojanje

neuraunljivosti potrebno postojanje kako biolokih tako i psiholokih osnova,

odnosno nekog od abnormalnih duevnih stanja i njime izazvanog poremeaja

odreenih psihikih funkcija. Kao bioloke osnove zakon navodi trajne ili

privremene duevne bolesti, privremene duevne poremeenosti i zaostali duevni

razvoj, a kao psiholoke, nemogunost shvatanja znaaja svog djela ili

nemogunost upravljanja svojim postupcima (nemogunost rasuivanja i

odluivanja, odsustvo intelektualne ili voluntaristike funkcije). Za postojanjeneuraunljivosti potrebno je kumulativno ostvarenje najmanje po jednog biolokog

i psiholokog osnova, to znai da zbog jednog od nenormalnih psihikih stanja

uinilac nije mogao shvatiti znaaj svog djela ili upravljati svojim postupcima.

Postojanje uraunljivosti, odnosno neuraunljivosti relevantno je samo u

odnosu na uinioevo psihiko stanje u vrijeme izvrenja krivinog djela (tempuscommissi delicti), sa izuzetkom koji se odnosi na ustanovu iz odredbe stava 3.-actiones liberae in causa. Iako ima uticaja na voenje krivinog postupka, kasnije

promjene u stanju uraunljivosti nisu relevantne za krivinu odgovornost.


7/38

208

Neuraunljivost se uvijek utvruje u odnosu na konkretno krivino djelo,

jer kod odreenog lica moe postojati uraunljivost u odnosu na jedno djelo, ali ne

mora i u odnosu na druga. Tako npr., jedno lice nedovoljne duevne razvijenosti

moe biti svjesno znaaja krivinog djela ubistva a istovremeno da ne bude svjesno

znaaja neprijavljivanja krivinog djela ili nepruanja pomoi.

Postoje izvjesna bolesna duevna stanja koja zahvataju samo neke psihike

sposobnosti, tako da druge psihike funkcije ostaju normalne i neporemeene.

Takva duevna stanja kod kojih je poremeenost uglavnom u sferi voljnog

odluivanja odlikuju se neodoljivim nagonima koji naprosto guraju takvo lice na

izvrenje odreenog krivinog djela, bez obzira na eventualno postojanje svijesti o

znaaju toga djela. Takve psihike poremeenosti stvaraju kod uinioca

instinktivnu sklonost za odreena krivina djela i u kriminalnoj psihologiji su

poznate kao monomanije. Kod uinioca mogu da isklju

uju ura

unljivost samo uodnosu na odreena krivina djela, ali ne moraju i u odnosu na ostala. Takve su

npr. homicidne monomanije(sklonost za vrenje ubistava), kleptomanije(za krae),piromanije(za paljevine), itd.

KZ BiH je u odnosu prema neuraunljivim licima napustio klasinukoncepciju, prema kojoj su ovakvi uinioci, iako neuraunljivi i bez krivice zauinjeno djelo, ostajali u krivinom pravu i prema njima su primjenjivane prinudne

mjere medicinskog karaktera. Po ugledu na neka zakonodavstva, KZ BiH je

prihvatio drugo rjeenje prema kojem su ova lica iskljuena iz domena krivinogprava, to znai da za ova lica nisu predviene nikakve krivinopravne mjere. Iztakvog kriminalnopolitikog stava konsekventno slijedi prihvatanje takvog modela

krivinog djela koje moe uiniti samo uraunljiv i kriv izvrilac, odnosno modela

krivinog prava koje je zasnovano posve na naelu vinosti ili krivice. Prema tome,izricanje krivinopravne sankcije uvijek ima za pretpostavku vinost uinioca, a

neuraunljivo lice za to ne posjeduje sposobnost. Time se naputa i dvojni

kolosijek kazne i mjere bezbjednosti: kazna za uraunljivog i vinog uinioca, a

mjera bezbjednosti za neuraunljivog uinioca.

Istina, ovakvo rjeenje ne proizilazi iz ove odredbe, vetek iz odredbe iz l.

71. KZ BiH prema kojoj se mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog lijeena,

pod odreenim uslovima, izrie uiniocu djela koji je krivino djelo uinio u stanju

bitno smanjene uraunljivosti odnosno smanjene uraunljivosti. U tom smislu su i

odgovarajue odredbe iz ZKP BiH u kojima je navedeno da ukoliko se nakon

vjetaenja utvrdi da je uinilac u vrijeme izvrenja krivinog djela bio

neuraunljiv, sud e na prijedlog tuioca utvrditi da je uinilac krivino djelo

uinio u stanju neuraunljivosti i predmet uputiti nadlenom organu socijalnoststaranja radi pokretanja odgovarajueg postupka (v. odredbe l. 110. i 389. ZKP

BiH).2

(2) Ustanova bitno smanjene uraunljivosti je rezultat novijih shvatanjaprema kojima se izmeu potpune uraunljivosti i neuraunljivosti nalaze odreena

2 Sud e presudom utvrditi da je djelo izvreno u stanju neuraunljivosti, a rjeenjem e uiniocauputiti nadlenom ogranu socijalnog staranja na dalji postupak. Ako se pak neuraunljivost utvrdi naglavnom pretresu, sud donosi presudu kojom se optueni oslobaa od optube (l. 284. ta. b) ZKP

BiH).


8/38

209

prelazna stanja u kojima mogu da postoje bitno razliiti stepeni intelektualnih i

voluntaristikih sposobnosti. Time su obuhvaeni sluajevi psihikih

poremeenosti koje se ne javljaju u mjeri koja se zahtijeva za neuraunljivost, ali

takva lica nisu ni sasvim normalna da bi mogla biti tretirana kao uraunljiva.

Dakle, za razliku od neuraunljivosti koja moe samo da postoji ili ne postoji,

uraunljivost se moe stepenovati, manifestovati u razliitoj mjeri.

Polazei od odredbe iz st. 2. moglo bi se rei da je bitno smanjena

uraunljivost takvo stanje uinioca u vrijeme izvrenja krivinog djela u kojem je

njegova sposobnost da shvati znaaj svoga djela ili mogunost da upravlja svojim

postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duevne bolesti,privremene duevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja. Dakle, osnovi i

metodologija utvrivanja su isti kao i kod neuraunljivosti, ali je razlika u stepenu

nenormalnosti psihikog stanja i stepenu poreme

enosti psihi

kih funkcija.Zapravo, osnovna razlika izmeu neuraunljivosti i bitno smanjene uraunljivosti

sastoji se u intenzitetu poremeenosti psihikih funkcija; kod neuraunljivosti one

su posve iskljuene, a ovdje one postoje ali su usljed postojeih abnormalnih stanja

bitno smanjene. To znai da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje

ovih mogunosti veeg intenziteta, da je ono izraeno u znatnijoj mjeri i da je

opredjeljujue uticalo na uinioca u odnosu na izvrenje djela. Umanjenja ovih

psihikih mogunosti koja su manjeg intenziteta ne iskljuuju uraunljivost, ali se

mogu uzeti pri odmjeravanju kazne u okviru stepena krivine odgovornosti (l. 48.

KZ BiH). Naravno, kao i kod potpune neuraunljivosti i ovdje je potrebno da

kumulativno postoje po jedan od biolokih i psiholokih osnova, pri emu je

dovoljno da je samo jedna od psihikih funkcija poremeena.

Postojanje smanjene uraunljivosti, kao i neuraunljivosti, ne moe sepretpostavljati ako postoje odreena stanja koja na nju ukazuju. U tom smislu se i u

ZKP BiH naglaava (l.110. st.1. ZKP BiH) da ako se pojavi sumnja da je

uraunljivost smanjena, ona se mora u svakom konkretnom sluaju da utvruje,

kao to se to ini kada je u pitanju i neuraunljivost.

Zakon bitno smanjenu uraunljivost tretira kao fakultativni osnov za

ublaavanje kazne, iz ega se zakljuuje da takvo stanje uinioca ne iskljuuje

njegovu krivinu odgovornost, odnosno da ovakav uinilac moe da postupa kako

umiljajno tako i nehatno. Zbog takve ambivalentne situacije, ovim licima se uz

kaznu mogu izricati i mjere bezbjednosti (v. l. 71. st. 2. KZ BiH).

(3) Ustanova sa latinskim nazivom (actiones liberae in causa) koji jepostao uobiajen za njeno teorijsko oznaavanje, obuhvata one situacije u kojima je

uinilac u vrijeme izvrenja krivinog djela bio u neuraunljivom stanju u koje sesam doveo upotrebom alkohola, droga ili na neki drugi nain, pri emu je prije

dovoenja u takvo stanje djelo bilo obuhvaeno njegovim umiljajem ili je u

odnosu prema izvrenom djelu kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo

predvia krivinu odgovornost i za nehat. U odredbi stava 3. se izriito navodi da

je uinilac koji je pod navedenim okolnostima izvrio krivino djelo krivino

odgovoran. Ovo stanovite se zasniva na tome da je uinilac bio u uraunljivom

stanju kada se odluio na izvrenje svog djela, odnosno kada je bio svjestan i

mogao biti svjestan da u takvom stanju moe uiniti takvo djelo. Upravo se zato


9/38

210

koristi skraena latinska formulacija, koja u prevodu znai da se radi o djelima koja

su slobodna u odluci (uzroku), ali ne i izvoenju, izvrenju (actiones liberae incausa, seu ad libertatem relatae). Ipak, smislu ovog instituta najvie odgovaradomai naziv "samoskrivljena neuraunljivost", to konano i stoji na kraju

odredbe st. 3.

Specifinost institucije actiones liberae in causa sastoji se prvenstveno ukomponenti subjektivne strane ovako uinjenih krivinih djela, odnosno vinosti za

takva djela i nainu njihovog utvrivanja. Ovaj institut predstavlja izuzetak od

opteg pravila prema kojem je za utvrivanje krivine odgovornosti mjerodavno

vrijeme izvrenja krivinog djela, odnosno da neuraunljivost koja je postojala u

vrijeme izvrenja krivinog djela iskljuuje krivinu odgovornost. Momenat u

kojem se ocjenjuje uinioeva uraunljivost ovdje se pomjera na vrijeme

preduzimanja prethodnih radnji kojima se dovodio u stanje neuraunljivosti. Ovorjeenje se smatra prihvatljivim od ranijeg, s obzirom da ono vie odgovara sutini

ovog oblika krivine odgovornosti. Ranije rjeenje je bilo neprecizno jer se prema

njemu umiljaj i nehat, odnosno vinost cijenila u odnosu na cijelo vrijeme prije

nego se uinilac stavio u stanje privremene duevne poremeenosti (v. orevi,str. 47.).

U teoriji se ova ustanova smatra kriminalnopolitiki opravdanom i istie da

ona ne predstavlja negiranje principa vinosti i krivine odgovornosti, jer izmeu

djela koje je uinilac izvrio u takvom stanju i njegove svijesti i volje prema tom

djelu dok se nalazio u uraunljivom stanju, postoji psihika veza na osnovu koje se

moe proglasiti vinovnim i kazniti. Ovdje je oigledno da je uinilac jo dok je bio

uraunljiv svjesno "otvorio proces" ostvarenja djela i da su njegove "radnje

izvrenja" koje su preduzete u stanju neuraunljivosti u takvoj vezi sa njegovimprethodnim radnjama da mu se s osnovom djelo moe pripisati u krivicu, jer je

pokriveno tzv., prethodnim umiljajem ili nehatom. Dakle, ne moe se rei da

ovdje nema uinioeve vinosti, ve se ona samo javlja u jednom specifinom

obliku. U suprotnom, amnestirali bismo od odgovornosti sva lica koja svjesno,

zloupotrebljavajui naroito vlastitu alkoholizovanost, koriste sebe kao sredstvo za

izvrenje krivinih djela.

Polazei od odredbe st. 3. moe se rei da je za primjenu ovog instituta,

odnosno zasnivanje krivine odgovornosti uinioca, potrebno da je kod uinioca

prije nego to se na navedeni nain doveo u stanje neuraunljivosti, postojala

uraunljivost i vinost u odnosu na kasnije izvreno krivino djelo. Vinost se moe

pojaviti u obliku umiljaja ili nehata, to zavisi od toga koji oblik vinosti se

zahtijeva kod toga djela, da li umiljaj ili nehat. To znai da u tom pogledu postojeumiljajne actio liberae in causai nehatne actioliberae in causa. Kod umiljajnihneophodno je da je kod uinioca u vrijeme stavljanja u stanje neuraunljivosti (incausa) postojao umiljaj (direktni ili eventualni) u odnosu na to djelo, odnosno dase uinilac svjesno i voljno doveo u stanje u kojem nije mogao biti svjestan

znaenja svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima. Kod nehatnih

actio liberae in causa, u vrijeme actio praecedens postoji nehat u odnosu nakrivino djelo koje je uinjeno u stanju neuraunljivosti, tj. kada je uinilac prije

nego se doveo u to stanje bio svjestan ili je bio duan i mogao biti svjestan da u


10/38

211

takvom stanju moe uiniti odreeno krivino djelo. Ovakve situacije u praksi su

mnogo ee od onih kod kojih je u odnosu na uinjeno djelo postojao umiljaj. To

znai da ukoliko kod uinioca u momentu actio praecedensu odnosu na izvrenjedatog djela nije postojao ni umiljaj ni nehat, onda ne postoji njegova krivina

odgovornost, odnosno mogunost primjene ovog instituta.

Institut actio liberae in causau praksi se primjenjuje najee kod krivinihdjela protiv ivota i tijela, protiv opte sigurnosti ljudi i imovine, zatim kod nekih

imovinskih i saobraajnih delikata. On je posebno potreban kada se radi o

krivinim djelima injenja (komisivnim deliktima), mada se primjenjuje i kod

krivinih djela proputanja (omissio liberae in causa), iako on uvijek nije nineophodan za ova djela, jer je zbog prirode tih djela odgovornost takvog lica jasna

ukoliko se sam svjesno stavio u takvo stanje sa ciljem da ne preduzme dunu

radnju. Kada se npr., ljekar koji zna da u odre

eno vrijeme mora da izvriplaniranu operaciju, opije i dovede u stanje nemogunosti rasuivanja da ne bi

izvrio tu dunost, onda je to isto kao kada bi se iz istog razloga udaljio iz

operacione sale, ili kada bi isto uradio npr. skretniar koji je duan da pomjeri

skretnicu, itd.

Jedan od uslova za primjenu ustanove actio liberae in causa je da seuinilac na navedeni nain sam doveo u stanje neuraunljivosti. Najei susluajevi da to uinilac ini pomou alkohola i droga, ali to moe biti, kako se

navodi u zakoni i na neki drugi nain, kao to je npr., uzimanje tableta za spavanje

ili nekih drugih farmakolokih ili psihotropnih supstanci. To lice u pravilu ini

samo svojim radnjama, ali nije iskljueno da se radi i o radnjama drugog lica (koje

mu npr., nalijeva alkohol, daje tablete, ubrizgava drogu). Ovdje je bitno da je sam

uinilac svjestan toga i saglaava se sa tim, odnosno da je takva radnja rezultatnjegove, makar i preutne volje. Ako je uinilac doveden u takvo stanje mimo

svoje volje (npr. podmetanjem odreenih opijajuih supstanci, uzimanjem

odreenih sredstava za ije efekte nije mogao znati i sl.), onda se radi o sluaju

(casus fortuitus) ili odgovornosti nekog treeg, ponekada i radi toga to je uiniocaiskoristio samo kao sredstvo izvrenja krivinog djela (tzv. dolozno sredstvo), pri

emu treba imati u vidu i ustanovu posrednog izvrioca.

Prema zakonskoj ekspresiji odredbe st. 3. proizilazi da ovaj institut

podrazumijeva po pravilu samo stanje privremene duevne poremeenosti, jer

druga dva abnormalna stanja iz stava 1. ne bi dolazila u obzir s obzirom da se

uinilac u ta stanja uglavnom sam ne dovodi. Meutim, donekle moe biti sporno

da li se kao "drugi nain" dovoenja, odnosno kao to stanje mogu tretirati i neka

druga stanja kao to su npr., stanje iscrpljenosti, umora ili sna, koja se u jednomstriktnom smislu ne mogu izjednaavati sa privremenom duevnom pore-

meenou. Tome se u teoriji poinju da dodaju i apstinencijske krize toksikomana

na koji se nain (neuzimanjem npr., droge) takoe moe dospjeti u stanje

nemogunosti rasuivanja ili odluivanja, a to je u praksi nekih zemalja bili

posebno ispitivano. ini se da prema zakonskom tekstu ove odredbe i ove situacije,

iako se ne radi uvijek o stanju privremene duevne poremeenosti, mogu tretirati

kao actiones liberae in causa, to kod nas moe biti uputno naroito na podruju

saobraajne delinkvencije.


11/38

212

Na kraju, treba imati u vidu da u primjeni ove institucije i dokazivanju

krivine odgovornosti, ima mnogo tekoa i uglavnom ostaju odreene dileme, jer

se ipak radi o specifinom izuzetku koji se odnosi na utvrivanje krivine

odgovornosti lica koje je u momentu izvrenja djela bilo neuraunljivo. U teoriji se

ak izraavaju odreenje sumnje u odnosu na opravdanost primjene ove ustanove i

u situacijama kada je krivino djelo izvreno nehatno, a naroito kada se radi o

nesvjesnom nehatu. Stoga se u tumaenju i primjeni ove odredbe treba postupati

restriktivno, a u sluajevima nehatnih actio liberae in causai krajnje obazrivo.(4)Jasno je da se ovaj institut primjenjuje samo ako je u vrijeme izvrenja

djela (in actu) kod uinioca postojalo stanje neuraunljivosti. Ako se radi samo ostanju bitno smanjene uraunljivosti, odgovornost uinioca je nesporna s obzirom

da njegove intelektualne i voluntaristike sposobnosti nisu bile iskljuene. Stoga u

ovom sluaju primjeni ove ustanove nema mjesta, jer se ona, vidjeli smo, zasnivana drugoj konstrukciji odgovornosti koja se postavlja u relaciji prema ranije

preduzetim radnjama, samo radi uinioeve neuraunljivosti u momentu izvrenja

djela. Ranije se, meutim, kao sporno u ovom sluaju javljalo pitanje mogunosti

ublaavanja kazne, to je sada otpalo, s obzirom da je u st. 4. eksplicitno istaknuto

da to nije mogue. To proizilazi i iz same logika stvari, jer ako mu se okolnost da

se npr. umiljajno sam stavio u takvo stanje da bi izvrio krivino djelo ne mora

uzimati kao oteavajua okolnost, onda tim vie nema opravdanja da mu se na taj

nain stvoreno stanje bitno smanjene uraunljivosti tretira kao osnov za ublaa-

vanje kazne. I druga linija logikog zakljuivanja pri tumaenju (argumentum afortiori) dovodi do istog zakljuka. Dakle, ako se prihvata puna krivinaodgovornost, odnosno kanjava istom kaznom takvo lice kao i kada bi to djelo

uinilo u uraunljivom stanju, zato bi se kazna ublaavala onda kada se licedovelo samo u stanje bitno smanjene uraunljivosti.

Sudska praksa:

Kada je sud utvrdio da je uinilac izvrio krivino delo u stanju bitno smanjeneuraunljivosti ne moe se primjenjivati odredba iz lana 12. st. 3. KZJ (actiones liberaein causa).

Presuda VSS K. 1552/ od 25.06. 1997.

Da bi se osoba koja je neuraunljiva zbog teko pijanog stanja oglasila krivomzbog krivinog djela pokuaja ubojstva iz l. 35. st. 1. u vezi s l. 19. st. 1. KZJ, mora joj se

dokazati umiljaj na ubojstvo prije nego se dovela u neuraunljivo stanje. Stoga se ne moeusvojiti stajalite suda prvog stupnja koji, osuujui optuenika za navedeno krivino djelo

zato to je u beznaajnoj prepirci ubo noem u trbuh konobara s kojim je do tada bio udobrim odnosima, opravdava to primjenom l. 12. st. . KZJ (actio liberae in causa). Sudprvog stupnja tvrdi da nije nuno da je optuenik znao koga e povrijediti i kakve e mupovrede nanijeti, veje dovoljno da je kod njega postojala svijest da u sluaju tunjave ualkoholiziranom stanju moe upotrijebiti no i njime nanijeti povredu drugoj osobi. Takvoobrazloenje ne ukazuje na to da je optuenik, prije nego se doveo u neuraunljivo stanje,

barem bio svjestan da moe oteenika liiti ivota i na to pristao te vie upuuje na nehat.

VS RH, IK-877/90 od 21.05.1992. NZ, Pregled br. 52.


12/38

213

Poinitelj, inae duevno zdrav, bez ikakvog je motiva nou uao u susjedov stan i

izbo noem susjeda s kojim nije bio ni u kakvoj svai, izvrivi na taj nain pokuajubojstva. Djelo je izvrio u sumranom stanju u koje je zapao zbog umora i utjecajaalkohola. Zbog privremene duevne poremeenosti proglaen je neubrojivim pa mu jeizreena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog lijeenja na slobodi.

VSH. I K-255/89., Kramari, Sudska praksa, str. 253.

Umiljaj

lan 35.

1) Krivino djelo moe biti uinjeno s direktnim ili eventualnim umiljajem.2) Uinilac postupa s direktnim umiljajem kada je bio svjestan svog djela ihtio njegovo uinjenje.3) Uinilac postupa s eventualnim umiljajem kada je bio svjestan da zbognjegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, ali

je pristao na njeno nastupanje.

Pod vinou(krivicom, krivnjom) obino se podrazumijeva psihiki odnosuinioca prema izvrenom krivinom djelu na osnovu koga mu se ovo djelo moe

pripisati u krivicu, odnosno na osnovu koga mu se moe uputiti prijekor za

izvrenje djela koje mu se stavlja na teret. Bez obzira kako vinost shvatali, da li kao

elemenat neprava odnosno krivinog djela ili kao uslov krivine odgovornosti,

odnosno koju teorijsku koncepciju zastupali pri njenom definisanju (psiholoku,

psiholoko-normativnu ili normativnu), bez ovog subjektivnog uslova nema

krivine odgovornosti i kanjavanja. Vinost ili krivnja je najautentiniji izraz

legitimiteta krivinog prava i dravnog prava na kanjavanje. Kategorija ovjekove

vinovnosti je kriterijum na osnovu kojeg krivino pravo odvaja krivina djela od

njegovih tetnih ponaanja uinjenih bez krivice. Stoga se ona ponekad oznaava

kao most izmeu djela i uinioca ili kao vrata na koja uinilac ulazi u krivino

pravo. Jer, za primjenu krivinog prava odnosno kanjavanje uinioca u pravilu

nije dovoljno samo ostvarenje protivpravnog djela; pored toga zahtijeva se i krivica

uinioca za to djelo.

Savremeno krivino pravo odbacuje presumpciju vinosti (koja zapravopredstavlja prihvatanje objektivne odgovornosti) i polazi od stava da se ona mora u

svakom konkretnom sluaju utvrditi. Vinost je veoma kompleksna subjektivna

kategorija kod ije se ocjene mora imati u vidu linost uinioca, nain na koji se

odluio za izvrenje krivinog djela, njegova motivacija i unutranji razlozi koji

stoje iza izvrenja djela, itd. Kao takva ona uvijek pretpostavlja postojanje djela, jer

ona lei u sutini samog krivinog djela, ona je osnovni razlog zato se jedno

ljudsko ponaanje moe smatrati krivinim djelom. To znai da vinost ne moe da

postoji bez ostvarenja odreenog protivpravnog djela, tek kada je nedvosmisleno


13/38

214

utvreno postojanje krivinog djela, moe se pristupiti utvrivanju i njegove

krivice.

Psihiki odnosi uinioca prema krivinom djelu po svojoj sadrini i

intenzitetu mogu biti razliiti, ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu uglavnom

svode na svoja dva osnovna oblika: umiljaj i nehat. Takvo rjeenje prihvata i KZBiH koji u svojim odredbama l. 35. i 36. definie ova dva oblika vinosti. Umiljaj

je osnovni oblik vinosti za koji se uvijek odgovara s obzirom da se on zahtijeva

kod svih krivinih djela, dok se za nehatno izvrenje djela odgovara samo izuzetno,

onda kada je to u zakonu izriito odreeno. Dakle, umiljaj kao oblik vinosti je

pravilo propisano u odredbama opteg dijela, pa se stoga on ne unosi u bia

krivinih djela, a nehat je izuzetak koji se unosi u bie krivinog djela, ime on

postaje pored oblika vinosti i subjektivni elemenat bia krivinog djela. Umiljaj je

istovremeno i tei oblik i stepen vinosti radiega je kod umiljajnih krivi

nih djelapropisana tea kazna.

KZ BiH se nije pridruio brojnijoj grupi tranzicijskih zakonodavstava koja

su napustila psiholoku koncepciju vinosti i krivinu odgovornost uredila na bazi

normativno-psiholokih ili normativnih teorija. Na pozicijama ove koncepcije

vinosti ostala su i krivina zakonodavstva nekih drugih tranzicijskih zemalja, kao

to su npr. Rusija, Poljska, Ukrajina, Bugarska, eka, i dr. Sutina psiholoke

teorije vinosti sastoji se u tome to se vinost ili krivica sastoje u psihikom odnosu

koji obuhvata umiljaj i nehat, dok se prema normativnim teorijama u svim

varijantama pored toga zahtijeva i svijest o protivpravnosti odnosno zabranjenosti

djela. Psiholoke teorije vinosti baziraju se na staroj maksimi error iuris nocetodnosno ignorantia iuris non exusat, prema kojima se nepoznavanje zakona ne

uvaava, negira se znaaj pravne zablude i bez obzira na stepen opravdanostirazloga, ona ne iskljuuje krivinu odgovornost. Strah da e pravni poredak

izgubiti na uspjenosti ako se napusti to stanovite, strah da e se uiniocu osigurati

dobar izgovor da nije znao za zabranjenost djela i tako stvoriti mogunost za

neosnovano osloboenje od odgovornosti, razlog je da su se psiholoke teorije

odrale do danas, ali te klasine postavke, malo po malo, rui bujica novih

zakonskih propisa (Bai,str. 212.).Veina drugih tranzicijskih krivinih zakonodavstava, meu kojima se

nalaze i zakonodavstva sa prostora bive Jugoslavije, prihvatila su normativne

koncepcije, prema kojima je sastavni dio vinosti, kako je naglaeno, pored

umiljaja i nehata i svijest o protivpravnosti, pri emu se uglavnom polazi ne samo

od aktuelne, vei od dune i mogue svijesti u odnosu na zabranjenost krivinog

djela. Tako je npr. prema l. 15. KZ Slovenije, kao i l. 39. KZ RH krivinoodgovoran izvrilac koji je uraunljiv i kriv; a kriv je uinilac koji je djelo izvrio

umiljajno ili nehatno, a pri tome je bio svjestan ili je bio duan i mogao biti

svjestan da je djelo zabranjeno. Konsekventno takvom rjeenju ovi zakoni sadre i

odredbe o izvinjavajuem dejstvu pravne zablude. Prema tim odredbama nijeodgovoran uinilac koji iz opravdanih razloga nije bio svjestan zabranjenosti djela,

a ako je mogao biti svjestan zabranjenosti djela moe se blae kazniti. Slino

rjeenje sadri i KZ Makedonije. Jedino novi KZ Crne Gore odredbom o pravnoj

zabludi ne obuhvata drugi sluaj pravne zablude, odnosno sluajeve kada je


14/38

215

uinilac mogao biti svjestan zabranjenosti djela. Slina rjeenja vedue vrijeme

prihvata i veina zapadnoevropskih krivinih zakonodavstava.

(1) Prema odredbi l. 35. umiljaj (dolus) postoji kada je uinilac biosvjestan svog djela i htio njegovo izvrenje ili kada je bio svjestan da zbog

njegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao

na njeno nastupanje. Pri tome treba imati u vidu da se radi o uoptenoj formulaciji

koja postavlja samo opte okvire za razliite sadraje u kojima se umiljaj moe da

manifestuje u konkretnim sluajevima. To moe da bude momentalna i iznenadna

odluka nastala u afektu, posve svjesno i hladno izvrenje djela, izvrenje djela iz

milosra, dugo razmiljanje u formiranju odluke, itd. Dakle, konkretna svijest i

volja uinioca u izvrenju djela mogu da se razlikuje po nainu i vremenu

formiranja, zatim stepenu odreenosti, kao to mogu naravno i da se javljaju u

razliitim stepenima teine i intenziteta. Takvi razli

iti sadraji umiljaja relevantnisu kod ocjene uinioeve krivice a time i kod izbora i odmjeravanja kazne.

Za razliku od ranijeg rjeenja, sadanji zakon izriito naglaava da krivino

djelo moe biti uinjeno direktnim i/ili eventualnim umiljajem, koje regulie

odvojeno, u posebnim stavovima. Prema odredbi iz st. 2. direktni umiljaj (dolusdirectus) se sastoji se u svijesti i htijenjuostvarenja odreenog krivinog djela, ili

prema zakonskoj terminologiji uinilac postupa s direktnim umiljajem kada je

bio svjestan svog djela i htio njegovo izvrenje. U st. 3. odreen je tzv., eventualni

umiljaj (dolus eventualis) koji se sastoji u svijesti o mogunosti nastupanjaposljedice i pristajanju na njeno nastupanje, ili prema zakonskom tekstu izvrilac

postupa s eventualnim umiljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog injenja

ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno

nastupanje.Sadraj i jednog i drugog umiljaja ine dvije komponente: intelektualna i

voluntaristika, tako da se umiljaj odreuje prema uinioevoj svijesti o djelu i

njegovoj volji da to djelo uini. Meutim, ovi elementi su razliito postavljeni kod

jednog i drugog umiljaja. Daljnja izlaganja e ukazati na specifinosti

intelektualne i voluntaristike komponente kod direktnog i eventualnog umiljaja,

to predstavlja osnovu za njihovo razlikovanje.

(2) Direktni umiljaj predstavlja svjesno i hotimino izvrenje odreenogkrivinog djela, svijest i htijenje zabranjenog krivinog djela. Prema zakonskoj

formulaciji, sadraj direktnog umiljaja ine dva elementa: svijest i volja.

Svijest o djelu, kako se izraava zakon, podrazumijeva da uinilac umomentu izvrenja krivinog djela ima ispravnu predstavu o djelu koje ini, to

znai da je svjestan svih obiljeja koja ine zakonsko bia konkretnog krivinogdjela. Kako su zakonska bia krivinih djela veoma razliita po svojoj strukturi, to

e i sadraj svijesti biti razliit; kod jednog djela e se za umiljaj zahtijevati da

svijest obuhvati jedan broj okolnosti a kod drugog sasvim drugi. Svijest o djelu

prvenstveno podrazumijeva svijest o radnji, jer je radnja izvrenja osnovni i

neizostavni elemenat svakog krivinog djela. Naravno, to znai i postojanje svijesti

o eventualnim modalitetima radnje izvrenja i svim drugim okolnostima koje se

odnose na radnju ako su istaknute kao elementi zakonskog opisa djela, kao to su

npr., nain i sredstva izvrenja, mjesto i vrijeme izvrenja i sl. Ako zakonsko bie


15/38

216

krivinog djela obuhvata i posljedicu, uinilac treba biti svjestan kako posljedice

tako i uzrone veze izmeu radnje i posljedice. Pri tome se ne trai da se svijest o

konkretnom odvijanju uzronog toka potpuno podudara sa njegovim stvarnim

odvijanjem; umiljaj e postojati i onda ako u tom pogledu postoje odreena

odstupanja pod uslovom da ona nisu bitna, odnosno ako se ona kreu u granicama

koje su po optem iskustvu predvidive. U protivnom, nema umiljaja, odnosno

treba razmotriti pitanje tzv. aberacije.

Ako je objekat radnje istaknut kao obiljeje djela, uinilac takoe treba

imati pravilnu predstavu o njemu (npr,. godine starosti pasivnog subjekta, njegov

status - npr., parlamentara, najvieg dravnog predstavnika, ratnog zarobljenika,

itd.). Isto tako, kod krivinih djela sa posebnim svojstvom uinioca (delictapropria), za umiljaj se zahtijeva svijest i o toj okolnosti. Kod delikata proputanja

potrebna je svijest o nespreavanju posljedice, a kod krivi

nih djela kvalifikovanihnaroitim okolnostima svijest o tim okolnostima.

Za umiljaj se zahtijeva svijest o svim obiljejima krivinog djela bez

obzira na njihovu prirodu. Kada je rijeo obiljejima stvarnog karaktera za njihovo

razumijevanje se ne istiu neki posebni zahtjevi, jer se redovno radi o

opepoznatim pojmovima (npr., most, ovjek, oruje, itd.) i stoga su ih u pravilu

svi podjednako svjesni. U odnosu na normativna obiljeja (npr., brak, isprava,

licenca, grupa, itd.) nuno je da je uinilac svjestan njihova znaenja, da razumije

funkciju koju u socijalnom ivotu imaju takve okolnosti ili pojmovi. Ovdje za

umiljaj nije neophodno da uinilac ima svijest o samom pravnom pojmu takve

okolnosti, a pogotovo njene pravne kvalifikacije, podvoenja pod zakonski opis

(supsumpcije). Tako je npr., kod falsifikovanja isprave dovoljno da je uinilac

svjestan da se radi o neem to slui za dokazivanje; kod kockanja je dovoljnasvijest da se radi o igrama na sreu, a nije potrebno da postoji i svijest o pravnom

pojmu kocke, itd. Meutim, treba imati u vidu da je razgranienje okolnosti stvarne

i normativne prirode ponekad prilino fluidno i relativno, jer je za njihovo

odreenje potrebno cijeniti istovremeno oba aspekta, kako normativni tako i

stvarni.

U naoj teoriji gotovo je opteprihvaeno shvatanje da se za umiljaj ne

zahtijeva svijest o tzv., uslovima inkriminacije ili kanjivosti, jer se radi o

okolnostima izvan bia krivinog djela. Ipak, ovdje valja postupati sa oprezom, s

obzirom da postoje izvjesne dileme u odnosu na kvalifikaciju i status ovih

okolnosti u zakonskom biu nekih djela, pa bi olako iskljuivanje nekih od tih

okolnosti izvan umiljaja moglo da slabi naelo subjektivne odgovornosti.

Svijest o drutvenom znaaju djela se zahtijeva vena nivou uraunljivosti,pa ga stoga kod umiljaja nije potrebno posebno ni zahtijevati. Meutim, miljenja

su podijeljena kada je u pitanju svijest o pravnom znaaju djela, odnosno njegovoj

protivpravnosti ili zabranjenosti. Kao to je poznato, u naoj ranijoj teoriji

preovladavao je stav da svijest o protivpravnosti djela nije potrebna, osim u

sluajevima u kojima je protivpravnost bitan elemenat bia krivinog djela. Takav

stav je proizilazio iz psiholokog shvatanja vinosti, mada je bilo i drugaijih

tumaenja, odnosno shvatanja prema kojima u pojam vinosti treba ukljuiti i

normativni elemenat koji se sastoji u ocjeni da se uinilac nije ponaao u skladu sa


16/38

217

odreenim normama, odnosno onako kako se od njega oekivalo. Takvo

psiholoko-normativno shvatanje zahtijeva da je uinilac, pored tetnosti, bio

svjestan i nedoputenosti svog postupka. Takvo dvostruko vrednovanje samu

vinost ojaava na taj nain to se za njeno postojanje zahtijeva da uinilac u datoj

situaciji nije postupao u skladu sa pravnim zahtjevima drutva, iako je to mogao.

Ovakvo shvatanje vinosti je vladajue u savremenom krivinom pravu, jer vie

odgovara realnostima novog vremena u kojem se krivino pravo sa svojim

zabranama sve vie iri na nova podruja, radi ega su isto psiholoke teorije

postale posve neprikladne i neodrive. Za ovakvo poimanje vinosti ne bi se moglo

rei da je u suprotnosti sa odredbama KZ BiH, iako svijest i volja kao psiholoki

elementi dominiraju u definisanju umiljaja i nehata. Danas je gotovo nemogue

negirati stav da je za vinost ili krivnju potrebna i svijest o nepravu i da je takva

svijest primarna karakteristika uinio

eve vinovnosti, krivice.Volja za ostvarenjem krivinog djela je druga komponenta koja ulazi u

sadraj umiljaja i manifestuje se kao htijenje izvrenja djela. "Htijenje izvrenja

djela" moe postojati u razliitim situacijama, ali se sve one uglavnom mogu

svrstati u dvije osnovne: umiljaj kao intencija, namjera usmjerena odreenom cilju

i umiljaj kao htijenje (neizbjene) uzgredne posljedice. U prvom sluaju uinilac

preduzima radnju upravo radi toga da bi ostvario zabranjenu posljedicu, izvrenje

djela je cilj njegove djelatnosti (npr. uinilac nekome zadaje udarac jer hoe da ga

povrijedi; ubija lice iz osvete, itd.). Htijenje postoji i onda kada uinilac ini djelo

koje mu slui kao sredstvo za ostvarenje glavne posljedice, krajnjeg cilja koji eli

da realizuje (npr., falsifikuje ispravu radi zaposlenja ili pronevjere; ubija radi

nasljea, da bi doao do novca, i sl.). Kod nekih krivinih djela htijenje u vidu

namjere je sastavni dio njihovog zakonskog bia, kod kojih uinilac ima cilj koji jeizvan bia krivinog djela (tzv. dolus coloratus), pa on ne mora ni biti ostvaren da

bi djelo postojalo. Tako npr., kod prevare cilj kojem uinilac tei (pribavljanje

imovinske koristi ili nanoenje tete drugom) ne mora biti i ostvaren da bi ovo

djelo postojalo.

Umiljaj kao htijenje postoji i onda kada je uinilac svjestan da e uz

posljedica koja je njegov glavni cilj, neizbjeno i sasvim izvjesno nastupiti i druga

tzv. uzgredna ili daljnja posljedica. Iako se radi o neeljenoj posljedici, posljedici

koja uopte nije cilj uinioevog postupanja, ona je obuhvaena njegovom voljom,

on je i nju htio jer je ona neizbjena u ostvarenju glavne posljedice, ega je uinilac

bio svjestan (npr., uinilac ponudi otrovano vino licu koga eli ubiti, ali je svjestan

da i drugo lice koje sjedi za stolom moe popiti to vino; da bi prouzrokovao smrt

jednog lica, izaziva saobraajnu nesreu u kojoj pogine jo jedno ili vie lica, bacabombu u kafani radi ubistva jednog lica ali je svjestan da e povrijediti i neka

druga, itd.). Ovdje se ne smije mijeati htijenje i eljenje posljedice, jer se radi o

razliitim kategorijama. Ako je nastupanje odreene posljedice izvjesno i relativno

sigurno, onda e htijenje (tj. direktni umiljaj) postojati bez obzira to uinilac "nije

elio" nastupanje navedene posljedice. Dakle, kada je nastupanje posljedice

izvjesno, onda je za postojanje htijenja irelevantno da li je uinilac posljedicu elio

ili nije. U tom pogledu isto vrijedi i obratno: nema htijenja iako je eljena

posljedica nastupila ali je nije uinilac voljno ostvario, jer je ona nastupila npr.


17/38

218

nehatno ili sasvim sluajno. S druge strane, kada je radnja usmjerena na postizanje

posljedice, kada se voluntaristiki elemenat manifestuje kroz tzv. dirigovanu volju,

za postojanje htijenja irelevantno je da li je nastupanje posljedice predvieno kao

izvjesno ili samo kao mogue. To znai da, za razliku od eventualnog umiljaja,

koji postoji samo onda kada postoji svijest o mogunosti nastupanja zabranjene

posljedice, direktni umiljaj moe postojati kako onda kada je uinilac svjestan

izvjesnosti nastupanja posljedice, tako i onda kada on predvia to samo kao

mogunost.

(3) Eventualni umiljajpostoji onda kada je uinilac bio svjestan da zbognjegovog injenja ili neinjenja moe nastupi zabranjena posljedica ali je pristao na

njeno nastupanje. Iako, dakle, i eventualni umiljaj predstavlja svjesno i voljno

ostvarenje krivinog djela, ovi elementi su kod njega postavljeni neto drugaije

nego kod direktnog umiljaja. Toga istina neini posebnim, tre

im oblikomvinosti, ali ga ipak ini specifinim vidom umiljaja koji se bitno razlikuje od

direktnog umiljaja.

Prije svega, kod eventualnog umiljaja, intelektualna komponenta je datakao svijest o mogunosti nastupanja zabranjene posljedice, to znai da je ovdje

intenzitet svijesti manji, jer time nisu obuhvaene situacije u kojima je nastupanje

posljedice izvjesno. Kao to je naprijed naglaeno, to znai da eventualni umiljaj

postoji samo onda kada je uinilac nastupanje posljedice predviao kao mogue,

kada on nije siguran da e njegovo ponaanje prouzrokovati zabranjenu posljedicu.

Za razliku od direktnog umiljaja, ovdje uinilac nikada ne preduzima radnju radi

ostvarenja zabranjene posljedice, niti njeno nastupanje predstavlja kao izvjesno,

sigurno. Radnja uinioca je upravljena na postizanje nekog drugog doputenog ili

nedoputenog cilja, ali je on svjestan opasnosti i rizinosti situacije i mogunosti datime prouzrokuje i tu drugu, neeljenu i nedoputenu posljedicu. Iako uinilac,

dakle, ne ini nikakav voljni napor da do zabranjene posljedice doe, on je svjestan

takvog ishoda, pa i pored toga ne odustaje ve radnju preduzima i prihvata

nastupanje posljedice (npr., ljekar svjestan rizinosti zahvata, ne odustaje od toga i

kod pacijenta izazove pogoranje zdravlja; uinilac pali kuu iako je svjestan da u

njoj moe neko da nastrada; lovac puca u divljaiako je svjestan do moe pogoditi

i prolaznika, i sl.).

Iako zakon kod eventualnog umiljaja naglaava samo potrebu postojanja

svijesti u odnosu na posljedicu, treba rei da svijest ovdje treba da obuhvati i sva

druga obiljeja bia krivinog djela. U tom pogledu, odnosno po pitanju sadraja

svijesti, nema razlike izmeu eventualnog i direktnog umiljaja. U intelektualnoj

komponenti, razlika izmeu ova dva vida umiljaja je dakle u izvjesnosti postojanjaodreenih obiljeja bia djela kao i u intenzitetu svijesti u odnosu na mogunost

nastupanja posljedice. Kao to je istaknuto, eventualni umiljaj nikada ne postoji

ako je nastupanje posljedice izvjesno odnosno sigurno, odnosno ovdje uinilac

nikada nije siguran da e posljedica nastupiti. Meutim, kako je veoma teko

praktino diferenciranje situacija kada je nastupanje posljedice izvjesno i samo

mogue, ipak se sutinska razlika izmeu ova dva umiljaja nalazi u elementu

volje.


18/38

219

Voljnu komponentu kod eventualnog umiljaja zakon odreuje kaopristajanje, to je u odnosu na direktni umiljaj manji stepen volje, odnosno volja

se pojavljuje u drugoj, blaoj formi. Meutim, i ovdje je posljedica ukljuena u

volju, jer ko predvia mogunost da njegov postupak izazove i zabranjenu

posljedicu, on i takvu posljedicu obuhvata odlukom o svom ponaanju kao cijenu

da postigne neki drugi cilj. Stoga neki autori i istiu da se i ovakva volja izraava

kao htijenje (npr.Bai), jer je i ona za sluaj da doe do zabranjene posljedice, naodreeni nain bezuslovna i sigurna. Zato pitanje razgranienja direktnog i

eventualnog umiljaja i nije od nekog posebnog znaaja, kao to je to problem

razgranienja u odnosu na svjesni nehat, kao oblik vinosti kod koga vrijedi pravilo

samo izuzetnog kanjavanja.

S obzirom da izmeu eventualnog umiljaja i svjesnog nehata nema razlike

u elementu svijesti, treba odgovoriti na pitanje uemu se sastoji razlika izme

u"pristajanja na posljedicu" i "olakog dranja da e je moi sprijeiti ili da ona nee

nastupiti", kao elemenata na osnovu kojih zakon diferencira ova dva oblika vinosti.

Pojampristajanjakod nas se tradicionalno tumai pomou Frankove formule, kojapolazi od pretpostavljenog dranja uinioca u konkretnoj situaciji. Pri situaciji kod

koje je uz nastupanje jedne, mogue nastupanje i druge, zabranjene posljedice,

postavlja se pitanje kako bi se uinilac ponaao da je predvidio sigurno nastupanje i

te posljedice. Ako bi i pri takvom ishodu stvari radnju preduzeo, postoji eventualni

umiljaj, a ako bi se suzdrao onda se radi o svjesnom nehatu. Iako na prvi pogled

ova formula izgleda sladunjavo i simpatino, njena praktina vrijednost je veoma

mala jer u njenoj primjeni postoje znatne tekoe. Ni teorija pristajanja ni teorija

vjerovatnoe, koje se odnose na odreivanje sadraja eventualnog umiljaja, pa

samim tim i na problem razgranienja ova dva oblika vinosti, same po sebi ne dajuzadovoljavajue kriterije. Jer i predvianje posljedice vjerovatnom je neophodna

pretpostavka za pristajanje, s obzirom da se ne moe pristati na neto to se ne

predvia, to se ne smatra vjerovatnim. Radi se dakle o korelativnim, meusobno

povezanim pojmovima. Sudu ipak ostaje teak zadatak da situaciju, kada uinilac

nastupanje posljedice predvia kao mogue, procjenjuje na osnovu njegova dva

mogua stava: da li je on radio u pouzdanju da e posljedica nastupiti ili da e

izostati, odnosno da li je pristao na posljedicu ili nije. Ako je u pitanju u inilac koji

ishod situacije ne dri pod svojoj kontrolom i preputa sve sluajnom toku

odvijanja situacije, odnosno ako ne postoje okolnosti na kojima bi se zasnivalo

njegovo uvjerenje o nenastupanju posljedice, onda e se raditi o pristajanju na

posljedicu. U suprotnom, ako se radi o uiniocu koji radnju preduzima sa

pojaanom panjom i u uvjerenju da e u datoj situaciji sprijeiti eventualnonastupanje posljedice, tj. uiniocu koji nastupanje posljedice vezuje za svoje

ponaanje i pouzdavanje da pri postojanju odreenih okolnosti moe otkloniti

njeno nastupanje, onda se nee raditi o pristajanju, jer je uinilac imao osnova za

uvjerenje da posljedica nee nastupiti ili da e je moi sprijeiti.

Zakon redovno ne unosi u zakonske opise djela elemente koji bi ukazivali

da li se radi o direktnom ili eventualnom umiljaju, to praktino znai da

subjektivna strana svih djela obuhvata i direktni i eventualni umiljaj. Izuzetno,

meutim, neka krivina djela mogu biti uinjena samo pri postojanju direktnog ili


19/38

220

eventualnog umiljaja, to moe da zavisi od same prirode datog djela ili naina na

koji je njegovo zakonsko bie odreeno. Krivina djela kod kojih je elemenat

njihove subjektivne strane odreena namjera ili koja su usmjerena na postizanje

odreenog cilja, karakterie samo direktni umiljaj. Tako je, na primjer, kod svih

prevarnih delikata, kod pronevjere, kod djela iz l. 143. st.2. KZ FBiH, ili djela iz

l. 248., 252., 286., 287. KZ RS, odnosno odgovarajuih odredaba KZ FBiH, itd.

Iako mnogo rjea, postoje i djela koja po svom karakteru mogu biti uinjena samo

pri postojanju eventualnog umiljaja, kao to je npr. nesavjesno lijeenje bolesnika,

kod kojeg bi postojanje direktnog umiljaja u odnosu na pogoranje zdravlja kao

posljedicu djela dovelo do izmjene njegove kvalifikacije, odnosno tada se ne bi

radilo o ovom veo djelu tjelesne povrede ili ubistvu. Kad zakon kod nekih djela

upotrebljava izraze kao to su: zna, svjesno, znajui i sl., onda se tek tumaenjem

takvih djela moe odgovoriti na pitanje da li se radi o djelima koja mogu bitiuinjena samo sa direktnim ili pored ovog i sa eventualnim umiljajem..

Iako zakon u pogledu kanjavanja ne pravi razliku izmeu direktnog i

eventualnog umiljaja, direktni umiljaj je ponajvie zbog svoje voljne

komponente, ipak tei jer predstavlja vii stepen krivine odgovornosti uinioca,

to se uzima u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

Sudska praksa:

Vozakoji je nou, po magli, u naseljenom mjestu, ostavio na kolniku ispred kueneosvijetljeno teretno vozilo, zbog ega je dolo do naleta drugog vozila, kojom prilikom su

dvije osobe zadobile teke tjelesne povrede, bio je svjestan da time ugroava sigurnostjavnog prometa i na to je pristao pa je osnovno krivino djelo ugroavanja javnog prometaiz l. 163.st. 1. KZH izvrio s umiljajem.

Okruni sud u Slavonskoj Poegi, K-240/90. od 03.06.1990.

Okrivljenik je, iako epileptiar, zbog ega nema vozaku dozvolu i ne smijekonzumirati alkohol, upravljajui posuenim automobilom u alkoholiziranom stanjudoivio u toku vonje napad epilepsije i izazvao prometnu nezgodu u kojoj je jedna osobazadobila teke tjelesne povrede, ime je poinio krivino djelo ugroavanja javnog prometa

iz l. 161. st.1. u vezi l. 156. st. 1. KZRH. Okrivljeni je djelo poinio sa eventualnimumiljajem, jer je bio svjestan da zbog svoje bolesti ne smije konzumirati alkohol upravljativozilom, ali je ipak cijeli dan pio i posudio automobil za vonju, to znai da je pristao na

tetne posljedice (i ranije je okrivljeni imao napade epilepsije, no ipak je upravljao i svojimosobnim automobilom).

upanijski sud Bjelovar, K-766/94. od 22. 12.1994. Bilten 19/94.

Nije zatien krivinopravnim imunitetom odbornik u skuptini optine, koji mimodnevnog reda na skuptinskom zasedanju iznosi klevete na raun privatnog tuioca.

Presuda Okr. Suda u Beogradu, K.129/03. od 27.01.2003.,Bilten Okr. Suda u Beogradu, 62/2004, str. 67.


20/38

221

Kada je optueni sa odstojanja od jedan do dva metra ispalio jedan hitac iz pitolja

i pogodio oteenog u nogu nanevi mu laku telesnu povredu iz toga ne proizilazi njegovumilja da je eleo da ga lii ivota.

. Presuda Saveznog suda (SRJ) Kzz.1/00 od 26.01. 2000.

Lienje ivota pri izvrenje razbojnitva moe biti izvreno i sa eventualnimumiljajem.

Presuda VSS K. 1141/98 od 19.05. 1999.

Kada je uinilac u napadu na oteenog koristio oruje pitolj, s obzirom da jeispalio vie projektila, lokacija povreda na telu ubijenih ukazuje da je on pri tome moraoznati da takvim radnjama moe izazvati smrt oteenih, pa je to i hteo, to znai da je

postupao sa direktnim umiljajem.

Presuda VS, K. 759/03 od 19. 06. 2003., Bilten Okr. Suda u Beogradu,62/2004, str. 68.

Kada je utvreno da je optuenik doavi u zavadu s vlasnikom ugostiteljskog

objekata, u namjeri da ga usmrti, otiao kui i uzeo vie bombi M-57, te znajui da se uugostiteljskom objektu uz vlasnika nalazi vei broj ljudi, svjestan da moe usmrtiti i ostale

osobe i pristajui na to, aktivirao jednu runu bombu i kroz otvorena vrata ubacio u lokal,tako da su usljed eksplozije bombe zadobili, i to jedna osoba smrtonosne povrede, a 15osoba ozljede od kojih su etiri teke i 11 lakih tjelesnih ozljeda, dok su dvije osobe ostalenepovrijeene, poinio je u stjecaju jedno krivino djelo ubojstva iz l. 34. st.1. KZRH i 17

krivinih djela ubojstva u pokuaju iz l. 34. st. 1. KZRH.

VS RH, K-434/93 od 30.11.1993. Bilten 19/94.

Nehat

lan 36.

1) Krivino djelo moe biti uinjeno iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.2) Uinilac postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbognjegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica,ali je olahko drao da ona nee nastupiti ili e je moi sprijeiti3) Uinilac postupa iz nesvjesnog nehata kad uinilac nije bio svjestanmogunosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je premaokolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio duan i mogao bitisvjestan te mogunosti.

(1) (2) (3)Nehat (culpa) je laki i po nastanku mlai oblik vinosti odumiljaja. U odnosu na nevrijednosni karakter krivinog djela zahtijevao se po

pravilu umiljaj, jer nehat kao opti oblik vinosti dugo vrijeme uopte nije postojao.


21/38

222

U starijim zakonodavstvima ovaj oblik vinosti se pojavljivao samo kod nekih

krivinih djela, prvo kod djela protiv ivota i tijela koja su u osnovi umiljajna

djela, ali kod kojih, ne tako rijetko, i nepanja ili nemarnost biva uzrok smrti ili

povrede tijela ovjeka. Tek u drugoj polovini devetnaestoga vijeka proces

industrijalizacije, razvoj saobraaja, tehniki kao i svaki drugi napredak drutva, a

posebno visokorazvijeno dananje drutvo, uslovili su nebrojene mogunosti za

vrenje nehatnih djela u mnogim segmentima drutvenih odnosa, sa izvanredno

tekim posljedicama, kao to je npr. trovanje velikog broja ljudi nepaljivim

ponaanjem ovjeka, izazivanjem saobraajnih nesrea ili velikih katastrofa

nepaljivim rukovanjem ili upotrebom opasnih sredstava koja savremeni svijet sve

vie stvara i posjeduje i sl. Razumije se da je to nametnulo zahtjev za veom

paljivou ljudi, ali istovremeno i prisililo krivino pravo na intervenciju i kada je

zabranjena posljedica rezultat nepanje i nemarnosti. Za takve sluajeve je ve

napoetku 19. vijeka A. Fojerbah (Feuerbach) naao rjeenje u konstrukciji krivinih

djela ugroavanja (v.Bavcon-elih, str. 237.). Prema tome, nehatna krivina djela udananje vrijeme imaju sve vei znaaj radi toga to savremeno i visokorazvijeno

drutvo u sve veoj mjeri stvara uslove za njihovo nastajanje.3

Navedeno je uslovilo da je nehat kao opti oblik vinosti dobio svoje mjesto,

prvo u krivinopravnoj teoriji, a kasnije i u zakonodavstvu i naravno sudskoj

praksi. U poetku je nehat kao oblik vinosti postojao samo kao svjesni nehat, a tek

kasnije, na poetku dvadesetog vijeka, u teoriji i praksi se razvija i uvodi i drugi

oblik u vidu nesvjesnog nehata.

Za razliku od umiljaja kao redovnog oblika vinosti koji se zato i ne

postavlja u bia pojedinih krivinih djela, nehat je izuzetak i odgovornost za

nehatno izvrenje djela e postojati samo ako je to posebno odreeno (l. 33. st.3.KZ BiH). Dakle, nema opteg nehatnog krivinog djela (crimen culpae) vesamo

posebno odreenih nehatnih krivinih djela (crimina culposa). S obzirom da se radio lakem obliku vinosti, za nehatno izvrenje krivinog djela uvijek je predviena

blaa kazna nego kada je to djelo uinjeno umiljajno. Isto tako, za razliku od

umiljaja, kod nehatnih uinilaca krivinih djela nikada ne postoji voljna

komponenta, odnosno on niti hoe niti pristaje na djelo i nastupanje zabranjene

posljedice. Zato se esto za nehatne delikte naglaava da se radi o tzv., nevoljnim

krivinim djelima. Kada je u pitanju nesvjesni nehat, tu ne postoji ni intelektualna

ni voluntaristika komponenta, dakle ovaj nehat ne sadri ni jedan psiholoki

elemenat, radi ega se kao oblik vinosti teko moe uklopiti u psiholoke teorije o

vinosti. Ovo zapravo pokazuje da na zakon u nekim svojim odredbama neke

oblike vinosti vezuje i za izvjesne elemente normativne prirode, odnosno neprihvata samo isto psiholoke teorije o vinosti.

3 To je razlog to su nehatna krivina djela veoma esta tema strunih rasprava na mnogimmeunarodnim strunim skupovima, od kojih su najznaajniji 8. meunarodni kongres za krivino

pravo koji je odran u Lisabonu septembra 1961. godine, na kojem je pored ostalih raspravljana itema "Problemi koji se pojavljuju u modernom pravu porastom nehatnih krivinih djela", te 12.kongres za krivino pravo odran u Hamburgu 1979. na kojem je takoer raspravljana problematika

"Krivina djela iz nehata, spreavanje i postupanje sa uiniocima".


22/38

223

Pored navedenih, nehatna krivina djela imaju i neke druge specifinosti

koje ih ine zasebnom kategorijom delikata koji su po svojoj konstrukciji i strukturi

razlikuju od tipinih umiljajnih krivinih djela. Prije svega, osnovni elemenat

strukture ovih djela izraava se u tome to njihovo vrenje predstavlja povredu

dune panje, to svakako ima uticaja i na nepravo i protivpravnost ovih delikata.

Ako se uinilac ponaao u skladu sa zahtjevima dune panje u datoj situaciji, onda

treba uzeti da njegovo ponaanje nije protivpravno, a ne samo da ne postoji krivica,

odnosno vinost uinioca. Kategorija dunosnog ponaanja, odnosno dune panje

tako postaje za ova djela od sutinskog znaaja i predstavlja etiki i drutveni

osnov njihove kanjivosti. Pored toga, nehatna krivina djela podrazumijevaju

nastupanje tetne posljedice koja predstavlja bitan dio njihove strukture i kroz koju

se izraava opasnost djela , dok umiljajna mogu postojati i bez posljedice,

odnosno ona izuzetno mogu biti dovrena preduzimanjem same radnje (tzv.,formalna krivina djela i djela apstraktnog ugroavanja). Isto tako, na ova djela se

ne mogu primjenjivati neki opti instituti kao to je ustanova pripremnih radnji,

pokuaja, te sauesnitva u uem smislu. I nain ostvarivanja svrhe kanjavanja

kod ovih djela, naroito u segmentu generalne prevencije, je veoma upitan i

problematian.

Krivina djela za koja je u naem zakonodavstvu predviena odgovornost

kada su izvrena iz nehata, uglavnom se nalaze u onim grupama djela ije vrenje

je vezano za one djelatnosti koje su vezane sa znatnim rizicima opasnosti, koje

nose neodreene i vee opasnosti, kao to su: krivina djela protiv opte sigurnosti

ljudi i imovine, zatim zdravlja ljudi, bezbjednosti javnog saobraaja, te krivina

djela protiv ivotne sredine. U drugu grupu bi spadala djela koja su vezana za

vrenje odreene slube kao to je npr. vojna sluba ili neke slubene funkcije ilidunosti, te najzad krivina djela protiv ivota i tijela kod kojih se prvo i poelo

kanjavati za nehat. Kao to se vidi, samo je mali broj krivinih djela u KZ BiH za

koja je eksplicitno propisana odgovornost i kada su uinjena nehatno. To su djela iz

sljedeih odredaba: l. 164 st. 4.; l. 186. st. 4.; l. 193. st. 3.; l. 198. st. 6.; l. 225.

st. 4.

Iz odredbi l. 36. jasno proizilazi da KZ BiH poznaje dvije vrste nehata:

svjesni i nesvjesni.

a) Svjesni nehat (luxuria, samopouzdanje, lakomislenost) postoji kada jeuinilac bio svjestan da usljed njegove radnje (injenja ili neinjenja) moe nastati

zabranjena posljedica, ali je olako drao da e je sprijeiti ili da ona nee nastupi.

Vidljivo je da se svjesni nehat u pogledu elementa svijesti ne razlikuje od

eventualnog umiljaja, jer se i ovdje radi o uiniocu koji predvia mogunostnastupanja zabranjene posljedice. To znai da se svjesni nehat od eventualnog

umiljaja razlikuje po drugom elementu, odnosno po elementu volje. Vidjeli smo

da je kod eventualnog umiljaja prisutan elemenat volje u vidu pristajanja, dok kod

svjesnog nehata uinilac ne pristaje na posljedicu, vese olako pouzdava da e je

sprijeiti ili da ona uopte nee nastupiti. Kod uinioca je prisutno samopouzdanje

u svoje sposobnosti i mogunosti da e sprijeiti nastupanje posljedice ili

pouzdavanje u spoljne okolnosti usljed kojih posljedica nee nastupi iako za to

postoje mogunosti. Ovdje se, dakle, radi o pogrenoj procjeni situacije, pogrenoj


23/38

224

kalkulaciji uinioca ili uiniocu koji je samopouzdan, koji precjenjuje svoje

sposobnosti: posljedica koju je on predvidio, a koju nije htio niti je na nju pristao,

ipak je nastupila.

Razgranienje izmeu svjesnog nehata i eventualnog umiljaja, o kojem se

raspravljalo i kod eventualnog umiljaja, znaajno je naroito zbog toga to se za

nehat ne kanjava uvijek, a i kada se kanjava kazne za nehat su blae od kazni

predvienih za umiljaj. I u ranijim izlaganjima kod eventualnog umiljaja

naglaene su tekoe u praktinom razgranienju izmeu dva stava uinioca u

situaciji kada on posljedicu predvia kao moguu - njegovog pristajanja na djelo i

pouzdavanja da do posljedice nee doi. U teoriji se s razlogom navodi da je ovo

jedno od najteih i najspornijih pitanja krivinog prava. Sudu ostaje da veoma

briljivo ispita i razjasni niz okolnosti, a posebno: cilj uinioevog postupanja,

odnos prema nastupjeloj posljedici i postojanje eventualno posebnih interesa premanjoj, da li posljedica pogaa i uinioca ili neka njemu bliska lica, s kojim je

okolnostima uinilac raunao kada je smatrao da do posljedice nee doi ili da e je

moi otkloniti, na koji nain je uinilac manifestovao svoju volju da nee doi do

posljedice, da li je u tom smislu moda preduzimao neke mjere koje bi mogle

sprijeiti ili umanjiti tetne posljedice ili je to samo imao u planu, itd.

U teoriji se posebno otvara pitanje ovog razgranienja u sluajevima kada

je u pitanju indiferentan i ravnoduan odnos uinioca prema nastupanju posljedice,

odnosno kada se uinilac oslanja na sluajne ili sasvim neodreene okolnosti na

osnovu koji rauna da e posljedica izostati. U ovakvim sluajevima ipak se ne

moe rei da se radi o uiniocu koji dri da do posljedice nee doi. Ukoliko za

procjenu i uvjerenje uinioca ne postoje realni osnovi, ako se radi o oslanjanju

samo na golu nadu da e posljedica izostati ili se jednostavno tok stvari i ishodsituacije preputa sluaju, ako se dakle uinilac praktino uputa u igru na sreu,

onda se radi o uiniocu koji rauna sa nastupanjem posljedice, pa stoga treba uzeti

da postoji pristajanje na posljedicu i eventualni umiljaj.

Na kraju, valja podsjetiti da e u razgranienju izmeu ova dva oblika

vinosti sumnje ipak esto ostajati. Stoga ovdje treba uzeti da bi zakljuak o

postojanju eventualnog umiljaja u tom pogledu morao biti sasvim ist, odnosno

nesumnjiv. U sluaju dvojbi i dilema, svakako da e se po priznatim postulatima

tumaenja sud prikloniti gleditu da se radi o nehatu. Dakle, ako se sa izvjesnou

ne moe utvrditi postojanje teeg oblika vinosti, onda se opet ide na nesumnjiv i

ist zakljuak da se radi o lakem obliku, odnosno svjesnom nehatu. Ovakvo

stanovie je preteno etablirano u teoriji i praksi.

b) Nesvjesni nehat (negligentia, nemar, nepanja) kao oblik vinosti jespecifian po tome to kod njega ne postoji nikakva psihika veza izmeu uinioca

i djela odnosno posljedice, iz ega je proizaao i sam njegov naziv. To je ona

differentia specifica koja nesvjesni nehat odvaja od svih drugih oblika vinosti. Radi

toga je nesvjesni nehat, kako je vepodvueno, teko staviti u okvire psiholoke

koncepcije o vinosti. To nije, meutim, razlog samo za probleme koji se odnose na

njegovo teoretsko ishodite, ve i osnov za sumnje u pogledu svrsishodnosti

postojanja ovog oblika vinosti u krivinom pravu i djelotvornosti kanjavanja za

nehatna djela. U literaturi se ponekad sreu i stavovi da je nesvjesni nehat stalna


24/38

225

opasnost za prodor objektivne odgovornosti u krivino pravo. Drugi opet

naglaavaju da je kanjavanje i ovdje potrebno i opravdano i da predstavlja

neizostavan faktor koji e uticati da se ljudi ponaaju paljivije i bre prilagoavaju

uslovima i normama ivota u tehniki veoma razvijenom drutvu. Moe se

konstatovati da savremeno krivino pravo ipak ide ovim drugim putem i predvia

sve vei broj nehatnih inkriminacija.

Iako nesvjesni nehat ne sadri elemente svijesti i volje, ipak se krivica

uinioca ovdje temelji na njegovoj dunosti i mogunosti da prema okolnostima i

svojim linim svojstvima predvidi nastupanje posljedice. Nedostatak panje koju je

uinilac u datoj situaciji mogao i bio duan da ima, zbog ega nije predvidio inae

predvidivu posljedicu, predstavlja sutinu nesvjesnog nehata, onu njegovu

komponentu koja ga ini oblikom vinosti. Da je bi paljiv u mjeri u kojoj se u

takvim situacijama to od njega oekuje po vae

im standardima datog drutva,odnosno da je bio paljiv koliko je mogao i koliko je trebalo, uinilac bi predvidio

posljedicu i time bi bilo izbjegnuto povreivanje tuih vrijednosti i dobara. Ovo je

sasvim dovoljno za postojanje krivice, za upuivanje socijalno-etike osude, a time

i krivinu odgovornost uinioca. Iako kod uinioca nije postojala svijest da njegovo

ponaanje moe prouzrokovati povredu tuih dobara, rizinost i opasnost situacije

koje je uinilac mogao i trebao biti svjestan, eo ipsopredstavlja potvrdu njegovenepanje i nemarnosti u odnosu na uvaavanje tuih vrijednosti i dobara, a to je

dovoljno za njegovu odgovornost. Stoga se s pravom ponekad u teoriji naglaava

da nepotovanje tuih dobara ne poinje tek sa svjesnom odlukom da se ide protiv

njih, vejo onda kada se ta dobra tako malo cijene da se uinilac uopte ne trudi

da razmilja o tome kakvu opasnost za druge moe da znai njegovo ponaanje (up.

BaiI, str.267.).Za ocjenu uinioeve dunosti i mogunosti predvianja posljedice

odluujua su subjektivna svojstva uinioca i objektivne okolnosti pod kojima je

djelo uinjeno, na to upuuje i sam zakon. To je i logino jer se radi o

okolnostima koje su meusobno vrsto povezane i ine kompleks, jedinstvo date

situacije. Zato je za navedenu ocjenu odluujui uinilac, njegove mogunosti i

svojstva i ukupnost okolnosti konkretne situacije. Kada je u pitanju uinilac,

mjerodavne su individualne okolnosti, line i subjektivni mogunosti i svojstva

uinioca. To podrazumijeva razliite okolnosti koje su relevantne za tu ocjenu, kao

to su njegov uzrast, intelektualne mogunosti, stanje njegovog vida i sluha,

njegovo iskustvo, psihofiziko stanje, odnosno eventualno stanje premorenosti,

straha i sl. Kada su u pitanju objektivne okolnosti, treba uzeti u obzir, u zavisnosti

od toga kako se odvijalo izvrenje djela, razliite okolnosti kao to su mjestoizvrenja radnje, vremenske prilike, da li je bila no ili dan, stepen vidljivosti,

postojanje buke, prisustvo drugih lica, sredstva sa kojima je uinilac raspolagao,

sloenost situacije, odnosno da li je situacija nalagala hitnost u postupanju ili je

uinilac imao mogunosti da razmisli o moguim izlazima iz date situacije itd. Pri

tome je svakako neophodno imati u vidu prirodu same situacije i karakter

izvrenog krivinog djela. Na jedan nain e se cijeniti nepanja u ponaanju npr. u

proizvodnji lakozapaljivih ili uopte opasnih proizvoda i slinim djelatnostima, a

na drugi u djelatnostima u kojima je taj rizik mnogo manji.


25/38

226

U naoj teoriji i sudskoj praksi vladajue je shvatanje da za postojanje

nesvjesnog nehata treba da budu kumulativno ispunjena oba navedena uslova, kako

postojanje dunosti na predvianje posljedice tako i same mogunosti. Ipak, pri

ovome valja imati u vidu da su vinost i krivina odgovornost individualne

kategorije, pa stoga za svoju osnovu ne mogu imati mjerilo jednog apstraktnog i

idealnog, ili kako je uobiajeno kod nas rei "prosjenog" ovjeka. Ovdje se radi o

konkretnom ovjeku sa njegovim svojstvima i mogunostima. Prema tome, od

uinioca se moe zahtijevati, prema optim mjerilima, samo ona panja i opreznost

koju bi svjesna i razumna linost, koja pripada istoj drutvenoj kategoriji u kojoj se

nalazi uinilac, imala u objektivno istoj situaciji. Stoga je kod utvrivanja

nesvjesnog nehata potrebno poi od toga da li bi neki drugi ovjek koji po svojim

osobinama, svojstvima i mogunostima najvie odgovara, koji je u tom smislu

najsliniji u

iniocu, u konkretnoj situaciji mogao predvidjeti nastupanje posljedice.Opravdano je negirati i nesvjesni nehat ako se uinilac u odreenoj situaciji, zbog

svojih linih svojstava, nije mogao ponaati u skladu sa zahtjevima dune panje

koji proizilaze iz usvojenih standarda paljivog ponaanja. Ovdje vrijedi pravilo

ultra posse nemo tenetur(niko ne odgovara preko svojih mogunosti),koje trebaispotovati. Jer, bilo bi sasvim neopravdano od uinioca zahtijevati vie od onoga

to je on u odreenoj situaciji mogao da predvidi; tada to ne bi bila krivica,

vinovnost. S druge strane, moe se prigovoriti i drugom stanovitu prema kojem

nema nesvjesnog nehata ukoliko su mogunosti i sposobnosti uinioca bile iznad

mogunosti prosjenog graanina, kada je dakle on, ali ne i prosjeni graanin,

mogao da predvidi nastupanje posljedice. Ovakvo stanovie u odreenoj mjeri

tendira ematizaciji i objektivizaciji krivine odgovornosti, to kolidira sa naelom

subjektivne-individualne odgovornosti koje predstavlja jedno od osnovnih naelasavremenog krivinog prava. Rjeenje koje se ovdje sugerie i koje preferira

subjektivne sposobnosti i mogunosti uinioca su predviala neka krivina

zakonodavstva, kao to je npr. bivi jugoslovenski KZ od 1929. godine

(par.16.st.2.).

Zakonski pojam nesvjesnog nehata ne bi se mogao shvatiti na taj nain da

se njegovo postojanje pretpostavlja u svim sluajevima u kojima nije utvreno

postojanje svjesnog nehata. Nesvjesni nehat je samostalan oblik vinosti koji mora

biti u svakom sluaju nesumnjivo utvren u svim svojim konstitutivnim

elementima. Ovaj oblik krivice je kriterij za razgranienje izmeu vinosti, odnosno

ponaanja ovjeka koja zahtijevaju krivinopravnu intervenciju i sluajnog

prouzrokovanja tetnih posljedica, za to krivino pravo ne predvia odgovornost i

primjenu svojih sankcija.c) Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i tzv. profesionalni ili

pozivni nehatkoga karakterie to to uinilac u preduzimanju radnje nije imao onajstepen panje u predvianju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije

kojom se on bavi. Rijeje dakle o nehatu lica koja su po svom pozivu ili zanimanju

(npr., ljekari, profesionalni vozai, finansijski eksperti, strunjaci za eksplozivne i

lakozapaljive materije i dr.) bila duna da budu paljivija u vrenju svoje profesije,

nego to se to inae u drugim prilikama zahtijeva od drugih lica. To je razlog to

ovaj nehat neki zakoni predviaju kao tei oblik nehata. Iako ga na zakon posebno


26/38

227

ne regulie, to ne znai da se pri utvrivanju nehata ne moe uzeti u obzir i

profesija uinioca u okviru svojstva uinioca, to zakon posebno i istie kod

odreivanja nehata. Okolnost da je u pitanju vrenje profesionalne dunosti, moe

da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata. Naravno, pri takvoj

situaciji dunost i mogunost predvianja posljedice je vea, jer je rijeo profesiji

uinioca kod koga postoji mnogo vei stepen poznavanja i razumijevanja

odreenih procesa i situacija a time i svijesti o mogunosti nastupanja tetnih

posljedica u vezi sa radnjama koje se pri tome preduzimaju. Radi toga su i kod

svjesnog nehata manje mogunosti olakog dranja da do posljedice nee doi ili da

e je moi sprijeiti, jer je kod takvih uinilaca stepen svijesti o mogunosti

nastupanja zabranjene posljedice vei. Takvu okolnost kao oteavajui treba

cijeniti i pri odmjeravanju kazne.

d) U teoriji postoji i stepenovanje i jednog i drugog nehata po teininepanje, analogno njegovom stepenovanju u graanskom pravu. U tom smislu

postoji grub, teki nehat (culpa lata), lak nehat (culpa levis) i veoma lak nehat(culpa levissima). U prvom sluaju nastupanje posljedice u datim uslovima jemogao predvidjeti svaki ovjek, u drugom se za to zahtijeva sposobnost opreznog i

paljivog ovjeka; dok se u treem zahtijeva izuzetna opreznost i sposobnost. Iako

zakon ni ovo stepenovanje nehata ne predvia, ono se moe uzimati u obzir pri

ocjeni krivine odgovornosti, odnosno odmjeravanju kazne.

Slino kao i kod umiljaja, zakon ne pravi razliku u pogledu krivine

odgovornosti izmeu svjesnog i nesvjesnog nehata. Uopte uzev, svjesni nehat je

tei, ali u izvjesnim sluajevima moe biti i drugaije.

Sudska praksa:

Poinio je teko djelo ugroavanja javnog prometa iz nehata iz l. 161. st. 4. u vezi

l. 156. st. 3. KZRH, a ne sa umiljajem, kako se optubom stavlja na teret, optuenik kojije nou u naseljenom mjestu bez upaljene uline rasvjete, pri jakoj kii, upravljao osobnim

automobilom sa oborenim svjetlima brzinom za 15. km/h veom od brzine koja bi bilaprimjerena konkretnim prometnim uvjetima, tako da zbog neprimjerene brzine nije uoio

biciklistu koji se ispred njega kretao uz desni rub kolnika, naletio na njega i nanio musmrtonosne povrede.

VS RH, K1047/93.od 14.04.1994. Bilten 19/94.

Okolnost da brzina kojom se kretao optuenik automobilom od 61 km/h nije bilaprilagoena nonim uvjetima vonje, prolasku kroz zavoj, irini ceste od 4,1 m, te da sekretao oborenim svjetlima (adekvatna brzina za te uvjete bila bi 40 km/h, iako je u stvarimorao upotrebljavati dugaka svjetla u skladu sa l. 40. st. 1. ZOSPC, nisu meutimargumenti za tvrdnju da je optuenik sa eventualnim umiljajem zbog alkoholiziranosti

(ima u vrijeme prometne nezgode 1,65 promila apsolutnog alkohola u krvi) skrivioprometnu nezgodu. Ovakvo krenje prometnih propisa tipino je i za trijezne vozae , tim

vie to optuenik nije vozio ekscesnom brzinom, pa je tano i prihvatljiva ocjena sudaprvog stupnja da r

06 komentar zkp

Documents